Je li odlazak u Grubore dvaju potpredsjednika Vlade, HDZ-ovog Tome Medveda i SDSS-ovog Borisa Miloševića, suočenje s povijesnom istinom ili tek politička gesta koja se medijski i politički honorira ali na konkretan, stvarni život i ne reflektira? Možemo li računati da će HDZ-ova nomenklatura, predvođena s Andrejom Plenkovićem, promijeniti i svoju pragmatiku, a ne samo retoriku, kad su u pitanju ljudska i manjinska prava, istina o ratnim zločinima u danima tijekom i nakon Oluje, ili su Grubori sutra, a Varivode s dolaskom rujna, samo neiskrena pomirbena predstava s jednokratnim djelovanjem?
Šef HDZ-a i Vlade, Andrej Plenković, Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih sustava obilježio je odlaskom na Goli otok, odakle je poslao poruku da “bez istine nema ni pomirbe”. Ali ako to zna, zašto redovito iskazuje poštovanje samo prema žrtvama komunističkog režima ( totalitarizma ), a uporno zaobilazi žrtve nacizma i fašizma, koje bi rado trajno prepustio zaboravu, što je najbolji put ka revidiranju povijesti? Dakle, ako premijer Plenković znade da bez istine nema pomirbe, zašto istinu prešućuje ili je revidira, odnosno šutke prelazi preko neistina ? Možemo li, stoga, vjerovati u iskrenost Plenkovićeve “političke geste” koja će sutra, zajedničkim odlaskom u Grubore i Plavno HDZ-ovog Medveda i SDSS-ovog Miloševića, biti manifestirana?
U pravu je povjesničar Hrvoje Klasić kad , na N1 televiziji, Plenkovićev odlazak na Goli otok, komemoriranje srpskih civilnih žrtava u Gruborima i izjave premijera o njegovanju „kulture sjećanja i dijaloga“ naziva dobrim porukama, ali one ne korespondiraju s našom stvarnosti u zadnjih tri desetljeća kada smo sustavno poticali nekulturu sjećanja i monologe umjesto dijaloga. Kod nas prečesto riječi političara idu drumom, a život šumom…
Plenkoviću sve pohvale za pomirbene tonove ovogodišnjih poruka s obilježavanja 25-te godišnjice Oluje u Kninu, kao i za marginaliziranje desnih ekstremista okupljenih oko Škorinog pokreta hrvatskih političkih nacional-otpadnika. Ponajviše za instaliranje Borisa Miloševića na poziciju potpredsjednika u Vladi, čime ga je izravno involvirao u definiranje i provedbu politike aktualnog establishmenta, te time učinio sukreatorom ali i saučesnikom buduće politike koja će morati respektirati potrebe srpske zajednice ili će HDZ kliznuti prema ekstremizmu i Škori i ponovo se uvaljati u blato, talog hrvtske politike.
Ali, kad se sagleda šira slika, Plenković se ispostavlja licemjernim pozerom koji svaki svoj potez kalkulantski povlači računajući primarno na osobnu političku korist. Pa kad je to isplativo, zagovara pomirenje i suživot, pijetet prema svim žrtvama neovisno o njihovoj nacionalnosti i vjeri, pruža mudro, prijeteljski i državnički, ruku manjinama, ali kad se klatno okrene prema njemu, ponovo zaroni u nacionalističke i revizionističke malarične močvare s kojih se već tri desetljeća širi smrad šovinizma i međunacionalne netrpeljivosti.
Plenković se prije svega mora pomiriti sa samim sobom, a onda će pomirenje moći iskreno zastupati i među onima koji su godinama projektno, smišljeno antagonizirani iz njegove stranke.
Jer, tko je u ideološkom smislu Plenković, pitanje je na koje njegova politika ne daje jasan odgovor. Na Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima šef HDZ-a ove godine odlazi na Goli otok, u spomen na žrtve komunističkog režima. Prije dvije godine ovaj je dan, ustanovljen kao “europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama, komunizma, nacizma i fašizma, HDZ-ova vrhuška obilježila polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na gradskom groblju Mirogoj istaknuvši da je osuda masovnih kršenja ljudskih prava i dostojanstveno obilježavanje mjesta stradanja minimum demokratskog identiteta Hrvatske. Izaslanici Vlade i Sabora optišli su tada na Macelj i Goli otok i poklonili se žrtvama, za njihov “mir vječni” zapalili svijeće. Nitko na taj dan nije otišao ni u Jasenovac, ni Gradišku Staru, ni u Jastrebarsko… odati počast žrtvama totalitarnog, zločinačkog ustaškog režima.
Naprotiv, dok se Tito proglašava zločincem i diktatorom krvavih ruku, a komunizam najmračnijom “tamnicom naroda”, od Tuđmana do današnjih dana kontinuirano se rehabilitira nacifašistička, kolaboracionistička tvorevina NDH i njezin poglavnik Ante Pavelić. Plenkovićeva vlada do danas se nije odredila čak ni prema notorno ustaškom pozdravu Za dom spremni, koji je sankcioniran tek ekscesno, a zapravo uživa legitimitet i represivnog aparata, a nekmoli vladajuće politike.
Na isti način, s figom u džepu, Plenković tretira i Grubore kao svojevrsnu pomirbenu paradigmu. Za njega je to uistinu politička gesta iza koje, svi su izgledi, neće doći nikakve spektakularne promjene u odnosima između Hrvata i Srba, pogotovo u kvaliteti života srpskih povratnika u propaloj “krajini” koji u mnogim selima žive bez struje i vode, u zabitima do kojih ne vodi asfalt. Pa čak i na razini politike, gledamo li je kao pragmu, velike promjene ne treba očekivati…
Jer, Plenkovićevo relativiziranje ratnih zločina nad srpskim civilima u Oluji i mjesecima nakon nje, besramno je, neprimjereno i kukavičko. A upravo je tome, samo nekoliko dana nakon kninskog govora pomirenja, pribjegao hrvatski premijer.
Kad su ga novinari prilikom obilaska Golog otoka zamolili da komentira odlazak Medveda i Miloševića u Plavno i Grubore i njegov najavljeni dolazak na komemoraciju u Varivode, pitajući ga je li to novi smjer hrvatske politike, Plenković je odgovorio:
– To su dvije odvojene stvari. Ovdje smo na Europskom danu sjećanja u kontekstu totalitarnih sustava. Odlazak potpredsjednika Vlade Medveda u Grubore 25. kolovoza s potpredsjednikom Miloševićem je drugoga karaktera. On se odnosi na zločine koji su počinjeni naravno prije svega prema Hrvatima i hrvatskom narodu u Domovinskom ratu, a onda nažalost i nekoliko tih propusta, nedjela koja su bila i protiv građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. Mislim da je dobro da iskažemo poštovanje prema svim žrtvama- poručio je Plenković, na određeni način dovodeći u pitanje sve što je o pomirenju i poštovanju žrtava rekao 5. kolovoza 2020. u Kninu.
Nevjerojatno je grubo i bešćutno u kontekstu Grubora govoriti o zločinima koji su počinjeni prema Hrvatima i hrvatskom narodu. Još je besramnije zločine u i nakon Oluje, nad srpskim civilima, mahom starčadi, kvalificirati s “tih nekoliko propusta”!?
Brojke su neumoljive, usprkos Plenkovićevoj potrebi da ih relativizira. A brojke kažu da je u Oluji i nakon nje ubijeno je preko dvije tisuće srpskih civila, nerijetko na kućnom pragu. Tako je bilo u Uzdolju, Varivodama, Gruborima, Gošiću…u Lici, na Baniji i Kordunu. “Čistilo” se temeljito i okrutno. Redom. A šef HDZ-a kaže “nekoliko propusta”?!Časnog čovjeka može pred takvim premijerovim riječima biti samo sram.
A ako se zločini nad srpskim civilima smatraju “propustima”, tada je jasno i zašto nikad nisu procesuirani. Tretirani su kao “opravdana odmazda” hrvatskih vojnika frustriranih četverogodišnjom okupacijom i izbjeglištvom na koje su i sami bili osuđeni, gubitkom vlastitog doma i članova obitelji. No, problem je u tome što zločine u pravilu nisu činili oni koji su u ratu sve izgubili, nego najčešće oni koji su u ratu sve dobili.
Zato, uglađenom, pomirljivom hrvatskom premijeru, koji danas pledira za mir i suživot, za poštivanje svih žrtava i sankcioniranje svih zločina, a sutra s lakoćom bezobrazno nedosljednog političara relativizira i vlastite riječi, i ratne zločine, i povijest, naprosto nije lako vjerovati. Previše je tu poze i računice. Nigdje iskrenosti…
