Ivo Lučić doktor je karstologije, znanosti o kršu. Autor je nekoliko knjiga: “Presvlačenje krša. Povijest poznavanja Dinarskog krša na primjeru Popova polja”, “K bosanskom oceanu. Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini”, “Vjetrenica – pogled u dušu zemlje”, brojnih znanstvenih članaka i eseja te radijskih dokumentaraca.
Priprema knjigu “Bitka za dušu zemlje” u kojoj će opisati vlastito desetogodišnje iskustvo (2000. – 2009.) istraživanja i zaštite pećine Vjetrenice, koja je 2024. stavljena pod zaštitu UNESCO-a.
Razgovarali smo o ilegalnom otpadu na krškom terenu u Lici, utjecaju na podzemne vode, o klimatskim promjenama, ali i njegovim putešestvijama stočarskim, nomadskim putovima po istočnoj Hercegovini.
Od 23. do 25. listopada održava se peti festival “Krasopis” za istraživanje, promociju i zaštitu Dinarskog krša u Triblju kod Crikvenice. Dinarski krš, prostor od Udina do Skadarskog jezera, od Jajca i Gacke do polovice jadranskog podmorja, najveća je neprekinuta europska površina krša. Koje festivalske teme nas očekuju?
Od četiri teme, redom sve zanimljive, ovdje bih izdvojio onu o podzemnim vodama. Dinarske rijeke svojim značajnim dijelom teku podzemno, neke po sedam puta mijenjaju podzemni i nadzemni tok, često i imena. Inače, smatra se da više od polovice svih oborina, od kojih nastaju rijeke, kod nas odlazi izravno u podzemlje i nije ih moguće kontrolirati.
Ove vode su sasvim sigurno inspirirale ljudske kulture u prošlosti i imale utjecaja na oblikovanje njihovih kozmologija, ali mi nemam istraživanja o tome. Na festivalu će sudjelovat dvadesetak karstologa, biologa, hidrogeologa, antropologa, filozofa, umjetnika i aktivista.
Antropologinja Dženeta Hodžić, koja je na Institutu za socijalnu ekologiju u Frankfurtu doktorirala s temom o razumijevanju podzemnih voda Dinarskog krša između Plitvičkih jezera i Bihaća, prikazat će nam svoj inovativan pristup istraživanju koji smatra da je dominantno obilježje podzemnih voda njihova neposlušnost i nemogućnost da ih razumijemo na dosadašnje načine.
Festival organizira i financira književnica i prevoditeljica Anne-Kathrin Godec sa svojim suprugom, televizijskim dokumentaristom Gordanom Godecom.
Ivo Lučić (foto Dora Lučić)
Simptomatično je da su život i podzemne vode upravo teme festivala, jer nema ništa aktualnije od toga kad govorimo o Gospiću i ondje zakopanih više od 30 tisuća tona otpada, pa i toksičnog, što je prvorazredni politički skandal u zemlji. Dokazano je da su toksini prodrli u podzemne vode. Zbog poroznosti Dinarskog krša, kojemu pripada i područje Velebita i Gospića, na njemu nisu predviđena nikakva odlagališta, ali to se ipak dogodilo.
Naš problem shvaćanja krša je veliki, mi nemamo riječ za krš, jer ova koju imamo znači nešto loše i neprihvatljivo. I kako ništa u široj javnosti javno ne znamo o kršu, on je prepušten “ribarima javnog dobra”. Po potrebi, smatramo ga ovim ili onim.
Naprimjer, “kamenom pustinjom”, po čemu je krš prvo i zapažen; kao posvemašnja golet. Kad se potkraj 18. stoljeća francuski kirurg, prirodoslovac i etnolog Balthasar Hacquet spuštao s vrha Učke, zapisao je da je išao kroz kamenu pustinju koja se može usporediti s Arabijom.
Ili, krš često zovu “pasivna zemlja”, što je ustvari obilježje ekonomske politike koja u kršu gleda samo ekstraktivnu dimenziju. Onda imamo podmuklu sliku “zemlje grobova”, snažan tradicionalni arhetip u kojem su nacionalne ideologije utemeljile užasnu sliku masovnih grobnica. Tu je i turistička slika, prazna i lažna, i još niz njih.
U tom kaosu različitih slika i definicija niti jedna ne pogađa u cijelosti bit Dinarskog krša, a niti ga brani od napadača. U Hrvatskoj nemamo ni jedan zakon koji uvažava krške specifičnosti, čak i u Državnom zavodu za zaštitu prirode dodijeljene su mu tek neke manje organizacijske jedinice.
A u Hrvatskoj se svih osam nacionalnih parkova nalazi na Dinarskom kršu i osam od trinaest parkova prirode. I što su te institucije postigle za percepciju krša? Ništa, osim da je on u našim očima i dalje nešto beznačajno, toliko beznačajno da može poslužiti za najgora smetlišta. Ne brini, kipaj!
Krš na Velebitu
Crna kutija
Može li se na krškom ličkom terenu šteta uopće popraviti s obzirom na dokazanu prisutnost toksičnih “vječnih kemikalija” u podzemlju voda?
Kad podzemne vode krenu, nitko ne može sa sigurnošću reći, čak ni na mjestima koja su dobro istražena, što će se dogoditi. Mnoštvo je podzemnih nepoznanica. U znanosti podzemlje krša ponekad se naziva crnom kutijom. Zna se donekle gdje voda ulazi i izlazi, ali što je u njoj ne zna nitko.
Za ilustraciju, najveći ponor Like, Markov ponor, koji je nažalost izbačen iz upotrebe, istražen je u ukupnoj dužini od 2240 metara, što je tek njegov mali dio, jer dužina njegovih kanala do mora vjerojatno iznosi nekoliko desetaka kilometara, koje nikad nećemo moći istražiti ni doznati njihov oblik i sadržaj.
Sa sigurnošću možemo reći da je sa zatrpavanjem Like smećem započela ljudski generirana ekološka katastrofa čije posljedice nitko ne može znati. Vlast stalno traži izlike i tumačenja koja će stvar prikazati bezazlenom, čime potencijalno zbog kratkoročnih taktičkih interesa dovodi ljude u veće opasnosti i zablude.
Nisam ni kemičar ni toksikolog pa ne mogu pouzdanije govoriti o razmjerima štete i čišćenju kontaminiranog tla, ali mi je poznato da opasnosti ne prestaju ni nakon što se otkloni smeće. U Sloveniji su nakon deset godina u džepovima podzemnih kanala nalazili ostatke trasera.
Treba analizirati geokemiju tla i po potrebi ga čistiti dokle god se zapažaju toksični spojevi, ako je to uopće moguće. Prešutno se sugerira da je to malo smeća, ništa posebno, to je nešto naše, uvijek je bilo smeća… ukratko, ovo je sve normalno, ne treba baš sad nešto posebno brinuti.
Nisam ni kemičar ni toksikolog pa ne mogu pouzdanije govoriti o razmjerima štete i čišćenju kontaminiranog tla, ali mi je poznato da opasnosti ne prestaju ni nakon što se otkloni smeće. U Sloveniji su nakon deset godina u džepovima podzemnih kanala nalazili ostatke trasera
Nakon gospićkog ekocida svjedočimo mnoštvu javno otkrivenih “crnih točaka” u zemlji, tj. odbačenog ili zakopanog ilegalnog otpada, blago rečeno sumnjivog sadržaja. U knjizi “Presvlačenje krša” pišete da je dosad u Dinarskom kršu zabilježeno dvadeset tisuća pećina i jama, od čega se najveći sustav nalazi upravo na Velebitu. Kakvo je stanje tih pećina i jama?
Sad ih je opisanih oko trideset tisuća, a stvarni broj je vjerojatno puno veći. O stanju jama najbolje govore volonteri speleološkog projekta “Čisto podzemlje” koji vodi dr. sc. Ruđer Novak. Oni su otkrili oko 900 jama sa smećem, od kojih su stotinjak očistili. Razmjeri zagađenja su toliko široki da praktički nema što nije zagađeno, ovisno tek u kojem stupnju.
O tome se malo govori. Pa opet, zar vam nije čudno da ste vi mene izabrali za intervju pored toliko ljudi koji se stručno bave kršem u Hrvatskoj? Koliko su napravili da vrijedne podatke i sjajna znanja o kršu daju u javnost u obranu našega krša.
Hoću reći, u Hrvatskoj nemate nikakav istraživački program koji ima pred sobom istraživanje, i promicanje i zaštitu Dinarskog krša kao prirodne, socijalne i kulturne cjeline. Da nemate u Lici ovu grupu čestitih ljudi, obitelji, koji su shvatili da će ih banalne domoljubne parole, koje se nude kao mjera brige za naše domove, odvesti u propast, i da nisu uložili sve svoje napore da kroz prosvjed upoznaju Hrvatsku s time, mi bismo i dalje puštali da se utjecaj opasnog otpada širi u podzemne vode.
Smeće u Hrvatskoj ima pravo građanstva veće od ljudi koji su tu rođeni i žive. Kao novinar koji je desetljećima pratio znanost i okoliš, i kao aktivista, uvjerio sam se da u Hrvatskoj ne postoji vjerodostojan institucionalni sustav zaštite prirode i okoliša, kao nažalost ni ozbiljna mreža civilnog društva koja bi zamijenila tu nesposobnost institucija.
Neke udruge se ponekad ponašaju kao poduzeća. U novinarstvu je teško nabrojati pet ljudi koji se predano bave okolišnim novinarstvom. Dakle, na koga se može računati?!
Možda i dalje na vas, jer iako ste službeno prvu godinu u novinarskoj mirovini, aktivni ste i dalje na portalima, radiju, istražujete. Ipak dolazimo do toga da su ekološke teme sve zastupljenije u medijima jer su politički sve problematičnije?
Da, ali na koji način? Ne zbog vrijednosti prirode, već pod pritiskom katastrofa. O toj prirodi se ne piše u okolišnim rubrikama, nego u crnim kronikama. U javnosti nemamo razvijene vrijednosti za okoliš. Pojava ovih ljudi iz Gospića je veliki trenutak zadovoljstva za cijelu Hrvatsku, ali ne toliko zbog ekoloških razloga, koliko što su nam pokazali da je velika politička snaga u svakom od nas ako smo se spremni posvetiti tome.
Neposredno prije našeg razgovora uočio sam vijest da je član Domovinskog pokreta upozorio na navedene ekološke probleme koje svodi na prijetnju nacionalnim interesima. Oni ne razumiju da je to problem života, da je to prijetnja opstanku, a ne nekakvom nacionalnom interesu. Pa zar HDZ ne gleda problem smeća prije svega kao pitanje ekonomije: koliko će koštati, kako jeftinije proći?
HE Kosinj i voda
U jednom ranijem intervju izjavili ste da hrvatska vlast opstruira dokle god može provođenja načela koja joj je nametnulo članstvo u EU-u protiv globalne klimatske krize. Ima li otada pomaka?
Pa vlast niz mjera i zakona formalno prihvaća zadnji dan, a neke nikad ne provodi. Politiku otpada i kružnu ekonomiju bojkotira i danas. Za dvadeset godina nije ništa napravila na području zbrinjavanja otpada, a potrošila je silne novce. Područje voda je također indikativno.
EU Direktiva o vodama za važan cilj ističe dobro ekološko stanje voda, što podrazumijeva njihov povratak u približno prirodno stanje, kroz restauracije rijeka, uklanjanje barijera, uklanjanje zagađenja itd. Kod nas suprotno, gradimo hidroelektranu u Kosinju koja dodatno uništava jednu predivnu i prevažnu rijeku Liku, najveću ponornicu u Hrvatskoj.
Dakle, više štete nego koristi od kosinjske hidroelektrane?
Naravno. Pokojni voditelj HEP-ove podružnice u Rijeci Branimir Pinčić kazao je da će HE Kosinj proizvoditi upola manje struje nego što je HEP najavio. Jezero Kruščica, koje se nalazi uzvodno, ovog ljeta je bilo posve suho zbog nedostatka vode. Podzemna fauna i sve ono u podzemlju o čemu malo znamo, jer se nije istraživalo, ne može izdržati tako brze promjene. Oni se mijenjaju u skladu s glacijalnim ritmovima.
Kad imate kršku tekućicu i kad je pretvorite u jezero, vi ste preko noći potpuno promijenili uvjete života te faune. S druge strane, unesene su strane i agresivne vrste koje uništavaju autohtonu faunu. U Studiji utjecaja na okoliš HE Kosinja kaže se da se neće bitno promijeniti status rijeke zato što u njoj gotovo nema autohtonih vrsta zbog ranijih radova.
Pa opet, je li itko postavio ključno pitanje: što je nama voda i koja je stvarna definicija vode? Ne. Najkraće, voda je život. Voda je dio nas, i svih živih bića, čak i stijena. Ne možete ekstrahirati vodu i reći da nekome ne pripada. Prema statističkim podacima, u Hrvatskoj se godišnje zahvati nešto manje od 60 milijardi kubičnih metara vode, od čega se devedeset posto iskoristi za hidroenergetiku, nešto malo od toga za navodnjavanje u poljoprivredi.
Kućanstva potroše manje od dvjesto milijuna kubika. Svi stanovnici Hrvatske godišnje potroše za piće i kuhanje manje od pet milijuna kubika, dakle beznačajno malo. Ipak, stalno se govori kako bismo mogli ostati i bez te male količine. Koji bahatnici!?
Zato je u Hrvatskoj dominantna definicija vode da je to tehnička sirovina za ispiranje prljavih industrija i za proizvodnju struje, a ne da je to sinonim za život. Vidjeli ste i kako se ovo ljeto pitanje voda zaoštrava, a kako će tek s porastom temperature koja će izgleda stoljetni scenario ispucati već do 2050.godine.
…
*…ostatak intervjua pronađite u izvornom obliku na internetskim stranicama Novosti.
