To što je Alemka Markotić osigurala cjepivo, kako smo iz njezinih usta čuli, vremešnoj i bolesnoj majci, plemenit je, ali i barbarski čin. On je plemenit jer Alemka Markotić prema majci djeluje načelom zabrinutog djeteta. S ljubavlju i brigom se možemo identificirati, ljubav i brigu trebamo podržavati. No, ovaj čin je, kada uzmemo u obzir javnu ulogu koju Alemka Markotić igra u hrvatskom društvu, ujedno i barbarski čin.
F. Nietzsche nas upozorava kako je barbarstvo zapravo naša nesposobnost da mnoge volimo i o mnogima brinemo. Kada samo ljubimo jedno, a sve drugo isključujemo, mi smo bešćutni barbari, i to s Nietzscheom i bez Nietzschea.
Vlastita majka kao jedina majka
Barbari javno vole samo vlastitu majku kao jedinu majku, dok u javnosti postoje mnoge majke, a ne samo jedna majka, majka barbara. Barbari nisu u stanju iskazivati ljubav prema mnogim ili prema svim majkama, nego samo prema jednoj majci. Oni, ljubeći jednu majku, isključuju sve druge majke. Zato što isključuju druge i jesu barbari
Barbari javno vole samo jednog boga, a u javnosti postoje mnogi, ali i nijedan bog. Barbari, javno vjerujući u jednog boga, ujedno isključuju druge bogove, ali i nijednog boga. Zato i jesu barbari. Barbari su svi oni koji su odustali od plemenitosti vlastite intime i vlastite osobnosti, kako bi u javnosti, u formi hinjene plemenitosti i konstruirane moralne uzvišenosti, druge isključivali i sebe drugima nametali.
Hrvatski politički, javni i društveni život sada je uglavnom na razini barbarstva u kojem je porušena razlika između osobnog i javnog. Uopće ne gajim iluzije da se mnogi građani naše države mogu identificirati s barbarskim činima osoba koje obnašaju neku javnu funkciju. Ta, nismo barbarska država samo po onima koje smo izabrali ili koje su za nas birali, mi smo barbari i po onima koje drugima biramo, a ponajviše po onima s čijim činima se možemo identificirati.
Ponavljam, plemenito je skrbiti o starim roditeljima, ali samo kada je riječ o osobnom i obiteljskom životu. Barbarski je u javnom životu iskorištavati javnu ulogu ili funkciju kako bi skrbio o vlastitim roditeljima, ujedno zanemarujući i isključujući druge roditelje. Država nije entitet koji se može i smije privatizirati. Kada netko privatizira državu, čini to modelom barbarskog upada u državu. Država tada prestaje biti slobodna država slobodnih građana. U njoj se nalaze barbari. Shvatimo to.
Barbarizacija države
Javni život je život mnogih i različitih. Unifikacija, uniformnost, unisonost, monolitnost i ekskluzivitet nisu izrazi skrbi o državi, nego su barbarski izrazi iskazivanja osvajačkih namjera prema državi i njezinim građanima. Potpuno mi je jasno da je u današnjoj Hrvatskoj uzaludno upozoravati kako stranački ciljevi, sami po sebi, nisu nužno državotvorni ciljevi. Stvoriti državu za jednu stranku, znači barbarizirati državu. To je naš početak, i sve dok se tom početku neprestano vraćamo, a neprestano mu se vraćamo, podržavat ćemo barbarski duh. Pristali smo da nam se država identificira s jednom strankom koja je navodno bila na početku ove države, pristali smo da nam početak države bude ta stranka. Ovaj pristanak nam je oduzeo državu, ovaj pristanak će nam trajno oduzimati državu.
Ironijski je promatrati tzv. treće opcije koje navodno nude nešto novo, a ujedno neskriveno demonstriraju pristanak uz početak ovakve države koja je identificirana s jednom strankom, jednim čovjekom, jednim predsjednikom – zapravo, s jednim barbarom koji proizvodi mnoge barbare. Kada netko danas bira nekoga iz prošlosti, ne bira ništa dobro. Treće opcije koje i danas biraju Franju Tuđmanu, Franjine su opcije i Hrvatskoj ne žele ništa dobro jer se sadašnje dobro ne pronalazi u prošlosti, nego u sadašnjosti, u onome danas. Danas se biraju građani, danas se bira jednakost u različitosti ili, drugačije rečeno, ravnopravnost.
Majčinstvo
Država se ne stvara za jednu majku, niti za jednu liječnicu, baš kao ni za jednog predsjednika. Država se stvara za svakog građanina. U takvoj državi je moguće biti human i plemenit, ali nije moguće istovremeno biti plemenit i barbar. U ovakvoj državi je moguće istovremeno biti plemeniti barbar. Takvi barbari vode računa o jednoj majci, onoj koja je njih rodila, dok isključuju ostale majke. Plemeniti barbari zapravo ne vode računa ni o vlastitoj majci, jer ako u njoj ne vide majčinstvo koje pripada svim majkama, onda plemeniti barbari niti nemaju majku. Nije moguće imati majku, a ne znati i ne cijeniti majčinstvo. Isto tako, nije moguće cijeniti majčinstvo i isključivati druge majke.
Barbari u majci vide biološki izvor vlastitog barbarstva, i to smatraju plemenitim. Barbari u bogu vide izvor moralne posebnosti barbarstva kojem pripadaju, zato javno iskazuju zahvalnost bogu barbara koji isključuje sve ostale bogove, ali i niti jednog boga. Barbari su oni koji samo jedno prihvaćaju, a sve drugo isključuju. Barbari i demokratski strukturirana država se isključuju. Gdje su barbari, nema države, a gdje je država, nema barbara.