Neovisni novinarski portal
28.7.2021.
oslobađanje zbilje
Na izbore izlazimo ili kao egzekutori države i lokalne zajednice ili kao zaljubljenici u državu i lokalnu zajednicu….

Na izbore izlazimo ili kao egzekutori države i lokalne zajednice ili kao zaljubljenici u državu i lokalnu zajednicu….

Pred svake izbore razmišljam o tzv. prirodnom stanju ili životu bez države. Država nije stvar prirode, ona nam, samom činjenicom što smo ljudska bića, ne pripada. Opravdano je, čak i nužno, prije nego što odlučimo za koga ćemo glasovati, da razmislimo o tome kakav bi nam život bio bez države ili, kada je riječ o lokalnim izborima, kakav bi nam život bio bez općine, grada ili županije, odnosno kakav život očekujemo i želimo u našoj općini, gradu i županiji. Nadalje, uputno je razmisliti i da li se taj život imalo razlikuje od prirodnog stanja, stanja bez države, općine, grada i županije.

Politička aktivnost se može odrediti na različite načine, ali je, po mom sudu, ponajbolje određenje politike ono koje politiku poima kao aktivnost distribucije moći i materijalnih dobra. Na izborima biramo moć, tu moć predajemo u nečije ruke, štoviše u čitav lanac ruku, ali, također, biramo i adresate materijalnih dobra. Tko će što dobiti, ali i kako će dobiti, ovisi o našem izboru. Naš izbor, dakle, nije bezazlen.

Prirodno stanje i princip rata svih protiv svih

Ako je prirodno stanje, stanje bez države, onda je, zahvaljujući našem izboru, razina i način funkcioniranja države – u što je uključeno sve od društvene pravde i socijalne države do pravosudnog sustava – izvanjštenje naše volje. Ono što sada gledamo u državi, to smo mi stvorili, to smo mi htjeli i to mi možemo prekinuti i učiniti drugačijim. Politička moć je u našim rukama, ona se stvara i održava našim izborima. Mi smo kreatori i, uvjetno rečeno, roditelji baš ovakve države.

Kada je riječ o lokalnim politikama, onda o našoj volji ovisi koje ulice će biti asfaltirane, gdje će biti dječja igrališta, koliko će se, i hoće li uopće, izgraditi škola i vrtića, kakav će biti sustav zbrinjavanja otpada, koju razinu komunalnih usluga ćemo imati i koliko ćemo to plaćati, koje djelatnosti će se razvijati u našim lokalnim sredinama, hoće li se u različitim ustanovama i institucijama zapošljavati na temelju natječaja ili nekog patogenog zova. Puno toga ovisi o našim političkim izborima, gotovo sve. Naša volja nije bezazlena, ona može biti dobrohotna, a može biti i destruktivna. Dobrohotna volja izgrađuje državu, općinu, grad i županiju, dok destruktivna volja, različitim oblicima pogodovanja, klijentelizmom i korupcijom državu urušava u prirodno stanje, i to prirodno stanje o kojemu je pisao Hobbes.

Prilično sam siguran da su svi građani čuli za Hobbesovu tezu o prirodnom stanju u kojemu vrijedi princip rata svih protiv svih. Prirodno stanje je stanje izloženosti i stalne spremnosti na rat jer se u drugima vidi neprijatelj, a nema nekoga ili nečega tko te od drugih može zaštiti. Država koja ne štiti građane, nije država nego nedefinirana, fluidna, ljepljiva tvorba između ratnog stanja ili stanja ugroženosti i države koja tek treba nastati. U prirodnom stanju ljudi se sukobljavaju zbog toga što žele posjedovati neku stvar, a budući da su stvari ograničene, nema ih u neograničenim količinama, sasvim je jasno da svi ne mogu zadovoljiti svoju želju za posjedovanjem.

Klijentelističke politike rata nekih protiv svih preostalih

U politikama destrukcije države i njezinom svođenju na prirodno stanje, političari se ne vode principom rata svih protiv svih, nego klijentelističkim politikama rata točno određenih nekih protiv svih preostalih. Država koja isključuje i nije u stanju zaštiti sve građane, država je koja se urušava u prirodno stanje, shvaćeno onako kako ga je Hobbes opisao. Naša država klizi prema prirodnom stanju, i za to smo mi odgovorni. Naša volja izražena na parlamentarnim izborima htjela je upravo ovakvu državu. Ta država sada nestaje pred našim očima.

Osvijestimo napokon da se tome radujemo, jer da se ne radujemo, država bi izgledala drugačije – ona bi nastajala i rasla pred našim očima. Ovako, sve dok biramo one koji destruiraju državu, a ne bi je mogli destruirati bez naše volje i našeg pristanka, mi smo egzekutori ove države, mi smo ljubitelji stalnih ratova u kojima želimo da naši pobjeđuju, a da oni koji nisu naši da budu pobijeđeni, poraženi, da pate.

Na lokalnim izborima biramo hoće li se djeca veselo igrati na dječjim igralištima ili ćemo im uskratiti igrališta. Na lokalnim izborima biramo koliko ćemo škola sagraditi ili koliko ćemo milijuna kuna utući u propale sportske klubove. Na lokalnim izborima, zapravo, biramo jesmo li sugrađani koji osjećaju lokalnu zajednicu kao ljudsku zajednicu, te o njoj brinemo i volimo je, ili smo kućni lopovi koji pljačkaju ukućane. Lokalni izbori su izbori u kojima odlučujemo o našem domu, o članovima naše obitelji.

Lokalna zajednica je naša proširena obitelj

Naša lokalna zajednica je naša proširena obitelj. Zar vrtići, škole, prometnice, obrti, plaže, ugostiteljski objekti i svi ostali prostori u koje ulazimo, nisu prostori u koje vodimo našu djecu, partnere, roditelje i prijatelje? Zar te plaže, nogostupi i perivoji nisu u funkciji naših pozitivnih emocija? Pa ako jesu, hoćemo li birati one koji će posjeći stabla, uništiti plaže, oduzeti nogostupe, a sve kako bi u ime neke koristi njih i njihovih, nama objavili rat. Svako posjećeno stablo, svaki neizgrađeni vrtić ili neodržavano dječje igralište je objava rata nama i onima do kojih nam je stalo, a to su svi žitelji naše, kako se to bezdušno kaže, jedinice lokalne samouprave.

Ponavljam, takvi ne nastaju sami od sebe, naša volja ih bira, i to sukladno tome želimo li imati državu koja nas štiti i brine o nama načelom pravedne distribucije moći i materijalnih dobara ili želimo krenuti putem prirodnog stanja, odnosno neprijateljstva prema državi i lokalnoj zajednici, a sve kako bi neki ostvarili materijalnu korist i vlast nad drugima. Naša volja uistinu nije bezazlena – iz nje i po njoj nastaje država koja brine ili, naprotiv, nastaje destrukcija države i urušavanje u prirodno stanje neprijateljstva, ratovanja, otimanja, nadmetanja, trajne izloženosti i nesigurnosti.

Na izbore izlazimo ili kao egzekutori države i lokalne zajednice ili kao zaljubljenici u državu i lokalnu zajednicu. U konačnici, na izbore izlazimo kao bića koja vode računa o djeci kao djeci, roditeljima kao roditeljima, partnerima kao partnerima i prijateljima kao prijateljima. Sva ta djeca kao djeca, roditelji kao roditelji, partneri kao partneri i prijatelji kao prijatelji su, zapravo, naši sugrađani. Budući da smo našim sugrađanima mi sugrađani, onda je jasno da nije moguće voditi računa o drugima a da se ujedno ne vodi računa o sebi, odnosno da nije moguće voditi računa o sebi, a da se ujedno ne vodi računa o drugima. Prave politike su politike suživota i zajedničkog života.

Tags: ,

VEZANE VIJESTI