Hrvatska je mala balkanska zemlja u europskom odijelu. U kojem joj često bude tijesno, pa se raskopča, opusti. Recimo, u zatvorenom klubu Dragana Kovačevića, sad već bivšeg šefa moćnog, državnog Janafa. Uz Zlatne dukate i tamburice. Gdje su dolazili predstavnici establishmenta, takozvane političke i gospodarske elite, nota bene i suci, predsjednici države, aktualni Plenkovićevi ministri. Njih čak trojica: Butković, Aladrović i Ćorić. U klubu je vladala atmosfera apsolutnog povjerenja, do te mjere da se tu čak i primopredaja mita obavila. Bez straha od uljeza. Nedostajao je samo Plenković, pa da se, pogotovo u vrijeme koronakrize i lockdowna, vođenje države potpuno dislocira na pričuvni položaj, u Slovensku 9.
Mora biti da su Turudić i klupsko društvo u slobodno vrijeme kod Kovačevića pripremali HDZ-ovu Antikorupcijsku strategiju. Nitko im ne može prigovoriti da su nekvalificirani za to…
Trivije
Za predsjednika Vlade to su trivije, uključujući i, navodni, brojač novca na klupskom šanku gdje se ni piće ni iće nije plaćalo, jer objekt nije bio registriran kao ugostiteljski, gdje inspekcija nije zalazila a kamoli da bi se usudila klub zatvoriti, gdje se na ulazu, navodno, morao ostaviti mobitel kako ne bi bilo kompromitirajućih snimki i diskreditacije VIP gostiju… I sve je to irelevantno, a ključno je da se predsjednik Republike Zoran Milanović čudi kako to premijer nije znao za izvide nad Kovačevićem, jer je on, u vrijeme obnašanja premijerske dužnosti, “sve znao”. Što implicira, veli aktualni premijer, izravno zadiranje u poslove DORH-a i policije, odnosno narušavanje trodiobe vlasti. I to iz vrha države!
Plenković nikada takvo što ne bi radio, jer se to ne smije, a njega apsolutno ne zanima što rade DORH i USKOK, i to je, također, doprinos njegove vlade borbi protiv korupcije ( ?! ) E, tu treba stati. Jer u ovoj zemlji više nitko nema iluziju funkcionirajuće pravne države, nitko se više ne čudi privođenju kapitalaca koji su isključivo politički ili rodbinski promovirani na visoke menadžerske funkcije, nikoga ne impresionira ta rodijačka premreženost Hrvatske, na svim razinama, koja je odavno postala privatna prćija HDZ-a i njegovih partnera. I sad bi trebali vjerovati kako će nas upravo HDZ, makar i ovaj prividno umiveni Plenkovićev, koji je kriminalnom i korupcijom rastočio državu i potpuno destruirao kakav-takav sustav vrijednosti, dekorumpirati, kako će rodonačelnici legalizirane privatizacijske pljačke i reketarenja poduzetnika, velikih i malih, grabežljivci i lopine, stati u prvi red borbe protiv korupcije ?!
Nemojmo se dati zavarati retorikom novog šefa HDZ-a, jer njegovo je stranačko društvo ono staro koje je bilo u stavu mirno pred jednim Ivom Sanaderom, bivšim predsjednikom stranke i vlade kojemu se sudi za besprimjernu fimimedijsku i inu korupciju. Oni koji su mu bili slijepo odani, za koje je bio bog njihove sudbine, nisu s njim otišli iz HDZ-a. Samo su se poput zmije presvukli. I jednako lojalno nastavili služiti drugim šefovima. Budimo realni, što se to bitno, u pogledu korupcije u državi, promijenilo s dolaskom Plenkovića na čelo HDZ-a? Jesu li kandidacijske liste za Sabor s manje suspektnih i u korupciju ogrezlih tipova? Je li Plenkovićeva vlada bolja, poštenija, kompetentnija od onih prethodnih, ili je možda i gora?
“Afera Janaf”, a još više “afera vjetrenjače” ( Krš Pađene) bolno svjedoči da se u HDZ-u nije ništa promijenilo, da se i dalje pogoduje “svojima”, ignorira kompetencije, stručnost i sposobnost, u korist stranačke i rodijačke uvezanosti, da se zarađuje od prljavog novca kojim se naplaćuju kojekakve “usluge” unutar državne administracije, ukratko, da se krade i podmićuje na sve strane, da se beskrupulozno, nažalost i bez ikakvih konzekvencija trguje nacionalnim interesima, prodaje nacionalne resurse za šaku judinih škuda, i unatoč svemu, ili baš zato, uspinje prema vrhu državne piramide moći i vlasti.
Oksimoron
Imamo zbilja nekonvencionalnog predsjednika Republike koji znade svašta govoriti, pa i drsko prkositi protokolu, razbijati stereotipe o visokoj politici, komentirati bez dlake na jeziku što treba i što ne treba, ali nije pozer i licemjer. Taj govori što misli, pa tko preživi, a tko pogine. Obično se njemu obije o glavu. Svoje nedržavničko ponašanje uskladio je s onim što misli o relevantnosti predsjedničke funkcije u Hrvatskoj. Njegovo često ishitreno, ali svakako nekalkulantsko javno komuniciranje, može biti iritantno, poziciji šefa države neprimjereno, ali je iskreno. Predsjednik Vlade vjerojatno ni sam pred sobom nije iskren.
Cijepljen od emocija, programiran da mu politička težina u svakoj prilici bude razmjerna visini, pragmatični kalkulant koji živi od dojma i ovisničke potrebe da uvijek bude u pravu, neiskren je i prijetvoran, i zbog toga mu nije nimalo neugodno. U aferi Janaf javno drži poziciju zakona i tzv. trodiobe vlasti, ali daleko od toga da u skladu s tim načelima kao političar i djeluje. Stoga, kad se obraća javnosti, tobože zgrožen Milanovićevim porukama da premijer mora znati ako se provode izvidi nad dužnosnicima koji su bitni za funkcioniranje sustava, jer je to nepoštivanje trodiobe vlasti, bilo bi dobro da se malo osvrne za sobom…
Plenković se očito oslanja na kratko pamćenje hrvatskih građana kada drži moralne propovijedi o antikorupciji kojoj je njegova Vlada apsolutno posvećena. Ma koja Vlada, ona prethodna koja se od afera raspadala, ili ova nova u koju je uključio njezine kontaminirane ostatke? U pravu je lider lijevo-zelene koalicije “Možemo!” Tomislav Tomašević kad kaže da je HDZ-ova borba protiv korupcije klasični oksimoron. To ne postoji!
A Plenković nas pod svaku cijenu želi uvjeriti baš u dvije stvari: prvo, da apsolutno poštuje trodiobu vlasti, za razliku od predsjednika Republike, i ne miješa se u postupanje represivnog i pravosudnog aparata, ergo, da o tome ništa ne zna, i drugo, da je politika njegove vlade nulta tolerancija na korupciju.
Klub i ministri
Dragan Kovačević je slučajno HNS-ovac, ali uvezan u HDZ-ovu politiku i društvo i zato je, tvrde upućeniji, drugujući s ljudima bliskim Plenkoviću (Vladislav Veselica ) i kupujući novi mandat pogodovanjem “zaštićenim igračima” ( Kovačević je, navodno, posao koji je trebao za Janaf odraditi Đuro Đaković dao jednoj od tvrtki bivšeg ministra obrane… ), mogao ostati na poziciji predsjednika uprave Janafa i kad je vlast koja ga je dovela, pala.
Kovačević je smijenjen, klub zatvoren. Privremenim šefom uprave imenovan je Stjepan Adanić, Tuđmanov general koji je u upravu Janafa ušao u veljači ove godine, zajedno s Plenkoviću bliskim Vladislavom Veselicom, i reizabranim Kovačevićem na čelu tvrtke. No, hoće li Vlada nakon skandala “počistiti” i reorganizirati Janaf, zaštiti svoje strateške interese od možebitnih novih kovačevića? Teško.
Nažalost, ako i prihvatimo da o mjerama DORH-a i policije u slučaju Janaf Plenković doista nije ništa znao, ma koliko to zvučalo nevjerojatno, mantru o HDZ-ovoj nultoj stopi tolerancije na korupciju, kao politici njegove vlade, malo tko doživljava ozbiljno, a većini hrvatskih građana ona zvuči poput najvećeg cinizma.
Plenković je tek ušao u svoj drugi premijerski mandat . Iza onog prvog, ostalo je groblje ministara. Iz njegove je vlade otišlo u četiri godine čak 15 članova, njih osmero duboko umočenih u afere. Nova Vlada posrće već na svojim prvim koracima. Ni dva mjeseca od konstituiranja, trese je afera za aferom. Od slučaja Krš Pađene i državne tajnice Josipe Rimac s kojom se u suspektnim koruptivnim radnjama povezuje nekoliko ministara, državnih tajnika, pomoćnika ministara itd., pa do afere Janaf, u koju su upleteni čelni ljudi moćnog državnog poduzeća, ali i HDZ-ov zastupnik i gradonačelnik Velike Gorice, Dražen Barišić, bogme i SDP-ov zastupnik i , Vinko Grgić, i ini.
Kao kolateral se razotkriva i kako su tri Plenkovićeva ministra ( Butković, Ćorić i Aladrović ) zalazili u “klub” Janafovog čelnika Dragana Kovačevića, a jedan od njih, Tomislav Ćorić, značajno kompromitiran “aferom vjetrenjače” ( Krš Pađene ), bio je Kovačeviću i nadređeni. Samo Plenkovićeva taština Ćorića još održava u ministarskom sedlu, jer Plenkoviću je lakše u Vladi držati suspektnog, diskreditiranog ministra negoli priznati da je i njim pogriješio. A Ćorić mu je vjerojatno teža i pogubnija greška od većine dosadašnjih. No, i takav, potpuno destabiliziran i razotkriven, i dalje uživa premijerovo povjerenje. Makar fiktivno.
Andrej Plenković je zaslužan i za ničim izazvanu rehabilitaciju notornog Božidara Kalmete, koji se i sam, svjestan da je bolje ako nije izložen javnosti, svojevremeno povukao u sjenu i izvan aktivne politike, da bi ga Plenković instalirao za političkog tajnika i promaknuo u koordinatora za 9. izbornu jedinicu na recentnim parlamentarnim izborima. Čak je, prema vlastitom priznanju, i sam Kalmeta tim potezom šefa stranke bio iznenađen.
Dvostruka mjerila
Kad je Josipa Rimac pritvorena, ekspresno je, po izravnoj preporuci Plenkovića, sud časti njezine matične županijske organizacije HDZ-a izbacio iz stranke, ne mareći za presumpciju nevinosti. Dražen Barišić, međutim, i dalje, mada sada i u pritvoru, ostaje u HDZ-u, jer je izabrani zastupnik koji je, zbog policijskih izvida koji se u aferi Janaf nad njim provode, mandat stavio u mirovanje , ali ga može ponovo aktivirati kad poželi. A to znači da HDZ-u može još trebati jer je Plenkovićeva većina u Saboru tanka, svega 76 ruku, i taj luksuz, da najuri Barišića, Plenković si ne može dopustiti.
Ali, mogao je eliminirati s liste za Sabor Darka Puljašića, HDZ-ovog gradonačelnika Požege, protiv kojeg se vodi istraga, protiv kojeg je 2018. podignuta optužnica, u srpnju ove godine i potvrđena, ali to Plenkoviću nije smetalo da ga uvrsti u društvo odabranih narodnih zastupnika.
Prošli je mandat premijer izgurao s Bandićevim žetončićima, što nimalo ne govori u prilog njegove vjerodostojnosti ni političke moralnosti.
Naposljetku, općepoznato je da je Plenković, nakon izbijanja afere dnevnice ( Saucha ) s tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom Dinkom Cvitanom održao zajedničku pressicu, s obrazloženjem da to čini jer je “novi premijer”, što je dotad bilo nezabilježeno i nezamislivo?! Nije li proljetos, kad je privedena Josipa Rimac, revoltirano poručio DORH-u i USKOK-u, baš u duhu proklamirane trodiobe vlasti, da očekuje da se istražuju i afere drugih stranaka, a ne samo HDZ-a, recimo “Rijeka- EPK 2020.”. Može li biti goreg uplitanja u rad sudbene vlasti? Je li to ona trodioba vlasti o kojoj propovijeda ovih dana?
Crni humor
I sad, uz činjenice da je premijer Plenković osvjedočeno loš kadrovik, da okuplja u najmanju ruku problematično ministarsko društvo, pa je u jednom mandatu gotovo zamijenio cijeli izvorni postav, a u drugom, tek što je mandat počeo, Vlada mu se već trese od novih afera, može li, uz sve to, šef vlade reći da nije ništa znao i da ga i ne zanima što radi policija i DORH ? Zar ne bi bilo bolje da je premijer informiran o onima kojima poklanja svoje povjerenje i svoj politički kredibilitet, per fin, ugled države i njezine resurse? Ne valja mu posao…
Kod tolikog broja korupcijom kompromitiranih članova, pa i iz njegovog najbližeg kruga, zaklinjati se u HDZ-ovu nultu stopu tolerancije na korupciju, doima se kao crni humor. Poruke i djela premijera su u bitnom neskladu. Zato Plenković nema ni vjerodostojnosti ni uvjerljivosti.
Milanović, kao protokolarni, paradni šef države s minornim ovlastima, ima neusporedivo komforniju poziciju i prema njoj se tako i odnosi. Njegova je važnost neusporediva s onom koju po prirodi funkcije ima Plenković. U njegovim su rukama, kao šefa vlade, sve poluge izvršne vlasti, on je taj koji definira politiku države, pa i sigurnosnu, o njegovim potezima ovisi doslovce život hrvatskih građana, njihova zdravstvena zaštita, njihova sigurnost, obrazovanje, sve. Predsjednik vlade ima vlast ali i odgovornost za posljedice koje njegova vlast proizvodi. I nema pravo na luksuz neznanja, neinformiranosti, katastrofalno pogrešnih procjena ljudi kojima povjerava nacionalne resurse…
Milanovićevo komuniciranje o aferi Janaf nije najsretnije, nije ni najmudrije, ali je neusporedivo manje štetno od lažnog predstavljanja Andreja Plenkovića, trenutno ključnog čovjeka u državi, koji želi biti percipiran kao moralna vertikala, dok oko njega buja politički nemoral. Pače, i kriminal. Gotovo da i nema više kadrovskih kapaciteta u HDZ-u s kojima bi mogao pristojno dovršiti mandat. Gdje god takne, koga god da izabere, može se poskliznuti. Jasno je zašto? Zato što su korupcija i kriminal tri desetljeća od HDZ-a brižljivo zalijevani kao modus operandi vlasti i njezinih prvotimaca. I naravno da je stoga antikorupcija kad se na nju kune HDZ, čisti oksimoron. Za tu borbu Plenković nema vojnika. Pa je neće ni voditi…