Zvonko Kusić, posebni savjetnik predsjednika hrvatske Vlade za društvena pitanja, ispunio je svoj savjetnički zadatak dosljedno i temeljito. U duhu novopisane hrvatske povijesti kojoj su glavne natuknice dali notorni Vice Vukojević i njemu pridružena HDZ-emigrantska družba, Kusić je slijednik toga velikog povijesnog (ne)djela. Za njega je Bleiburg jedna od najvećih tragedija u povijesti hrvatskog naroda, a ovogodišnja, 75-ta obljetnica obilježavanja “tragedije nad tragedijama” u Hrvata protekla je, kaže za Večernji list, dostojanstveno da dostojanstvenije nije mogla. Srećom na Kusiću, posebnom premijerovom savjetniku za “bleiburška pitanja”, jer tko zna što bi nam za ,s Bleiburga prognanu, 75-tu obljetnicu šef Vlade servirao da ga akademik nije dobro instruirao…
Pa sad imamo premijera koji je prigodnim slovom o Bleiburgu zaslužio status punopravnog člana Počasnog bleiburškog voda, rame uz rame s Božom Vukušićem, čovjekom s dossierom u svakoj državi u koju dođe…
Radosna je vijest da akademik Kusić, koji se svojedobno na oduševljenje vođe HDZ-a i Vlade, Andreja Plenkovića, dosljedno suočio s “posljedicama totalitarnih režima” i shvatio da je Bleiburg ključni toponim hrvatske povijesti, smatra ovogodišnje trostruko ( Bleiburg, Zagreb, Sarajevo ) obilježavanje bleiburškog stradanja dostojanstvenijim no ikad. Premijer može biti zadovoljan. Sve je prošlo dobro. Pogotovo misa u sarajevskoj katedrali koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, dok su ulicama Sarajeva marširale tisuće ogorčenih građana, smatrajući misu za poraženu kvislinšku vojsku i njoj pridružene civile pokušajem izjednačavanja žrtve ustaškog terora i onih koji su na njima počinili zločin.
Za visokog premijerovog savjetnika to je “stara tema pokušaja politizacije”…
-Komemoracija za žrtve u Bleiburgu je uvijek bila na neki način ispolitizirana. Uvijek su bile optužbe da se radi o rehabilitaciji NDH, međutim, ovdje se radilo o misi, o jednom svečanom činu koji nema veze s rehabilitacijom. Međutim, razni politički akteri (…) su se uvijek uključivali oko tih dana i to je svojevrsni neprijateljski savez- komentirao je Kusić.
A politizacija je za njega i istup povjerenice Vijeća Europe za ljudska prava Dunje Mijatović uoči sarajevske mise, kad je ocijenila kako bi se misa za bleiburške žrtve mogla pretvoriti u veličanje ustaškog režima. Za njega je izjava premijera Plenkovića pravi primjer kako se odnositi prema tim povijesnim događajima.
Razumljivo, pa zar ga upravo on, akademik suočen s posljedicama totalitarnih režima, nije savjetovao što će i kako o tome misliti?! Ukratko, premijer je, zahvaljujući akademiku Kusiću, naučio da je Hrvatska iz Drugog svjetskog rata izašla kao pobjednica, baš zahvaljujući antifašističkom pokretu i otporu nacizmu. Ali, problem je što s porazom fašizma nije došla demokracija nego novi totalitarizam, odnosno komunizam, a u Hrvatskoj je svibanj 1945. postao sinonim za poratne komunističke zločine ( ?! )
Komu je svibanj u Hrvatskoj sinonim za komunističke zločine, a ne za antifašističku pobjedu? HDZ-u i njegovim satelitima? Koji su, zahvaljujući Tuđmanu i njegovoj nacionalističkoj kliki, poražene slavili kao pobjednike, a pobjednike kinjili kao izdajnike, kako bi revidirali i dio vlastite i obiteljske kolaboracionističke prošlosti.
Istina je da su u svibnju 1945. tisuće razoružanih poraženih vojnika ustaške NDH i domobrana, zajedno s civilima koji su s njima bježali pred komunističkom vlašću, ubijeni na Bleiburgu i tzv. križnom putu, bez suđenja i sahranjeni bez groba. No, nije moguće te stradalnike nazivati generalno nevinim žrtvama kao što to čine vodeći HDZ-ovci i hrvatski kardinali ( Vinko Puljić ). No, o tome Kusić nema komentara. Tek kaže kako je Vijeće za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima, kojemu je na čelu, donijelo preporuke koje se odnose i na antifašističku borbu i Drugi svjetski rat i kako tome pristupiti ( ???) Zar tome trebaju smjernice i preporuke?
Oni koji taj antifašistički dio hrvatske povijesti osporavaju, dodaje premijerov savjetnik, to su ekstremi na političkoj sceni.
Hm. S tim se ekstremima i akademik Kusić i premijer Plenković i družba oko njega bolje razumiju i slažu negoli s onima koji antifašizam bez fige u džepu zastupaju. Koji antifašiste poštuju i njihove pobjede slave, i ne trebaju im smjernice i preporuke da bi znali koja je strana prava, tko su bili pobjednici u Drugom svjetskom ratu, a tko poraženi izdajnici.
Antifašizam je najvrijednije hrvatsko povijesno nasljeđe, ustavna činjenica i naposljetku, stvar građanske pristojnosti. Ma što akademik Kusić savjetovao premijeru Plenkoviću o tome…
