Branimir Glavaš osuđeni je ratni zločinac, on živi među nama i da mu sudovi, nakon pustih mrcvarenja, nisu, na jedvite jade, izrekli presudu koja malobrojnoj i moralno živoj javnosti omogućava da ga napokon opiše onim pojmovima koji su proizašli iz njegovog djelovanja, uživao bi u nezasluženom statusu ratnog heroja zaslužnog za obranu Osijeka. Ratni zločinci ne mogu obraniti niti jedan grad, tako ni Osijek nisu obranili ratni zločinci, oni su nasrnuli na grad. Branimir Glavaš je napao Osijek pokušavši ga osvojiti, poniziti i ubiti. To je ono što je, kao ratni zločinac, učinio Osijeku – on je ubijao Osijek i Osječane. Ne mogu razumjeti i ne želim razumjeti predsjednika Zorana Milanovića kada se opravdava zato što mu je oduzeo odlikovanja. Prezirem ljudsku potrebu da pripadaju nekomu.
“Jedan nesretni slučaj”
Ne pripadam nikakvoj grupi i ne razvijam adoraciju prema nekoj figuri. Milanovićevi obožavatelji će smatrati da sada, kada se sukobljava s premijerom Plenkovićem oko slanja vojnika u Francusku, nije vrijeme da ga se kritizira. Ja smatram da ga se u onim perspektivama ili fragmentima stvarnosti u kojima zaslužuje kritiku treba kritizirati, ali i da ga valja podržavati u onim perspektivama ili fragmentima stvarnosti u kojima zaslužuje podršku. Podržavam ga u sukobu s Plenkovićem oko vojske, jer se time suprotstavlja urušavanju ove države u Plenkovićev autoritativni glib, ali s prijezirom gledam njegovu nemoć da Branimiru Glavošu jasno i odrješito kaže: Ratni si zločinac, nemaš nikakvih zasluga za obranu države, rat je očitovao tvoju pravu narav, a ona je sve samo ne ljudska. Umjesto toga, Milanović govori da „iz svoje kože ne može i ne želi”, da će postupiti kako je obećao da će u slučaju pravomoćne presude postupiti te da je to sve „jedan nesretni slučaj”.
Zorane, što je to točno „jedan nesretni slučaj”? Presuda ili počinjeni zločin? Nadalje, govorio je o „agoniji koja traje dvadeset godina – za obitelji žrtava pa i za Glavaša osobno”. Ne možemo, nikada i ni u kojim okolnostima, isti pojam pridjenuti ratnom zločincu i obiteljima njegovih žrtva. Istina je da obitelji Glavaševih žrtava prolaze kroz agoniju i da njihova agonija nikada neće završiti, ali je istina također da Glavaš nije prošao kroz agoniju, on je počinio zločin zato što ga je htio počiniti i time je drugima uzrokovao agoniju. On nije prošao kroz agoniju, on je prošao kroz bolesni užitak ponosa zbog počinjenog zločina. Obitelji žrtava prolaze kroz agoniju koja je nastupila nakon ubojstva njihovog člana obitelji, Glavaš je pak, kao ratni zločinac, uživao u slobodi i priznanju. Obnašao je visoke javne dužnosti, dobio je čin generala i pravda ga je sada dotaknula onoliko koliko to dopušta korumpirana država u kojoj neprestano odzvanjaju ratne trube.
Religijske zajednice se užasavaju zbog predstava kojima se, po njihovom licemjernom mišljenju, među djecom normalizira homoseksualnost, ali ni riječ nisu progovorile zbog toga što se normalizirao ratni zločin u tolikoj mjeri da djeca, odrasli, pa čak i predsjednik države, osjećaju simpatije i strahopoštovanje pred osuđenim ratnim zločincem, baš kao i nelagodu kada, na neki način, moraju učiniti nešto što ne ide u prilog ratnom zločincu. Takva nebesa i takvu zemlju smo stvorili – sve smo korumpirali i sve smo propustili kroz filtar prihvatljivog i poželjnog ratnog zločina. Rasprave o tome počinje li hrvatski grb s prvim bijelim ili crvenim poljem, nisu, dakako, rasprave o hrvatskom grbu, nego o tome, počinje li naš život s mirotvorstvom ili s ratnim zločinom. Ako nekoga neki grb, znak ili simbol motivira da se zalaže za mir, da štiti slabije i manjine te da razvija politike solidarnosti i prihvaćanja, što se mene tiče, može bilo koji grb, znak ili simbol tetovirati i na čelu.
Znakovi, grbovi, simboli…
Ljude vrednujem po onome što čine, a ne prema mojim predrazumijevanjem njihovih simbola. No, ako se iza nekog grba krije Glavaš, Bugojanska skupina, otimanje zrakoplova, ubojstva i likvidacije, kao i spremnost da se sve to opet napravi, neovisno o tome hoće li se to napraviti u Jasenovcu, na Bleiburgu ili u Gruborima, onda ću se, do zadnjih atoma snage, boriti protiv zločinačke stvarnosti koja proizlazi iz zločinačkih namjera koje su pohranjene u upotrebi toga znaka ili simbola. Nemojmo preskočiti ni križ i religijske simbole. Jedne križ potiče da slijede Kristov put odbijanja da se služi smrti i nepravdi, drugima on služi kao model razapinjanja. Degutantno je bilo gledati kako se kojekakvi samozvani kršćani prepuštaju morbidnom orgijanju nad informacijom da je umrla žena slobode – Slavenka Drakulić. Njihov križ nema veze s kršćanstvom i on ne predstavlja kršćanstvo.
Živimo u postmodernom dobu i uistinu nemam ništa protiv toga da bilo tko upotrebljava bilo koji znak i simbol, ali pod uvjetom da ga ta upotreba potiče da druge prihvaća, da na njih ne nasrće i da ih ne ubija. Ne znam koje je simbole, znakove i grbove upotrebljavao Branimir Glavaš, ali znam da ih je upotrebljavao s namjerom da nekažnjeno počini zločin. Njegovi znakovi, simboli, grbovi i zastave su zločinački, njegova država je zločinačka, njegovo domoljublje je zločinačko. Branimir Glavaš je zločinac. Zato ne razumijem, zapravo razumijem ali se, eto, pravim naivan, zašto se Milanović opravdava kada se prema ratnom zločincu odnosi kao prema ratnom zločincu.
Njegove riječi da „nije najsretniji s praksom da odlikovanje oduzima onaj tko ti ga nije dao”, ali i da”ne ulazi u krivnju i da ne ulazi u presudu”, nipošto ne podržavam. Ja ulazim u krivnju i ulazim u presudu, samo to me i zanima. Branimir Glavaš je kriv, on je svojom voljom odlučio biti zločinac, nije to morao biti, ali je odlučio biti, htio je biti i želio je biti. On je za mene kriv, za mene je ratni zločinac. Ja, kao građanin države koja ne počiva ne servilnosti prema ratnim zločincima, nisam najsretniji s jednim predsjednikom koji mu je dao odlikovanja, baš kao što nisam najsretniji s drugim predsjednikom koji mu nerado ta odlikovanja oduzima.
Nije zgorega naglasiti da kada netko obnaša funkciju predsjednika države, on je predsjednik države, a ne Franjo Tuđman ili Zoran Milanović. Predsjednik države nikada nije smio odlikovati ratnog zločinca, zato bi mu onaj tko je uistinu predsjednik države s neopisivom radošću i srećom oduzeo odlikovanja koja nikada nije trebao dobiti. Problem Franje Tuđmana je što nikada nije bio predsjednik države, on je bio Franjo Tuđman, problem Zorana Milanovića je taj što je povremeno predsjednik države, povremeno je Zoran Milanović, a povremeno je i Franjo Tuđman. Problem Branimira Glavaša je što je ratni zločinac, a problem hrvatskog društva u pokušaju je što manjina ratnom zločincu jasno kaže da je ratni zločinac, dok većina svoje domoljublje izgrađuje ili na iskazivanju zahvalnosti ratnom zločincu ili na šutnji. Grb moje države ne počinje s poljem namjere da se počini zločin, zato Glavaš i ja ne živimo u istoj državi – njegova država je država zločina.
