Priča iz Jordana:
Povratak u pustinju (kraj)

*Došao je i taj čas: evo i šestog, posljednjeg dijela putopisa Jose Gracina Joke s putovanja po Jordanu. Prijašnje jordanske zgode možete pronaći na ovoj poveznici. Na kraju pogledajte galeriju fotografija… Do sljedećeg putovanja…

Nina u pustinjsko predvečerje (foto Joso Gracin)

Kameno selo Dana staro preko 500 godina, smješteno u neobičnoj pustoši među beživotnim brdima, nad dubokim klancima i kanjonima što skrivaju drevne tajne življenja, špilje pustinjaka i šapat zaboravljenih biblijskih priča, odisalo je kombinacijom nekakvog prastarog dalmatinskog mjesta i zaboravljenog meksičkog sela ponovo oživljenog u nekom od špageti-westerna Sergia Leonea.

Iza sebe smo ostavili mirise Lotovog mora i priču o Božjem uništenju dvaju biblijskih gradova. Tragovi ljudske griješnosti nestali su za našim leđima. Razneseni pustinjskim vjetrovima skrili su se u blatu, prašini i soli.

Znanstvenici su došli do saznanja da u strašnoj kataklizmi na obalama Mrtvoga mora nisu uništeni samo Sodoma i Gomora, već da je tada stradalo čak pet gradova. Nakon mnogih godina istraživanja oko Lotovog mora, kopanja po okolnim stijenama i milenijskom pepelu, stručnjaci se i dalje nisu mogli usuglasiti o točnim lokacijama nestalih gradova, a nama to nije bilo ni važno. Mnogo važnije nam je bilo da taj dan prije mraka stignemo u selo Dana.

Loš grad Al-Tafila

Projurili smo pokraj stada mršavih koza i nakupina smeća odbačenog pored ceste, iza sebe ostavili izbjegličke kampove i ljude što su sjedili na izblijedelim tepisima i madracima u prašini ispred velikih šatora. Prošli smo kroz rijetka naselja, uz plantaže ukrašene s pokojom palmom u pozadini, vozili se krajolicima kao da smo negdje u delti Neretve, pa se iz mrtvomorske depresije ponovo podigli gore u brda i nastavili prema gradiću Al-Tafili.

Nomadski šator i stado deva duboko u pustinji (foto Joso Gracin)

Jordan je administrativno podijeljen na tri regije (sjeverozapadnu – u kojoj većinom živi lokalno stanovništvo, a turista ima malo, jugozapadnu gdje se nalaze najpoznatije turističke destinacije i istočnu, pustinjsku regiju u koju stranci gotovo i ne zalaze) i 12 guvernata, nešto slično našim županijama. Hašemitska kraljevina je jedna od rijetkih zemalja arapskog svijeta koja nema svojih nalazišta nafte, ali taj hendikep je Jordanu donio i nešto dobro. Nije na meti velikih svjetskih sila, pa je relativno mirna zemlja, orijentirana ponajviše na turizam. Za Jordan će mnogi reći da je to najsigurnija zemlja Bliskog istoka. Jordanci su jako srdačni i otvoreni ljudi koji s jedne strane dosta drže do svoje tradicije i običaja, a s druge poštuju tuđu različitost, pa bila ona kulturna ili vjerska. Jordan je relativno mlada država nastala tek svršetkom 2.svjetskog rata, točnije godine 1946. Sve od davne 1952., pa do 1999. godine, zemlju je vodio kralj Husein I. Nakon njegove smrti na čelo kraljevine je stao njegovog nasljednik Abdulah II. Godine 1967. Jordan je zajedno s Egiptom i Sirijom sudjelovao u arapsko-izraelskom ratu kojeg su izgubili. Nakon mnogih godina neprijateljskih odnosa, kralj Husein je godine 1994. sa židovskom državom potpisao mirovni ugovor i od tada na tom području vlada relativni mir. Ipak odnos s državom s druge strane rijeke i Mrtvog mora, tek je odnos nekakvog nužnog podnošenja. U novije vrijeme u Jordan pristiže sve veći broj turista sa zapada. Bliskoistočna ljepotica puna čudesne prirode, drevnih biblijskih lokaliteta, povijesnih antičkih gradova, te starih križarskih utvrda, nalazi se relativno blizu Europe, pa je sve češći cilj novovremenskih putoholičara željnih arapske egzotike koja svakim danom sve brže nestaje.

Među stijenama iznad beduinskog kampa (foto Nina Živković )

Kako je krenulo u ovome našem svijetu, možda nam se za koje desetljeće dogodi da nećemo više nigdje trebati putovati, jer će ljudi svugdje biti isti i sve će biti isto, a preko nekakvih novih mreža, dimenzija ili čega već, svi oni koji budu u novčanoj mogućnosti da ga nabave, moći će s novim skupim izumom zvanim ˝prostoroplov˝ digitalno odletjeti gdje god to požele. Osjećati će gotovo autentične mirise i slušati orginalne zvukove utipkanog kraja, ali u stvarnosti neće biti tamo, već u jednom virtualnom svijetu, točnije, u jednoj velikoj obmani. Prava stvarnost biti će strogo kontrolirana i običnim ljudima najčešće potpuno nedostupna, a sloboda od Boga im dana, zauvijek izgubljena.

˝Beznadno porobljeni ostaju oni koje se uspije najviše uvjeriti u njihovu slobodu.˝

Sjetio sam se jedne knjige koju sam davno pročitao, pa sam zaboravio i naslov i ime autora, ali se zato još uvijek jako dobro sjećam o čemu je govorila. U njoj je pisalo kako će nakon mnogih tisućljeća ljudskog postojanja na Zemlji, u tada još relativno dalekom 21. stoljeću tajnoviti zemaljski moćnici pokušati ostvarit svoj naum zvan – Jedan narod, jedna vlada, jedan zakon, jedna kontrola nad cijelim svijetom i svim ljudima na Zemlji.

Mada je dosta toga već uništeno, nadam se da čista svijest i razum ovog još uvijek donekle slobodnog svijeta, neće dopustiti da se ljudima do kraja oduzme sloboda življenja, sloboda izbora, opredjeljenja…, te unište sve preostale predivne raznolikosti među ljudima, narodima i državama, pa bile one tradicionalne, običajne, političke, socijalne, religijske, filozofske, monetarne, jezične, klimatske i bilo kakve druge. Raznolikosti u bilo čemu predstavljaju pravo bogatstvo, a pravo na različitost jednu od osnovnih ljudskih sloboda.

Ljudi ispred šatora u izbjegličkom kampu (foto Joso Gracin)

Kasno popodne u gradiću Tafili (Al-Tafili) sjedištu jedne od jordanskih guvernata, pitali smo rijetke ljude na koje bi naišli na ulici da li u njihovom mjestu postoji nekakva trgovina u kojoj možemo kupiti neko normalno piće, kao što su vino ili piva, a ako nema toga, nećemo imati ništa protiv ako nam se ponudi i boca dobrog whiskey-a. Većini nije bilo jasno što ih to uopće pitamo, a jedan viskoki bradati poslovođa na benzinskoj pumpi, koji je nešto bolje od ostalih pričao engleski, ozbiljnim i neljubaznim glasom odgovorio nam je da takvih ˝napitaka˝ u njihovom gradu nema. U Tafili smo zato kupili ukusne jordanske lepinje, a Goran i Anđela su iz obližnjeg dućana donijeli tri limenke bezalkoholne pive. Za pola JOD-a (5kn) može se kupiti čak 1 kg lepinja. Gladni i žedni, u kasno popodne, nasred ulice u Tafili, uživali smo u okusu toplih khoubiz lepinja i bezakoholnoj pivi. Jedna limenka te pive stajala je čak 3JOD-a (30kn), ali isplatilo se. Napunjenog želuca, siti i zadovoljni ušli smo u automobil i napustili loš grad za strance, Tafilu. Pravo je čudo što gladnom organizmu mogu napraviti samo jedna beskvasna lepinjica i pola limenke jordanske bezalkoholne pive.

˝Gadafi mali˝ iz sela Dana

U Danu smo ušli točno u trenutku spajanja dana i noći. Parkirali smo se na malom trgu, seoskom parkiralištu za samo nekoliko vozila, pa jedno za drugim ušli u Dana Tower Hotel što se sastojao od kompleksa kamenih kućica povezanih u jednu slikovitu cjelinu izbrazdanu uskim prolazima, a sam izgled s nazivom hotel nije imao mnogo dodirnih točaka, osim što su putnici tu mogli prespavati i nešto pojesti. Kuće stisnute jedna do druge u krivudavom nizu, te nekoliko prostorija nazidanih na prizemnice, davale su jezgri sela izgled nekog starog dalmatinskog mjesta. Prošavši kroz malu arhaičnu ulicu, popeli smo se uz kameno stepenište, pa izašli na gornju etažu tog neobičnog zdanja. U Dani je sve bilo malo i živopisno, pa je tako izgledao i poduzetni vlasnik najautentičnijeg dijela sela. U Dani smo samo jednu noć. Živopisni lik u dugom smeđem beduinskom kaputu, u maloj, ali ugodnoj prostoriji koja mu je ujedno predstavljala i recepciju i ured, s cigaretom od koje se nije odvajao, prvo nas je dobro promotrio, pa nam rekao da sjednemo, a onda nas ponudio toplim čajem. Čovjek je predstavljao zanimljiv spoj dvaju likova. Stavom, ponašanjem, i pokretima neodoljivo je posjećao na don Vita Corleona u filmu Kum, a izgledom, licem i frizurom bio je ˝pljunuta˝, ali nešto starija i izboranija verzija nekadašnjeg libijskog vođe, pukovnika Muammara al-Gadafia.

Naš don Vito Corleone, Gadafi mali iz sela Dana ( foto Joso Gracin)

Na njemu se moglo primjetiti da spada među one ljude koji u potpunosti uživaju u ulozi koju im je život namjenio. Gadafi mali je pored sebe imao i svoga ˝čovjeka za sve“ kojem smo mi odmah dali naš naziv. Zbog toga što nas je neodoljivo podsjećao na nekakvog vojnog specijalca, nazvali smo ga ˝Komandos˝. Gadafiju je Komandos služio za sve što mu je trebalo u Dani i bio mu je čovjek od velikog povjerenja. Predstavljao mu je neku vrstu tjelohranitelja, ali i batlera. Komandos je obavljao i konobarske poslove, ali i poslove vozača, dostavljača, nabavljača, izbacivača i sve drugo što je trebalo obaviti za selo i Gadafija. Kad je čuo odakle smo, rekao je da je kao pripadnik mirovnih snaga bio u Hrvatskoj za vrijeme rata. Izgledalo mi je da je za vrijeme Domovinskog rata pola Jordana bilo u Hrvatskoj. Upitali smo ga u kojem je mjestu točno bio, ali se nije mogao sjetiti. Znao je samo da je u Hrvatskoj proveo šest mjeseci. Ispričao nam je da je osim u Hrvatskoj, kao pripadnik UNPROFOR-a bio i u Jemenu, a na Haitiju je proveo čak godinu dana. Zaključili smo da je on ipak pravi specijalac i da ga nismo tek tako nazvali Komandosom.

Naš smještaj u selu Dana (foto Joso Gracin)

Otvaranje turizmu, drevnom selu Dana punom razvalina i tradicionalnih kamenih kuća, te krivudavih popločanih ili utabanih ulica, te uskih nepravilnih stepeništa i prolaza, uskoro će u potpunosti uzeti dušu, uništiti, ruralnu izvornost, etnološku očuvanost i predivnu autentičnost. Jako brzo, već za nekoliko godina, taj kameni biser u brdovitoj pustoši iznad doline Araba, nad kanjonom Wadi Dana i klancima u kojim se skrivaju špilje davnih pustinjaka, pretvoriti će se u sterilno mjesto bez duše, namjenjeno samo stjecanju profita.

Dok je večernja južina vitlala prašinu u kamenim prolazima i uskim ulicama, a mi odlazili na počinak, Anđela se još malo zadržala u priči s ˝Gadafijem˝. Upitao ju je zašto smo uplatili samo spavanje, a ne i doručak. Objasnila mu je da smo stigli gotovo na kraj našeg putovanja po Jordanu, a s time i na kraj našeg novca što je bio namijenjen za to putovanje. Gadafija je zanimalo koliko kod nas ljudi zarađuju i kad mu je Anđela rekla kolika su prosječna primanja u Hrvatskoj, samo se slatko nasmijao i rekao joj – Kad budete idući put dolazili u Jordan, samo me zovnite. Poslat ću po vas vozilo direktno na aerodrom, a kod mene u Dani imat ćete besplatan smještaj. To je najmanji problem. Poštenim i skromnim putnicima vjerni Alahovi ratnici uvijek trebaju stajati na usluzi.

Dana…

U arapskom svijetu gostoljubivost i gostoprimstvo prema putniku je dio mentaliteta i tradicije koje se još mnogi pridržavaju. Arapi, a pogotovo Beduini smatraju da što su ljubazniji i gostoljubiviji prema putnicima s kojima se susreću u ovozemaljskom životu, toliko će Alah biti milostiviji prema njema kad dođu na nebo.

Bili smo smješteni u maloj kamenoj kućici u glavnoj ulici što se sastojala od samo jedne prostorije, ali ukusno podijeljene na dva dijela. Prostor ugodnog izgleda, renoviran u ruralnom stilu odlično se uklapao u špageti-western ambijent cijelog sela, ali nam je unutra bilo pomalo hladno, pa smo upalili električnu peć da bar malo zagrijemo mrtvi ustajali zrak. Tko zna kada je tu netko zadnji puta spavao.

Dok su cure ispijale svoju prvu jutarnju kavu, Goran i ja smo se prošetali do kamenih razvalina s južne strane sela. Ispred male štale maštovito uklopljene u podnožje monolitne stijene, stajao je šutljivi magarčić živopisno upotpunjavajući sliku cijelog mjesta. Mogli smo primjetiti da svugdje uokolo ima mnogo kamenih ruševina. Pretpostavili smo da su posljedica potresa koji na tom području i nisu rijetkost.

Večernji susret sa selom Dana (foto Joso Gracin)

Mada smo se željeli što prije vratiti u pustinju našim Beduinima, Awdahu, Sultanu i Hadidu, hodali smo prema kraju sela u namjeri da se spustimo u duboki kanjon Wadi Dana i dolje pronađemo špilje drevnih pustinjaka. Bili smo pomalo i nemotivirani tim naumom, jer nas je na povratku čekao iznimno dug uspon, a pustinja nas je sve više obuzimala. Silazak u duboki klanac, pa nakon toga povratak u selo, trajali bi i nekoliko sati. Došli smo do ruba provalije i početka puta za dolje, razmišljajući što da učinimo, a onda se ˝iz niotkuda˝ pokraj nas stvorio jedan Arap i riješio nam dilemu. Rekao nam je da dolje ne možemo ići tek tako, već da mu moramo platiti ulaz i to 8JOD-a (80kn) po osobi. Pokušaj našeg spuštanja u duboki kanjon bio je prekinut na najbolji mogući način. Iako Dana spada u jedan od svjetskih rezervata biosfere osjećali smo se dobro što odustajemo od istraživanja tog kanjona, jer nam se odjednom otvorilo više vremena za povratak u pustinju, a i tih 40 JOD-a ćemo potrošiti na nešto mnogo pametnije od toga nego da ih damo tipu za kojeg ne znamo točno ni tko je, ni što je.

Kameni prolazi u selu Dana (foto Joso Gracin)

Preko opasnog Maana do čudesnog Wadi Ruma

Zavojita cesta nad rubovima bezvodnih klanaca, prolazeći preko pustih beživotnih gora, podigla nas je poput linije života na prašnjavu kamenitu visoravan što se raširila u beskraj prema jugu. U kamenjaru pored ceste stajalo je zapušteno muslimansko groblje, a nedugo iza toga ugledali smo ruševne zidine što su podsjećala na ostatke nekakve palače ili križarske utvrde, a možda je to nekada bila džamija ili kršćanska crkva. Put nas je dalje vodio preko negostoljubive pustoši bez i jednog stabla, a ogromni željezni dalekovodi nestajali su u sumaglici daljine u pravocrtnom nizu prema jugu.

Ušli smo u gradić Maan nastao na križanju Pustinjske ceste s nekoliko drugih cesta. Mjesto se ničim posebnim nije isticalo, niti po nečemu bilo poznato. Parkirali smo se u centru u blizini velike džamije s dva bijela minareta, pa krenuli u šetnju ulicama u namjeri da možda nešto kupimo ili pojedemo kakvo jelo. Nalazili smo se u samome srcu grada, obilazili štandove, fotografirali zanimljive detalje, ulice, ljude…, te pazili da se međusobno previše ne razdvajamo. Primjetio sam da na ulicama Maana gotovo sve žena osim djevojčica prekrivaju glave hidžabom (marama ili veo s kojom se prekriva kosa i vrat, a lice se vidi), a neke su bile umotane i u nikab (crna tkanina s kojom se prekriva cijela glava i samo se vide oči). U Jordanu sam prvi put na taj islamski običaj počeo gledati drugačijim očima. Cijeli život slušam kako ta nazadna i primitivna muslimanska tradicija ženama oduzima slobodu i kako su zbog toga u neravnopravnom položaju u odnosu na muškarce, naročito ako nose burku (crnu tkaninu koja prekriva cijelo tijelo, a vide se samo oči, a najčešće je nose Iranke).

Skitanje kamenom pustinjom(foto Nina Živković )

Na ovom putovanju sam shvatio da žene s hidžabom preko glave djeluju mnogo ženstvenije i toplije, pa samim tim muškarcima i mnogo privlačnije. Žene zamotane u burke ili nikab izgledaju jako mistično i tajnovito. Ako uz to još imaju i lijepe oči, vjerojatno će kod mnogih muškarcaca probuditi znatiželju i interes da doznaju kakva se žena krije iza tog zagonetnog pogleda. Uz to, ženama arapskog svijeta nikab i burka pojednostavljuju život, jer su ta pokrivala ustvari jako praktična. Kad izlaze vani, žene ne moraju mnogo razmišljati o garderobi i dugo se sređivati, već samo našminkaju oči i odmah izgledaju lijepo i dotjerano. Normalno, nošenje hidžaba, nikaba ili burke trebalo bi biti stvar osobnog odabira i slobodnog izbora žene ili stvar modnog izričaja, a ne prisile kao što je običaj u nekim muslimanskim zemljama (Saudijska Arabija, Emirati, Oman, Kuvajt, Katar…) ili s druge strane zabrane, kao što je to zakonski regulirano u nekim europskim državama (Francuska, Belgija, Austrija, Danska, Nizozemska, Švicarska…).

U središtu opasnog grada Maana (foto Joso Gracin)

U nekim azijskim i afričkim zemljama zbog opasnosti od terorizma ženama je također zabranjeno nositi burku i nikab (Šri Lanka, Kongo, Čad, Niger, Kamerun...). U Bosni su muslimanke sve do polovine 20-tog stoljeća masovno nosile feredžu (ogrtač poput plašta, bez rukava, što je prekrivao glavu i cijelo tijelo, a lice samo sa strane). Postoje i drugi nazivi za pokrivala kod muslimanki, čador, zar… Dok sam kod jednog uličnog trgovca razgledavao jednostavne aluminijske zdjelice ručne izrade, ostalima iz grupe prišao je jedan čovjek, te ih uvjerljivim glasom upozorio da nam je najbolje što prije otići iz tog grada, jer je opasan za zapadnjake. Napustili smo Maan ne razmišljajući previše. Iz iskustva sam znao da takva upozorenja nikada ne treba zanemariti. Tek kad smo se vratili kući doznao sam zašto nas je taj čovjek upozorio. U putopisu „Svilim – 3300 kilometara pješice po izbjegličkoj ruti“, Gorana Blaževića, pročitao sam da su grad Maan i šire područje oko njega, u Jordanu dali najveći broj boraca ISIL-u.

Od opasnosti, na putovanjima se trebamo čuvati više nego kad smo u svom svakodnevnom okruženju, kad se nalazimo na uobičajenim i poznatim mjestima. Većina ljudi koji ne putuju ili putuju samo na strogo-organizirani turistički način, misle da se najopasnije zemlje nalaze na afričkom, azijskom i južnoameričkom kontinentu, dok su europske države relativno sigurne. To je samo djelomično točno.

Svakodnevica na ulicama Maana (foto Joso Gracin)

Nina je proputovala gotovo pola svijeta, na tri kontinenta prošla je kroz tridesetak zemalja, a iza sebe ima čak pet putovanja po latinskoj Americi (Srednjoj i Južnoj). Bila je dva puta u Peruu i Boliviji, posjetila je Meksiko i Gvatemalu, putovala kroz rizični El-Salvador, kroz Honduras, Nikaragvu, Kostariku i Panamu, vratila se iz opasne Kolumbije i Ekvadora, a lutala je i dalekim krajevima Azije, bila u Laosu, Tajlandu, Kambodži i Vijetnamu. Kad ju je jednom netko upitao gdje joj je bilo najopasnije, gdje se osjećala najnesigurnijom i najugroženijom. Bez mnogo razmišljanja, je odgovorila – u Briselu (Bruxellesu). Ni u El-Salvadoru, ni u Kolumbiji, osvjedočeno jednima od najopasnijih zemalja svijeta, već u srcu Europe, u sjedištu Europske unije i najvećem gradu Kraljevine Belgije.

Spuštali smo se niz blage jordanske uzvisine gorja Jabal Al-Batra u susret prekrasnom Wadi Rumu i našim prijateljima, sinovima pustinje, Awdehu, Sultanu i Hadidu. Iznenadno ukazanje Wadi Ruma na podnevnom suncu prema jugu, na nas je djelovalo kao da se vraćamo kući.

Prije povratka u pustinju, zaustavili smo se u gradiću Al-Quwayrah da nešto pojedemo. Mada opružen na Pustinjskoj cesti, glavnoj prometnici što spaja jug i sjever zemlje, gradić je djelovao neugledno i zaboravljeno kao da se nalazi na kraju slijepe ulice. Mirno mjesto nadomak Wadi Ruma, s dobrim kebabom i povećom grupom upornih dječaka koji su nas žicali dinare i slatkiše, povratilo nam je živost. Gradić Al-Quawayrah samo 7-8 kilometara prije skretanja za Wadi Rum, nalazio se na idealnom mjestu za stati i odmoriti se. Dobro jelo u skromnom, ali ugodnom lokalu uz cestu, platili smo samo 1 JOD (10kn) za porciju. Ubrzo smo ostavili razigrane dječake, ušli u Corollu, pa nagazili u pravcu pustinje.

Goran u društvu razigranih dječaka u Al-Quwayrahu (foto Joso Gracin)

Pustinjski vjetar ria…

U selu Rum, u svome uobičajnom izdanju, u besprijekorno ispeglanoj svilenkastoj haljini boje sivog pijeska i marami u skladu s haljinom, te neizbježnim ˝raybankama˝, dočekao nas je naš dragi prijatelj Sultan. Bio je radostan što nas opet vidi, a i mi što vidimo njega. Sunce, toplina i plavetnilo neba vladali su carstvom sinova pustinje, a radost je zavladala našim srcima. Bio je to savršen dan za provesti ga u pijesku Wadi Ruma. Uskočili smo u koš Sultanovog terenca pa krenuli u susret predivnom pješčanom prostranstvu. Bili smo zahvalni onom Arapu u Dani što nam se ispriječio na putu spuštanja u Wadi Danu. Da nije bilo njega sigurno bi se još nalazili u dubokom klancu, a u Wadi Rum bi stigli po mraku. Nakon dvadesetak minuta vožnje bili smo ponovno u beduinskom kampu u srcu pustinje. Osim nas, Sultana, te Hadidove znatiželjne i razigrane djece, nije bilo nikog drugog, niti jednog stranca, ali ni Hadida. Otišao je u Amman, ali se trebao uskoro vratiti. Ispijajući sa Sultanom kavu za stolom ispod crvene stijene, uživali smo u toplim zrakama pustinjskog sunca i temperaturi zraka od idealnih 22-23 stupnja. Mada je u Jordanu siječanj najkišovitiji i najhladniji mjesec, sve dane provedene u Hašemitskoj Kraljevini vrijeme nas je mazilo najbolje što je moglo. U deset dana koliko nas nije bilo pustinji, prošli smo mnoge stotine kilometara i bili na raznim mjestima. Posjetili smo ˝Pustinjsku ružu˝ Petru, bili u četvero-milijunskom Ammanu, vidjeli antički Jerash i križarski Al-Karak, stajali na svetoj rijeci Jordan i svetoj planini Nebo, bili na mjestu Isusovog krštenja, kupali se u Mrtvome moru, otkrivali fantastične kanjone Wadi Mujib i Wadi Numeira, posjetili Sodomu, prespavali u drevnom selu Dani, te bježali iz opasnog grada Maana…

Mala Hadidova, dijete pijeska i pustinje ( foto Joso Gracin)

Awdeh nam je rekao da mi sada Jordan poznajemo bolje od njih dvojice. Oni još nikad nisu vidjeli ta mjesta na kojima smo mi bili, a niti ih imaju namjeru posjetiti. Imaju svoju pustinju, svoj Wadi Rum, svoju državu u državi i to im je dovoljno. Ostali dio Jordana ih baš puno i ne zanima. Beduinima nije domovina neka određena država, već svojom domovinom smatraju svoje pustinjsko prostranstvo. U vrijeme dok smo mi napuštali Petru i odlazili prema Ammanu u pustinji je, za ne povjerovati, pao i snijeg. To je trebalo doživjeti, snijeg u pustinji. Awdeh i Sultan su nam pokazali snimke. Samo par centimetara snijega pustinji je dao izgled surove snježne stepe, ali sve je trajalo samo jedan dan. Snijeg se otopio i nestao kao voda prolivena po rahloj zemlji, a pustinji se vratilo njeno staro ružičasto ruho.

Bio je to naš predzadnji dan u Jordanu i naša predzadnja večer u pustinji. U predvečerje, Nina i ja smo se uz izbrazdane krušljive litice popeli na vrh ljubičaste stijene što se gotovo okomito izdigla nad beduinskim kampom. Gledali smo posljednje nestajanje dana u pustinji. Zen na vrhu visokog grebena, tišina, oblaci i litice preliveni akvarelom vatrenih boja, smiraj pred sumrak i dolazak noći. Vrhunci najbliži nama bili su najtamniji, a oni najdalji gubili su se u zlatilu sunca što je nestajući iza dalekih hrptova mijenjalo blještavu boju zlata u žarke nijanse crvene. Izgledalo je kao da je sva pustinja pod nama. Nad nizovima grebena i uzvišenja u pravcu juga, crna boja noći lagano je pobjeđivala predivne boje zalazećeg sunca i pustinju polako pretvarala u tamu.

Zen u pustinjsko predvečerje (foto Joso Gracin)

Do navečer se vratio i Hadid iz Ammana. Kad je ugledao stare galamdžije iz Hrvatske, nije mogao odoljeti, a da se ne nasmiješi. Vječno ozbiljnom Hadidu izmamiti osmijeh na licu, bilo je pravo čudo, nešto što se u Wadi Rumu ne događa svaki dan. Hadid nam je s time dao do znanja da smo mu ipak kao ljudi simpatični. Nedostajao nam je samo Tome. Otišao je iz Jordana prije sedam dana i cijelo vrijeme nam je falio. Awdeh i Sultan su nam rekli da smo im jako dragi ljudi, puno drugačiji od ušminkanih talijanskih trekera s obaveznim štapovima za hodanje, dicsipliniranih Korejaca, sterilnih i šutljivih Japanaca, ukočenih Engleza, te kulturnih Nijemaca i čudnih Skandinavaca. Opušteni smo, veseli, spontani, smijemo se, galamimo, te znamo uživati u svakom trenutku slobode u pustinji i kao takvi, odgovaramo im puno više nego drugi turisti. Družeći se s nama i njih dvojica su spontaniji, prirodniji i svoji. Jedina mana u odnosu na druge strance bila nam je ta što smo uvijek i svugdje kasnili, osim ako nije bila riječ o hrani. Tu smo bili prilično točni. Srećom to naše kašnjenje Beduinima i nije baš smetalo, jer ipak oni su u odnosu na programirane i napete zapadnjake, sinovi pustinje, opušteni ljudi s dosta prostora i vremena za sebe i za ljude oko sebe. Večer u centralnom šatoru prolazila je brzo. Osim nas nije bilo drugih turista, a naši Beduini nas već odavno nisu smatrali turistima, niti smo se mi među njima osjećali strancima. Rekli su nam da nam za sutra navečer pripremaju jedno iznenađenje.

Našeg predzadnjeg jutra u beduinskom kampu Hadid je jureći po krugu, najčešće od svoje kućice do šatora i obrnuto, kao i inače obavljao i po nekoliko poslova odjednom. Mnogo toga mu se nakupilo od kada je bio u Ammanu, a trebalo je sve dovesti u red. Dok su se dvije mačke izležavale na vrućem suknenom krovu velikog šatora, a jedna se udobno smjestila u oblu udubinu u pješčenjačkoj stijeni, u kampu je vladala jutarnja nirvana koja se s ničim nije mogla poremetiti. Polako smo doručkovali, još polakše popili beduinsku kavu, pa lagano krenuli tamo gdje smo naumili, na šetnju u dubinu pustinje. Svatko od nas je u ruksaku ponio malo hrane, bocu vode i to je trebalo biti dovoljno za cijeli dan.

U koloni kroz pustinju (foto Joso Gracin)

Koračajući beskrajnim prostorom po žutom djevičanskom pijesku ukrašenom samo ponekom devom i pokojom odbačenom automobilskom gumom, spontano smo se počeli razdvajati i sve više udaljavati jedno od drugoga. Pustinja kao da je tražila da u njoj svatko od nas bude sam sa sobom i sa svojim osjećajima. Hodajući zadivljujućim prostranstvom nisam osjećao ni glad, ni žeđ, ni vrućinu, ni umor, već samo predivnu slobodu, savršeni mir i pustinjski vjetar na licu. Bio sam zahvalan nebu što se krećem tim fantastičnim prostorom na kojem mi ne treba ništa drugo osim onoga što imam u sebi. Osjećao sam kako bi tako mogao hodati danima, a da se ne umorim. Gazeći pješčanim dinama, prolazeći pored usamljenih deva, za leđima su mi ostajali veličanstveni grebeni, a osvježavajući vjetar ria, valjao je i raznosio žuta zrnca pustinje brišući naše tragove u pijesku. Hodao sam nevidljivim putem pročišćenja, jedinim mjestom na svijetu gdje čovjek može biti sam, a da se ne osjeća usamljenim. Ružičaste stijene, pješčano prostranstvo obasjano zlatom, beživotni grmovi, poneka zelena brnistra među liticama i mala stada deva pod nebeskim plavetnilom, stvarali su čudesnu sliku prostora kroz koji smo se kretali. Pratio sam sunce, planine i uzvišenja na horizontu, da se ne izgubimo, da se znamo vratiti odakle smo došli. U odnosu na nas, Beduini u svakom trenutku znaju točno gdje se nalaze u pustinji. Ako kroz nju putuju noću, orijentiraju se po zvijezdama, poput pomoraca na oceanu.

Beduinski kampovi u pustinji Wadi Rum. (foto Joso Gracin)

Skupili smo se iz pustinjskog prostranstva da bi zajedno ručali na mjestu koje je izgledalo kao kamena plaža na pustom otoku u nekom crvenkasto-žutom arhipelagu. U blizini se nalazio prirodni kameni most kroz čiji je otvor strujao vjetar što je stizao iz pravca Crvenoga mora, a mi smo udobno ležali u zavjetrini. Iza naših leđa izdigli su se zaobljeni pješčenjački kukovi, a ispred nas se razlila pučina od ružičastog i žutog pijeska. Iz pravca istoka naišlo je stado deva krećući se u smjeru nomadskog šatora što se nalazio ­nekih pola kilometra od nas prema jugu. Deva je bilo svakojakih, bijelih, tamnih, velikih, malih, pa im nismo mogli odoljeti, nego smo ustali pozdraviti ih. Mlade deve su bile još nepovjerljive, ali starije su umiljatog pogleda odmah stale u nas žicati hranu, neke su nas željele samo onjušiti, a druge gotovo i poljubiti. Nisu se dugo zadržale, već su laganim korakom nastavile dalje prema svome cilju.

Bliski susreti treće vrste (foto Nina Živković)

Dok su Goran, Luca i Anđela nestajali u pješčanom bespuću, Nina i ja smo se popeli na jednu od uzvisina podno visokog pješčenjačkog kuka, pa u pravcu juga ugledali impresivnu ružičastu stijenu, veliki tamni šator i stado deva oko njega. Bio je to šator posljednjih pustinjskih Beduina nomada, prizor koji se za nekoliko godina više nigdje neće moći vidjeti.

„Špilja party“

Awdeh nas je jednog po jednog skupio džipom po pustinji, pa nas vratio u kamp, a onda nas sve zajedno odvezao u pravcu juga prema obećanom iznenađenju koje se zvalo ˝špilja party u pustinji˝. Opet nas je vozio novim predjelima. Jurili smo prema zalazećem suncu kroz fantastične pejzaže ukrašene arapskim pjesmama, „Habib Golbi“ grupe A-WA i „Baji wenwk“ grupe Apoi& the Apostles. Nakon dvadesetak minuta vožnje dovezao nas je do njihovog tajnog mjesta skrivenog duboko u pustinji. Sultan je već bio tamo. Ispod prevjesne stijene po pijesku je raširio šarene tepihe i madrace, upalio logorsku vatru i započeo s pripremom večere, a Awdeh je iz svog automobila na pijesak izbacio bocu vina Mount Nebo, pakiranje limenki Petre i malu bocu Johnny Walkera. Špilja-party u dubini pustinje mogao je početi.

Zadnja noć uz logorsku vatru u najljepšoj pustinji svijeta s prijateljima Beduinima, bilo je nešto što čovjek može doživjeti samo ako ima sreće da to privuče sebi. Nismo se trebali bojati pustinjskih zmija, jer ih naš strah nije prizivao, a u to doba godine zavuku se duboko u stijenu ili pijesak i ne izlaze na površinu. Mada u pustinji ima i škorpiona, jedinu pravu opasnost predstavljaju samo zmije otrovnice. Sjedeći uz logorsku vatru skriveni u čudesnoj pustoši Wadi Ruma daleko od svega, slušali smo Awdehovu priču o tome kako Beduini od pamtivijeka, pa sve do danas, zaštićuju djecu u slučaju zmijskog ugriza. Pronađu rupu u pijesku, čekaju jutro da zmija izađe, uhvate je, otkinu joj glavu i bace je u vatru da izgori. Izgorenu zmijsku glavu samelju u prah, a onda taj prah prospu u čaj koji će dijete piti ili ga stave u maslinovo ulje, pa s tim uljem mažu djetetovo tijelo. Na taj način nakon nekog vremena dijete postane imuno na zmijski otrov.

Kuhanje prve jutarnje kave (foto Joso Gracin)

U Wadi Rum od životinja još ima čagljeva, zečeva, miševa, vrana…, a Anđela je u neko doba noći, dok smo mi ostali čvrsto spavali, ugledala pustinjsku lisicu. Ušla je pravo u naš bivak i došla na dva metra od nas, pronjuškala oko vatre, zgrabila ostatak hrane, pa pobjegla natrag u pustinju.

Sultan nam je pričao kako je nedavno posjetio rođake u obližnjoj Saudijskog Arabiji. Tamo su mu za jelo ponudili devu pečenu u komadu, ali on je nije želio jesti. Emotivno je vezan za tu životinju, pa je nije mogao ni gledati takvu, a kamoli staviti njeno meso u usta, a s druge strane morao je biti pristojan i paziti da odbijanjem hrane ne uvrijedi domaćine. Beduini iz Wadi Ruma znaju često sa svojim terencima skoknuti preko granice, najčešće u posjet rođacima, a još češće zbog toga što je litra goriva u Arabiji samo 1kn, dok je u Jordanu oko 7kn. Sultan je putnik, te ima običaj otputovati i van Bliskog istoka, a Awdeh se gotovo i ne miče iz Wadi Ruma, osim što ponekad otiđe do Saudijske Arabije i Aqabe. Rekli smo im kako želimo da njih dvojica budu naši gosti u Šibeniku i da svakako moraju doći u Hrvatsku. To i nije tako daleki put. Imaju sat vremena vožnje od Wadi Ruma do zračne luke u Aqabi. Let od Aqabe do Venecije traje nešto više od četiri sata, a tamo će po njih doći netko od nas.

S našim prijateljima ležali smo na pustinjskom pijesku ispod prevjesne stijene, pokriveni samo tankim dekama. Nikome od nas nije bilo ni hladno ni neudobno, niti se bojao zmija. Opruženi ispod zvjezdanog neba kakvo se samo u pustinji može doživjeti, uz pucketanje logorske vatre i miris dima tonuli smo u san s arapskim riječima Tusbeh ala Kierr (Laku noć).

Probudili smo se s mirisom kave i nježnim bojama posljednjeg jutra sa Beduinima.

Napuštajući pijesak Wadi Ruma, opraštajući se od dragih nam ljudi Awdeha i Sultana, blagi vjetar ria raznosio je kroz pustinju ritam i riječi pjesme koja je govorila o našem putovanju kroz čudesnu zemlju, Hašemitsku Kraljevinu Jordan.

Dok su se u dubini pod nama jedna za drugim gasila i nestajala blještava svjetla Aqabe, negdje u pješčanom prostranstvu Wadi Ruma, ispod stijene je plamsala logorska vatra i grijala srca naših prijatelja Beduina, ali i naša srca, jer su ostala sa njima pod zvjezdanim nebom pustinje.

Kraj

Zlatilo predvečernjeg sunca nad pustinjom Wadi Rum (foto Joso Gracin)

P.S. Evo i službene himne putovanja po Jordanu, a onda i velike fotogalerije:

Jordan-Pass

Beduini kroz pustinju žure,

u toyoti oni negdje jure x2

REF: Jordan-pass to je dobro za nas, Ooo… x2

Došli smo u Petru po prašini i vjetru,

stali smo u Amman da nam bude taman

Wadi Rum to pustinja je prava,

tu se dobro u šatoru spava x2

REF: Jordan-pass to je dobro za nas, Ooo… x2

Došli smo u Petru…

U Jerashu antička kultura,

tu se narod na pijaci gura x2

REF: Jordan-pass to je dobro za nas, Ooo… x2

Došli smo u Petru…

U Keraku tuneli u mraku

tu je kuća fina kralja Saladina x2

REF: Jordan-pass to je dobro za nas, Ooo… x2

Došli smo u Petru…

Spavali smo i u selu Dani

tu je glavni taj Gadafi mali x2

REF: Jordan-pass to je dobro za nas, Ooo… x2

Došli smo u Petru…

Plivali smo u Mrtvome moru

u pustinji dočekali zoru x2

REF: Jordan-pass to je dobro za nas, Ooo… x2

Došli smo u Petru po prašini i vjetru,

Stali smo u Amman da nam bude taman

Joso Gracin siječanj 2020.g.