Neovisni novinarski portal
19.2.2025.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Država koja svako nasilje smatra opravdano i prihvatljivo jer ga provodi ona, zapravo je država koja provodi državni terorizam

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Reakcije oduševljenja koje kod birača desnice izazivaju verbalni obračuni Zorana Milanovića vrlo brzo će se pretvoriti, već sa prvim susretom Milanovića s obilježjima HOS-a, u reakcije gnjeva prema tom istom Zoranu Milanoviću. Milanović je političar koji pomiruje dvije suprotstavljene razine realnosti. Na idealno-simboličkoj razini, on pripada politikama ljevice, a na operativno-političkoj razini, on pripada politikama desnog centra. Budući da nije moguće uspostaviti kontinuitet između onoga što netko simbolički jest i onoga što u realnosti ne odgovara simboličkoj razini, sasvim je razumljivo da je riječ o dualizmu.

Milanović, u političkom smislu, uistinu jest sve ono što dualizam kaže da jest, i ne treba ga tražiti u jazu između ovih dviju stvarnosti.

Verbalni obračuni

U jazu ga nećemo pronaći, ali se, ako nismo svjesni zakonitosti dualizma, sami možemo naći u tom eksplanatornom jazu ukoliko damo praktičnu podršku onome što on simbolički jest ili ukoliko njegovoj političkoj praksi damo snagu simbolizma. Milanović i dalje, budući da na simboličkoj razini pripada ljevici, ima snagu da ga ljevica, gotovo pa iskoristi, za učinkovite i zrele političke prakse ljevice.

Njegovi verbalni obračuni s konkretnim osobama, sudeći prema mnogim dostupnim komentarima, rezultirali su većinskim emocionalnim pristankom i manjinskim odbijanjem, onoga što on čini klackajući se između političkog simbolizma i simbolu nepripadajuće političke prakse. Hrvatska je poluprimitivno društvo koje nije iskusilo demokratsku praksu, nego žrtveni mehanizam izdvajanja konkretnih osoba na koje se, potom, obrušava gnjev zajednice za grijehe koje primitivna zajednica čini, a s njima se ne može suočiti, pa se, skrivajući vlastitu grešnost, obrušava na nekog pojedinca kojega zajednica proglašava subjektom grešnosti kako bi ga mogla objektivirati i nad njim se iživljavati.

Kao poluprimitivna, nominalno demokratska, a u realnosti preddemokratska država, Hrvatska, isto tako, samo nominalno ima izgrađenu demokratsku strukturu koja predstavlja zajednicu. Ono što premijer čini ili ono što predsjednik države čini, to čini zajednica, jer je ta zajednica, demokratskim procesom, dala pristanak da to čine, a taj isti pristanak, istim demokratskim procedurama, može i uskratiti. Budući da zajednica, koja se naziva narodom, ne uskraćuje podršku premijeru i predsjedniku države, razvidno je da zajednica želi da premijer radi to što radi, odnosno da predsjednik države radi to što radi.

Žrtveni mehanizam

Kada predsjednik države, umjesto da vodi računa o onome što piše u Ustavu, radije čita vlastiti spomenar i dnevnike susreta i zapažanja o pojedinim osobama, logično je da će pokrenuti žrtveni mehanizam jer ne progovara o strukturnim problemima, jer ne skrbi o funkcioniranju države, jer ne nadzire vlast (a poznato je da demokracija počiva na tome da vlast nadzire vlast, zato ih i biramo da bi se međusobno nadzirali i korigirali političko djelovanje, kako građani ne bi bili izručeni samovolji neke vlasti), nego nadzire neke konkretne građane.

Jedan od tih nadziranih građana je bio i politički analitičar Žarko Puhovski. Kao građanina, ne zanima me povijest duše Žarka Puhovskog, ali me itekako zanima kada se predsjednik države, s pozicije političke moći, obračunava s političkim analitičarem i, gotovo izravno, poziva medije da razmisle, mogu li takvu, prema predsjednikovoj moralnoj prosudbi, nedoličnu osobu i dalje pozivati da analizira hrvatsku političku zbilju.

U demokraciji je nepojmljivo da se političar obračunava s političkim analitičarem i da, zahvaljujući političkoj moći, politički analitičar u tom srazu, samo zbog političke moći suparnika, bude gubitnik. To nije demokracija, to je politička nesloboda.

Puno bolje nije prošla ni pravobraniteljica, i ona je, u formi nepoznavanja njezinog imena i prezimena – a nekome negirati ime i prezime, ujedno znači svesti ga ništavilo – zahvaćena žrtvenim mehanizmom. Žrtvenom mehanizmu predsjednika, koji se nadahnjuje spomenarom i dnevnikom, nije umakao niti GONG. Zašto predsjednik to čini? Sam je rekao, zato što nitko ne smije dovoditi u pitanje državu, niti drukati protiv države. Država koja postoji radi države, ne priznaje građane, a niti bilo koji organizirani oblik civilnog života.

Država po mjeri F.Tuđmana

Budući da je ovo država skrojena po mjeri volje predsjednika Franje Tuđmana i njegove stranke, svi koji govore o nepravilnostima ove države, koja se ne dovršava u institucijama koje skrbe o građanima zato što su građani iznad države i država služi građanima, antagonizirani su kao oni koji su protiv države stvorene po mjeri volje Franje Tuđmana i njegove stranke. Pučka pravobraniteljica, naprotiv, štiti građane od disfunkcionalnih institucija, ona se zalaže za građane, njezino uho je sućutno uho koje pruža nadu da će jednom nastati država po mjeri hrvatskih građana i zato je nepoćudna, zato nema ime i prezime.

Država koja ne funkcionira, država koja smatra da se nasilje koje je počinila nad vlastitim građanima opravdava samim činjenicom da država nominalno postoji i da je, samim time, svako nasilje opravdano, poželjno i prihvatljivo jer ga provodi država, zapravo je država koja provodi državni terorizam. U literaturi se sintagma državni terorizam odnosi na politike koje urušavaju ekonomsku i političku moć vlastitih građana. Budući da je Republika Hrvatska jedna od najsiromašnijih europskih država, i to zato što siromaštvo nastaje kao posljedica provođenja javnih politika, očito je da su se političke strukture odlučile na provođenje politika državnog terorizma.

Državni terorizam

Državni teroristi nisu svjesni da politički mandat znači da političar, obnašajući neku političku dužnost, svakim danom sve manje biva političar, a sve više građanin, i da kao političar provodi politike u korist građana. Konkretno, premijer koji ne provodi politike državnog terorizma, ne živi umišljaj da je svakim novim danom premijer sve više i više, da bi, u konačnici, prestao biti građanin i postao samo premijer, nego je svjestan toga da biti premijer znači dobiti priliku da provođenjem javnih politika nešto čini u korist svih građana, te tako, na premijerskoj dužnosti, sebe oslobađa kao građanina.

Premijer koji provodi politike državnog terorizma, živi umišljaj da je premijer svakim danom sve više i više te zalazi u područje političke korupcije, a ona se očituje, primjerice, u potrebi da izvršna vlast ovlada Saborom kao zakonodavnim tijelom. Poniženi Sabor je onaj Sabor koji ne donosi zakone, nego mu je naređeno koje zakone treba donijeti. Poniženi Sabor je okupirani Sabor. Zastupnici koji se ugodno osjećaju u takvom Saboru i imaju potrebu promovirati sebe u poniženom i okupiranom Saboru, izdajnici su građana i podržavatelji državnog terorizma. Zastupnici koji se ne mire s okupacijom i izdajom Sabora znat će, usprkos Milanovićevim verbalnim eskapadama koje svoje izvore imaju u spomenaru i dnevniku, iskoristiti simboličku snagu predsjednika države, koji svoju snagu crpi iz Ustava, da Hrvatska postane država bez državnog terorizma.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI