Neovisni novinarski portal
7.5.2021.
oslobađanje zbilje
Grad koji je veći od čovjeka je mjesto za zlotvore, nakaze i hulje. Moj grad je manji od čovjeka, grad ponosnih, sretnih i velikih ljudi

Grad koji je veći od čovjeka je mjesto za zlotvore, nakaze i hulje. Moj grad je manji od čovjeka, grad ponosnih, sretnih i velikih ljudi

Država nije veća od građana. Domovina nije veća od čovjeka. Od svakog pojedinog čovjeka veći je jedino drugi čovjek, i to svaki čovjek. Ova spoznaja nam omogućava da drugi ljudi budu veći od nas, ali i da mi svima drugima budemo veći od njih samih. Ova spoznaje je spoznaja o evoluciji ljudske veličine. Tek kada su drugi veći od nas, tek kada drugima mi budemo veći od njih samih, tek tada država i domovina imaju smisla jer su u funkciji ljudi koji vode računa o drugim ljudima.

Jedna od perfidnijih, zlonamjernijih laži koja nam gotovo svakodnevno oduzima ljudski lik, zasigurno je patetična, nehumana laž o tome da smo svi prolazni, a da je jedino domovina vječna, odnosno da je domovina veća od nas. Ovu laž mogu izreći samo oni koji su se, smatrajući da su drugi ljudi manji od njih, toliko smanjili da svijet
više ne promatraju ljudskim očima. Taj svijet im je stran, zastrašujuć jer ih, u njihovoj samoodbačenoj ljudskosti, silno nadilazi. Ne postoji mjesto veće od čovjeka. Svi gradovi, sve državi, svi poznati i svi mogući svjetovi manji su od čovjeka. Samoodbačeni, uniženi čovjek nije u stanju spoznati ovu istinu.

Čovjek i grad

Približavamo se lokalnim izborima, a to su izbori na kojima na najbolji način dolazi do izražaja ljudska veličina – ona rastuća, ali i ona odbačena. Rastuća veličina će nuditi grad čovjeku, a odbačena ljudska veličina će nuditi čovjeka gradu, i mnogi ljudi će gradu biti ponuđeni kao žrtve. Tragedija svih dosadašnjih izbora sastoji se upravo u tome da su roditelji, birajući one koji su manji od stranaka i grada, a veći od djece birača, otjerali djecu birača iz grada kako bi taj grad mogao biti njihov grad i kako bi oni mogli živjeti ljudsku niskost koju nadilazi veličina grada.

Stvoren je, generacijski posredovan, zloćudni dojam da se u ime grada neki imaju pravo obiteljski bogatiti, dok drugi trebaju iz tog istog grada nestati. Kada se grad nudi čovjeku, onda u tom gradu ima mjesta za svakog čovjeka, jer se grad, budući da je manji od čovjeka, dovršava u čovjeku. Grad koji se nudi čovjeku, velik je po čovjeku, osobito po
onom kreativnom čovjeku. Kada se, naprotiv čovjek nudi gradu, onda u tom gradu ima mjesta samo za neke ljude, i to one sitne ljude iznad kojih je stranka, stranačka hijerarhija i navodno grad, domovina i bog.

Ako sam išta naučio u povremenim izlascima iz samoće u javni i društveni život, onda je to zasigurno da su za grad, državu, domovinu i ljudski svijet najopasniji oni koji iznad sebe postavljaju stranku, grad, državu i domovinu. Takvi ljudi su pali ljudi, trajno udaljeni od evolucije vlastite ljudskosti. Oni su strašila i nakaze pogrešne prošlosti, one prošlosti koja ne pripada sadašnjosti, one koja trajno i nepovratno oduzima radost sadašnjosti. Takva strašila i
takve nakaze, budući da pripadaju pogrešnoj prošlosti, iako se pozivaju na boga, državu, domovinu i herojstvo, s time veze nemaju. Oni bogu oduzimaju božanstvo, i pretvaraju ga u ratnog zlotvora koji je bio na njihovoj strani jer je morao biti na toj strani. Oni državi oduzimaju realitet pretvarajući je u zatvor za sve one koji s njima ne dijele njihov suludi pogled na zbilju.

Zaustavljena sadašnjost

Oni domovini oduzimaju toplinu otvorenosti za sve ljudsko, pretvarajući je u sklonište sitnim ljudskim huljama. Oni, konačno, hrabrosti oduzimaju aktivnu zauzetost za druge i istinu, pretvarajući je u kukavičluk koji nije u stanju drugima reći istinu o sebi, nego se neprestano skrivaju, misleći da njihov nakazni kukavičluk i njihova laž druge fasciniraju čineći ih velikima.

Kada nam netko kaže da je domovina iznad nas, budimo oprezni jer je pred nama egzekutor naše djece, našeg grada, naše domovine, povijesti i naše istine. Čovjek je biće koje se neprestano razvija, ali ima dojam da živi u onome što se u literaturi naziva zaustavljena sadašnjost. Mi, naprosto, imamo dojam da pripadamo sadašnjosti, da sve što jesmo, jesmo upravo u sadašnjem danu. Zato i stvaramo pogrešni dojam da zaustavljamo sadašnjost. To, naprosto nije istina, i dobro je da nije tako. Čovjek koji se zaustavio ne pripada vremenu, a ni životu. Mi se u vremenu ne zaustavljamo, iako, u smrti, vrijeme zaustavlja nas. Više nas nema.

Tragedija naše države, koja je navodno iznad pustih zlotvora, hulja i nakaza koji se pozivaju na domoljublje, sastoji se u tome što je ona zaustavljena u mnogim prošlostima. Naši sukobi ne pripadaju sadašnjosti. Oni su sukobi različito zaustavljenih prošlosti. Neke od tih prošlosti su istinite, ali beživotne jer je taj život nestao u zaustavljanju, nije bio u stanju dalje razvijati se.

Protuživotne prošlosti

S druge strane, neke od tih prošlosti su lažne i protuživotne prošlosti. To su prošlosti koje su oduzimale život drugim ljudima, to su prošlosti koje, iako su zaustavljene i u dojmu naše zaustavljene sadašnjosti zaslužuju osudu upravo zato što su takve pogrešne i zlotvorne, zaustavljene lažne prošlosti imale jedini cilj u oduzimanju života proskribiranom neprijatelju, a taj neprijatelj je uvijek drugi čovjek. Politike oduzimanja života izazivaju trajnu osudu u svim vremenima. Za svakim oduzetim životom plače čitav kozmos, ti jecaji odjekuju svim vremenima. Te jecaje ne čuju zlotvori, hulje i nakaze.

Kada u mome gradu vidim one koji se zaklinju poglavniku, one kojima je zločinac Rafael Boban vitez, one koji za sebe kažu da su ustaše, onda je moj grad ispunjen jecajima čitavog kozmosa zbog zaustavljene pogrešne prošlosti u kojoj su mnogi ubijani zato što nisu smjeli biti veći od neke nacije i neke države, a bili su veći od svih nacija i svih država. Kukavičke, nakazne hulje provode rasne zakone, kukavičke, nakazne hulje proganjaju i ubijaju ljude.

Kada u moj grad uđe zaustavljena pogrešna prošlost i nitko od onih koji upravljaju ovim gradom na to ne reagira, onda je sasvim jasno da ovaj grad prestaje biti moj grad jer nije manji od čovjeka. Grad koji je veći od čovjeka, ubija čovjeka da bi sačuvao svoju veličinu i bio utočište sitnim ljudima. U takav grad mogu ući hulje, nakaze i zlotvori. Takav grad je grad za nakaze, hulje i zlotvore. Grad koji je veći od čovjeka, nije u funkciji ljudske veličine, on je mjesto za zlotvore, hulje i nakaze. To je grad koji ubija. Grad koji je manji od čovjeka, u funkciji je ljudske veličine. Takav grad ne ubija, ne tjera, ne progoni i ne iskazuje gostoprimstvo zaustavljenim nakazama pogrešne prošlosti. Moj grad je manji od čovjeka. On je grad ponosnih, sretnih i velikih ljudi.

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI