Priča iz Jordana:
Nadomak Obećane zemlje (4.dio)

*Evo i četvrtog dijela putopisa Jose Gracina Joke s putovanja po Jordanu. Prijašnje jordanske zgode možete pronaći na ovoj poveznici. Putujte s nama…

________________________________________________________________________________________________________

Anđela među rimskim kolonadama – Gerasa(foto J. Gracin)

S Kraljevske, prešli smo na Pustinjsku cestu s kojom se najbrže stiže do glavnog grada Ammana na sjeveru Jordana. Naš mali autobus s petnaestak putnika imao je ˝ćelave“ gume bez vidljivih šara po sebi, pa je silazak na Pustinjsku cestu nakon dramatične vožnje preko gorja pod snijegom za naše živce predstavljao pravo opuštanje.

Vožnja tom prometnicom bila je nezanimljiva i jednolična, uz nju nije bilo ničeg lijepog za vidjeti, ali barem je bila suha i izgledala relativno sigurnom za vožnju.

„Pustinjskom cestom“ prema sjeveru

Sjever i jug Jordana povezan je s tri gotovo paralelne prometnice, Kraljevskom cestom (Kings Highway), Mrtvomorskom cestom (Dead Sea Highway) i Pustinjskom cestom (Desert Highway). Najstarija i najpoznatija među njima, Kraljevska cesta, karavanski je put što je tisućljećima spajao Arabiju na jugu sa Sirijom na sjeveru. Kraljevska cesta je dio nekadašnje „Perzijske kraljevske ceste“, duge 2700km, sagrađene u 5. stoljeću prije Krista za vrijeme vladavine perzijskog kralja Darija I, a služila je da spaja Perziju s Malom Azijom. Ova cesta prolazi najljepšim dijelovima Jordana, a u povijesti je imala veliki značaj za taj dio Bliskog istoka. Tisućama godina koristili su je mnogi. Pretpostavlja se da je u drevno biblijsko vrijeme čak i Mojsije sa svojim narodom pokušao tom rutom stići do Obećane zemlje, ali su ga u tome spriječili tadašnji vladari tog prostora, Edomci. Nabatejcima je Kraljevska cesta služila kao poveznica između Petre i Damaska, a rimske legije su njome prodirale prema jugu, pa ju je u to vrijeme rimski car Trajan čak i obnovio. Muslimanski hodočasnici putovali su njome prema Meki, kršćani prema svojim svetim mjestima, planini Nebo i Jeruzalemu, a križari su uz nju podigli značajne utvrde iz kojih su kontrolirali i nadzirali prostor istočno i jugoistočno od Mrtvoga mora. Njome su prolazile i karavane s dalekog istoka prenoseći prema Mediteranu istočnjačke začine, svilu, porculan, dragulje, zlato… Kraljevska cesta i danas spaja Petru (Wadi Musu), preko Shobaka i Tafile sa Al-Karakom i Madabom, te prolazi područjem na kojem se nalazi najviše izvora i vodonosnih kanjona kao što su Wadi Mujib, Wadi Al Hasa, Wadi Al Hidan…

Sjeverne padine gore Nebo(foto J. Gracin)

Druga cesta, Mrtvomorska, pruža se istočnom obalom Mrtvog mora te se dolinom Wadi Araba nastavlja sve do grada Aqabe na jugu. Nakon ceste 90 Israel Higway što se nalazi na zapadnoj obali Mrtvog mora, na području Izraela, Mrtvomorska cesta predstavlja drugu najdublju cestu na svijetu. Jedna i druga cesta pružaju se, na dubini od preko 400 m ispod razine Sredozemnog mora, a to je najniže mjesto na zemlji na kojem žive ljudi.

Treća, Pustinjska cesta, s kojom smo se vozili prema Ammanu nalazi se nešto istočnije od ove dvije, a ona je ujedno i jedina auto-cesta u cijeloj Hašemitskoj kraljevini. Jordan nije velika zemlja. Udaljenosti od krajnjeg sjevera pa do Agabe na jugu automobilom se može prijeći za pet do šest sati.

Jordanska pustinjska autocesta slična je europskima samo po tome što sa svake strane ima dvije vozne i jednu zaustavnu traku. Ova auto-cesta nije osigurana žičanom ogradom kao što je to slučaj kod nas, pa tako nije nikakvo čudo da ugledaš stado deva što preko nje skraćuje put kroz pustinju. Na ovoj auto-cesti nema ni one bezbrojne svjetleće signalizacije i svih vrsta obavijesti kao kod nas, a najzanimljivije je to što s jedne strane ceste možeš bez problema preko pustinjskog pijeska prijeći na drugu, zaustaviti se ili skrenuti gdje god poželiš. Ako si nešto kod kuće zaboravio, jednostavno prijeđeš na drugu stranu, pa se vratiš u pravac iz kojeg si došao i ono najvažnije, na ovoj cesti se ne naplaćuje cestarina. Kad se tome pridoda i jako rijedak promet, brzo shvatiš da vožnja tom cestom predstavlja pravi užitak, a posebno zbog toga što te prometni policajci, ako si stranac, kod zaustavljanja, umjesto masnih kazni dočekaju sa smješkom, požele ti dobrodošlicu u Jordan i obavezno upitaju ˝Where are you from?˝, te usmjere najboljim putem do tvog odredišta.

Dolazak u Amman i pregovori s Gemalom (foto J. Gracin)

U jednom trenutku naš vozač je skrenuo na zaustavni trak, naglo se zaustavio, još žurnije iskočio vani, pa s rolom toaletnog papira nestao iza obližnjeg uzvišenja nastalog od pustinjskog pijeska, starih automobilskih guma i drugog raznoraznog otpada što se uvijek skupi uz cestu. Na pitanje – di je otiša naš vozač? – netko od nas je odgovorio – nesta čovik s ˝tariguzom˝ iza gromile.

Na putu do Ammana imali smo i jednu pravu polusatnu pauzu na nekakvom odmorištu sličnom našem Macoli. Nalazilo se s druge strane ceste pa smo morali presjeći put. Primjetili smo da se tu zaustavi i većina drugih putnika. Netko bi stao da popije sok, čaj ili kavu, te možda uzme nešto za jelo, a netko jednostavno da se malo odmori od vožnje, da protegne noge i zapali cigaretu na pustinjskom zraku.

Izbjeglička naselja na putu od Madabe do Mrtvog mora(foto J. Gracin)

Za vožnju od Wadi Muse (Petre) do Ammana u trajanju od tri i pol sata, platili smo 10 JOD-a (100kn) po osobi, a još smo morali i doplatiti 20 JOD-a za naših pet velikih ruksaka što su u autobusu zauzela čitava dva sjedala.

‘Stali smo u Amman da nam bude taman…’

Na amanskom kolodvoru dočekala nas je grupa napadnih taksista, a mi smo od svih njih odabrali jednog čija nas je upornost najmanje živcirala. Zvao se Jemal (Džemal), izgledao nam je čak pomalo i simpatično, a odavao je dojam hiperaktivnog čovjeka koji rješava sve situacije i probleme te ima sve informacije koje ti u nekom trenutku zatrebaju. Ipak najvažnije je bilo to što je Jemal od svih taksista na kolodvoru bio jedini spreman svih nas pet primiti odjednom u automobil. Zaključili smo da uz sve druge sposobnosti, u odnosu na ostale taksiste Jemal ima i najviše poduzetničkog duha. Cijelo vrijeme vožnje Jemal nije zatvarao usta, a nas pet, s pet velikih i pet malih ruksaka, u malom prekrcanom prostoru nismo znali gdje nam se točno nalaze glave, gdje su nam ruke, a gdje noge. U Gemalov taksi uspjeli smo se ugurati i poslagati na jedan neponovljiv način za koji smo mislili da ga sigurno više nikada ne bi uspjeli izvesti. S glavom čvrsto stisnutom velikim ruksakom s jedne, te staklom s druge strane, samo mičući zjenicama predstavio sam se Jemalu kao Hasan. Luca mu je rekla da je ona Ruskinja i da zove Olga, a Nina, Anđela i Goran su postali Azra, Alma i Jevad (Dževad).

Jemal se začudio kako su naša imena dosta slična njihovim jordanskim.

–Stali smo u Amman da nam bude taman… – pjevušila se novoskladana prigodna pjesma.

Glavni grad Jordana, Amman, ime je dobio po semitskom narodu Amoniti, a razvio se poput Rima na sedam brežuljaka i to mu daje glavnu slikovitost i prepoznatljivost. Zadnjih desetljeća Amman se toliko povećao pa se kaže kako se više ne nalazi na sedam, nego na dvadeset i sedam brežuljaka. Osim antičke Citadele smještene na najvišem od njegovih sedam glavnih uzvišenja i velikog rimskog amfiteatra u samom centru, u Ammanu nema mnogo toga za vidjeti, ali zato se u njemu može doživjeti onaj pravi svakodnevni život Jordana. U Ammanu se bolje nego bilo gdje u Hašemitskoj kraljevini može osjetiti sva dinamika življenja koja nije podređena turizmu već izričito građanima Jordana, pa sve izgleda puno iskrenije i normalnije nego u nekim tipičnim turističkim mjestima. U odnosu na Wadi Musu i Petru u Ammanu nemaš osjećaj da te ljudi gledaju kao stranca. Većina te čak posebno i ne primjećuje, pa dok lutaš gradom osjećaš se dobro i slobodno.

Goran i ja, s jordanskim maramama oko vrata, dovoljno tamnoputi, jedan s brkovima od prije, a drugi s novo izraslom bradom, nismo se puno razlikovali od prosječnih Jordanaca. Nina i Anđela, crnokose i s  crtama lica netipičnim za zapadnjakinje, također su bile dobro uklopljene u svakodnevnu vrevu Ammana. Jedino se na Luci moglo primijetiti da je stigla iz Europe. Zbog toga su mnogi muški stanovnici Ammana željeli s njom napraviti ˝selfie˝. Svi su htjeli za uspomenu imati sliku s plavušom iz Europe. U jednom trenutku, ugledali smo Ninu kako na ulici fotografira Lucu čak s četvero veselih Amanaca. Jordanci su jako druželjubivi, srdačni i radoznali ljudi uvijek spremni za upoznavanje sa strancima.

Džamija u Ammanu (foto J. Gracin)

Cijeli Jordan ima deset milijuna stanovnika, a sam Amman oko četiri milijuna, što znači da u njemu živi 40% stanovnika cijele države. Za Amman se kaže da je jedan od najotvorenijih i najliberalnijih gradova u arapskom svijetu.

Odsjeli smo u skromnom hotelu Concord u samom centru grada. Nalazio se jako blizu glavnog trga i tržnice, a iz njega je pucao dobar pogled na rimski amfiteatar. Raspodijelili smo se i smjestili u dvije sobe, jednu trokrevetnu i jednu bračnu, pa izašli na živopisne ulice Ammana. Zbog toga što nije tipični turistički grad, Amman je grad s normalnim cijenama. Polupansion u hotelu platili smo 10,5 JOD-a (105 kn) po osobi. Brzo smo pronašli dobru kebabnicu u blizini hotela u kojoj smo se najeli za malo novaca. Za samo 2 JOD-a dobili smo obilan obrok, kebab, pomfrit, salatu, namaze od bijelog luka i još nečega. Odmoreni od puta, siti i zadovoljni, praćeni večernjom molitvom s minareta spustili smo se niz ulicu prema amanskom bazaru.

Ammanski bazar – srce orijentalnog velegrada

Pri svome kratkom boravku u Ammanu nismo se popeli do poznate Citadele s koje se otvara najljepši pogled na grad, ni posjetili znameniti rimski amfiteatar, mada se nalazio u našoj neposrednoj blizini. Odlučili smo vidjeti nešto mnogo živopisnije, nešto što se ne smije propustiti ako se želi upoznati svakodnevni život i ritam jednog arapskog grada na Bliskom istoku, a to je bazar. Tek tu se može doživjeti i osjetiti ona prava osebujna vreva, živost i mentalitet jednog orijentalnog velegrada ukrašenog raskošnim bojama, tkaninama, tepisima i raznolikim rukotvorinama, obasutog mirisima i okusima stotina vrsta jela i začina, bogatim ponudama voća, povrća, mahunarki, sjemenki, žitarica svega…, ispunjenog izlošcima vrijednih obrtnika, žamorom mnogobrojnih ljudi, povicima upornih trgovaca i cjenkanjem za svaki proizvod, preplavljenog očima radoznalih kupaca, rukama neizbježnih nakupaca i glasovima opskrbljivača, pomiješanih sa egzotičnim zvucima arapske glazbe s nevidljivih zvučnika, sirenama automobila i molitvama Alahu što odjekuju s minareta džamije kralja Huseina, uvlačeći se i u najskrivenije dijelove grada. Doći u Amman, a ne posjetiti bazar, pa ne doživjeti paletu orijentalnih zvukova, istočnjačkih kolorita i arapsku životnu dinamiku, bilo bi neoprostivije nego doći u Rim, a ne vidjeti papu.

Bogatstvo ponude na Ammanskoj tržnici (foto J. Gracin)

Ujutro smo ponovno skoknuli do bazara. Svatko od nas je za uspomenu na Amman kupio po jedan mali šareni molitveni tepih (3 JOD-a) i pakovanje kave Alameede (250g, 3 JOD-a) na koju smo se navukli još dok smo je pili s Beduinima u pustinji. Bio je petak, u arapskom svijetu neradni dan, ali bazar je ipak radio normalno. U jednom trenutku začula se snažna detonacija. Po izrazima lica i reakcijama domaćih ljudi shvatili smo da to nije bila baš neka uobičajena eksplozija, pa smo zaključili da vjerojatno opet netko nekog u susjedstvu raketira zbog nekakvih nerješenih računa.

Naš nestrpljivi i hiperaktivni taksista Jemal došao je čak sat vremena ranije od dogovora, pa smo se morali brzinski spremiti i krenuti što prije. Dok smo se s ruksacima uguravali u njegov mali automobil, netko je sa ulice vikao na njega da ne smije voziti toliko ljudi odjednom. Dok se Jemal kao pravi poduzetnik odlučio na brzi bijeg iz Ammana, preopterećeni automobil se i nije baš slagao s njime, pa je uz strme amanske ulice stenjao i patio kao da je na izdisaju. Imali smo sreće da nas do zračne luke nigdje nije zaustavila policija. Jemal se s dolaskom na aerodrom opet iskazao kao osoba izrazito poduzetnog duha. Zbog toga što se izložio raznim rizicima vozeći nas svih petero sa svom opremom u malom automobilu, vožnju od Ammana do zračne luke umjesto dogovorenih 25 JOD-a (250kn), naplatio nam je 30 JOD-a (300kn). Ono najvažnije što je u tom trenu hranilo Jemalov poduzetnički duh, bila je činjenica da nas vjerojatno više nikada u životu neće vidjeti.

Orašasti plodovi i začini s Ammanskog bazara (foto J. Gracin)

U zračnu luku nismo stigli da bi negdje poletjeli, već da bi tu rentali automobil za daljnje putovanje. Zaključili smo da nam je to najisplativija opcija za nastavak skitanja po Jordanu. Odabrali smo toyotu corollu, nešto veću od onih prisutnih na našem tržištu. Za osam dana rentanja platili smo 220 JOD-a (2200 kn) + gorivo, što je otprilike značilo oko 600 kn po osobi. S obzirom da je rentanje i polog uplatila Nina preko svoje kartice, ona je jedina bila i ovlaštena da upravlja vozilom. Kad se navikla na automatski mjenjač koji do tada nikada nije koristila, idućih osam dana vozila nas je po Jordanu kao da nas vozi u svojoj corsi po Šibeniku. Sve dok nismo izašli iz područja Amana gdje je promet jako gust i ubrzan, svih petero smo na svakom skretanju i prelaženju u drugu traku gledali na sve četiri strane svijeta da bi upozorili Ninu na moguće opasnosti. Jako nam je bilo važno da tu rentanu corollu nakon osam dana dovezemo u Aqabu čitavu i neokrznutu. Sve ostalo bi nam donijelo prilične probleme.

U Gerasi – Pompejima istoka

Anđela je tokom vožnje postala naš glavni navigator koji nam je govorio gdje ćemo skrenuti lijevo, a gdje desno. Na ovom putovanju svatko od nas je imao neku svoju ulogu.

Anđela među rimskim kolonadama – Gerasa(foto J. Gracin)

Većina cesta po Jordanu nalaze se u prilično dobrom stanju, ravne su i nemaju rupa, ali zato kad se naiđe na neku rupu, bude ogromna. Izuzevši Amman i predgrađa oko njega, na jordanskim cestama nema gustog prometa. Putokazi su, osim na nekim lokalnim putevima, većinom i na arapskom i na latiničnom pismu. Najveća mana jordanskih cesta je što za naše pojmove na njima ima stvarno puno ležećih policajaca i to prilično širokih i visokih. Pri parkiranju ispred velikog restorana na ulasku u Jerash, nalegli smo na jednog, ali srećom bez većih posljedica za auto.

Došli smo u Jerash da bi vidjeli jedan od najvećih i najsačuvanijih antičkih gradova svijeta. Iznajmili smo apartman kod starijeg para na povišenom dijelu grada, u ulici Jafa, odmah iznad iskopina stare Gerase. Za dvije noći platili smo 12 JOD-a (120kn) po osobi. Da nam bude zanimljivije, gazdu i gazdaricu smo nazvali našim imenima, Frane i Kata, a sina im koji sve to vodi, Antiša.

Prelijepi grad Jerash na sjeveru Jordana za nas je predstavljao pravo otkriće. Svugdje uokolo rasli su šumarci alepskog bora, isto kao i kod nas. Znali smo da se u Jerashu nalaze ostaci antičke Gerase, ali nismo očekivali da ćemo vidjeti to što smo vidjeli. Novovremenski Jerash izrastao je uz zadivljujuću antičku Gerasu koju još nazivaju i Pompejima istoka. Gerasu i Pompeje uz to što su jedni od najočuvanijih gradova antičkog svijeta u svojem prvobitnom izgledu, povezuje i slična sudbina. Oba grada su stradala u velikim prirodnim katastrofama. Pompeji u kataklizmičkoj erupciji vulkana Vezuva godine 79., a Gerasa u katastrofalnom potresu godine 749. Gerasa je izronila iz pustinjskog pijeska poput ljepotice iz morskih dubina. Pijesak ju je stoljećima skrivao, te zaštitio njene hramove, ulice i kolonade od vremena i vandala.

Rimski forum i ulica Cardo Maximus- Gerasa(foto J. Gracin)

Dok smo hodali kroz ruševine Gerase, Goran mi je rekao – prijatelju ne znam da li si bio u Rimu i Ateni, ali kad bi spojili sve hramove starog Rima i grčku Akropolu, pa još tome pridodali i našu Salonu, Gerasa bi i dalje ostala veća, očuvanija i fascinatnija od svih njih zajedno. Gerasa ujedno i rimski i grčki (helenistički) grad, naprosto je takav da svakoga tko ga vidi ostavlja bez daha. Ušli smo u Gerasu lagano, sa suncem i ugodnim povjetarcem na licu i spremnošću za otkrivanje najsačuvanije antičke ljepotice istoka. Prošli smo kroz 13 metara visok Hadrijanov slavoluk na južnom ulazu u grad, odakle gotovo svi posjetitelji kreću u višesatnu šetnju kroz fascinantne ruševine. Šetali smo se tribinama hipodroma na koji je u davna vremena moglo stati preko petnaest tisuća ljudi, penjali se do Zeusova hrama s kojeg puca najljepši pogled na cijeli grad, a pogotovo na prostrani rimski forum podno njega, ulazili u fantastično očuvane amfiteatre koji su mogli primiti i do pet tisuća ljudi, te došli do čudesnog hrama grčke boginje lova i plodnosti Artemide. Glavna ulica Cardo Maximus što spaja forum sa sjevernim ulazom u grad u dužini od 800 metara, popločana originalnim kamenim pločama na kojima se još uvijek mogu vidjeti tragovi kočija nekada je bila obrubljena s 500 monumentalnih kamenih stupova. Mada porušena u katastofalnom potresu, Gerasa i dalje djeluje impresivno i čudesno, te na svakoga tko je prvi puta vidi ostavlja snažan dojam. Gerasa je prosto takva da što je više otkrivaš postaješ sve oduševljeniji, a što je duže istražuješ sve si uvjereniji da joj nema kraja. Otkrivajući je, prolazeći kroz labirinte kamenih zdanja, penjući se uz stepeništa amfiteatara, ulazeći u grčke hramove, diveći se kamenim alejama i rimskim kolonadama, na trenutke zaboraviš gdje se nalaziš i kroz koje vrijeme prolaziš, pa ti se pričini da vidiš stare Grke i Rimljane u poslijepodnevnoj šetnji osunčanim trgovima i ulicama. U vrijeme najvećeg procvata grada u Gerasi je živjelo preko dvadeset tisuća stanovnika.

Odmor među hramovima Gerase(foto J. Gracin)

Dok je pokraj monumentalnih kamenih stupova što već tisućljećima obrubljuju Cardo Maxsimus arapski dječak napasao stado dugouhih smeđih koza, odjednom je plavetnilo nad Jerashom proparao ezan, mujezinov glas što je s minareta pozivao muslimane na molitvu. Jedna za drugom krenule su molitve i s drugih minareta, te isprepletene u jedan čudesni spoj ispunile nebo nad Jerashom. Molitve zajedničkom Bogu sviju ljudi, pa zvali ga oni Alahom, Jehovom ili Jahve, razlile su se nad gradom tolikom snagom da su doticale duše i najvjernijih kršćana i omekšavale srca i najtvrdokornijih židova. Mujezin, muslimanski izvikivač s minareta, pet puta dnevno pozivao je vjernike na molitvu i klanjanje Bogu. Svako pozivanje na molitvu nam je izgledalo jako dugo, pa nam se činilo da kad krenu jutrom da ne prestaju po cijeli dan.

Leša janjetina iz Jerasha

Nakon tri sata lutanja grčkom i rimskom prošlošću izašli smo vani na ulicu što je dijelila antičku Gerasu s modernim Jerashom podignutim na ruševinama nekadašnjeg starog rezidencijalnog dijela grada. Prešavši preko slikovitog rimskog mosta podignutog preko „Zlatne doline“ vratili smo se u Jerash sadašnjosti, u grad u kojem se živi. Uvijek je dobro i zanimljivo pogledati spomenike i kulturne znamenitosti nekog kraja ili grada u koji dođeš, ali najstvarnije i najorginalnije stvari možeš vidjeti i doživjeti samo u srcu sadašnjosti, samo tamo gdje se živi, gdje se bori za egzistenciju, gdje se kupuje, prodaje, gdje se ljudi druže, vesele, tuguju, prepiru… Samo ako okusiš stvaran i svakodnevan život nekog kraja, možeš reći da si zaista bio u njemu.

Šetnja kroz Cardo Maximus – Gerasa (foto J. Gracin)

Raštrkali smo se po ulicama, štandovima i dućanima u najživljem dijelu Jerasha. Cure su kupovale jaja, kruh, vodu, povrće…, a Goran i ja lutali smo od mesnice do mesnice sve više gubeći nadu da ćemo pronaći ono što nam treba. Tražili smo nekakvo meso za planiranu juhu i taj u početku jednostavan zadatak brzo se pretvorio u jako zahtjevan poduhvat. U svakoj mesnici na kukama su visile dvije vrsta mesa za koje smo mislili da ih prepoznajemo i još nešto što nismo mogli identificirati. Od tog nam prepoznatljivog mesa, jedno nas je podsjećalo na junetinu, a drugo na janjetinu. Gdje god bi ušli cijene su bile iste, od 5 do 6 JOD-a (50-60kn) po kilogramu, što je značilo da su to stalne cijene, da su mesari pošteni i da nas kao strance ne žele prevariti. Problem je bio u tome što su svi jako loše, a najčešće i nikako govorili engleski. U neprilici smo se sjetili oživjeti jedan prastari, ali jednostavni i svima uvijek razumljivi jezik. – Da li je ovo možda junetina? – upitali bi na taj način što bi u mesnici uperili prstom u juneći bok i mukali – Muuu…! Muuu…! Muuu…! Ako je bila riječ o nečemu što nas je podsjećalo na janje, napravili bi to isto, samo bi onda blejali – Beee…! Beee…! Beee…! Ta taktika se potvrdila jako učinkovitom, pa smo naivno pomislili da bi možda na taj način mogli s njima porazgovarati i ozbiljnijim temama kao što su sport, politika… Uglavnom nakon puno „điravanja“ u jednoj mesnici smo našli nešto što nam je odgovaralo. Za 5 JOD-a kupili smo 1,2kg janjetine te bili jako zadovoljni s dobrim „pazarenjem“.

Naslonjeni na povijest (foto J. Gracin)

Pri povratku u apartman Anđela se sjetila da je zaboravila kupiti rizle. Vratio sam s njom prema centru da ne ide sama. Hodajući od dućana do dućana u potrazi za rizlama, naišli smo na momka koji nam se ponudio pomoći pa nas vratio u dio grada gdje smo bili prije pola sata, ali smo barem tamo našli rizle. Prolazeći ulicama kojima do tada nismo, u izlogu jedne mesnice ugledali smo oderane janjce, kako vise s kuka, a svakom od njih pod rep je bila zabijena velika ruža. Približili smo se izlogu da ovjekovječimo tu neobičnu dekoraciju kakvu do tada nismo nigdje vidjeli. Primjetivši nas, iz mesnice su izašli nasmijani mesari, te nas upitali – Where are you from? i ponudili nas kavom. Ušli smo u mesnicu provlačeći se među goveđim butovima, pa s čašama kave u ruci izašli na zrak. Vani nam se uz vesele mesare pridružilo još nekoliko ljudi sa ulice. Veseli, znatiželjni i gostoljubivi Jordanci su htjeli znati mnogo toga o nama. Srećom jedan od njih je govorio engleski. Čim su shvatili da smo Hrvati odmah su krenuli s Modrićem i Rakitićem i postali još veseliji, pa nam nadolili još kave sve do ruba čaše. Svi smo bili nasmijani i veseli, a Anđela je govorila – Ajme ovih dobrih i veselih ljudi ode, šta je ovo! Nema ovakvih kod nas!

Antička Gerasa i moderni Jerash u pozadini(foto J. Gracin)

U apartmanu, na uzvišenom dijelu grada iznad Gerase spremali smo janjeću juhu. Nakon 20 min kuhanja provjerio sam mlado meso da se ne bi slučajno raskuhalo. Začudo, bilo je još jako žilavo. Ponovo sam ga provjerio nakon pola sata. I dalje je bilo žilavo. Nakon dva, tri i čak četiri sata kuhanja nije bilo nikakve promjene, meso je i dalje bilo tvrdo i žilavo. Ni nakon pet sati mučenja nije bilo jestivo. Tek u šestom satu kuhanja malo je omekšalo, ali to još nije bilo dovoljno dobro da bi ga se moglo jesti. Pitali smo se kakvo smo to meso kupili? Od koje je životinje? Tek poslije smo otkrili veliki misterij. Radilo se o staroj dugouhoj beduinskoj kozi. Zbog toga je to meso u mesnici bilo jeftinije od drugoga. Ipak ispalo je nešto i dobro. Juha od stare beduinske koze imala je vrhunski okus. Meso naravno nismo bacili već smo ga spakirali, nek nam se nađe na putu do Mrtvog mora.

Direktna karta za raj

Daljnji put odveo nas je preko Madabe u dolinu rijeke Jordan na jedno od najsvetijih mjesta kršćanstva. Došli smo na obalu svete rijeke nasuprot kraju zvanom Betanija, na mjesto gdje je Ivan Krsitelj prije dvije tisuće godina krstio Isusa. Betaniju je Isus smatrao svojim domom, jer tamo su ga uvijek čekali njegovi najbolji prijatelji, sestre Marija i Marta, te njihov brat Lazar kojeg je Isus uskrsnuo iz mrtvih.

Točno mjesto Isusovog krštenja (foto J. Gracin)

Dovezli smo se do prostranog parkirališta odakle se vlastitim automobilom dalje ne može. Posjetitelje i hodočasnike s tog mjesta do rijeke su vozili manji autobusi, a dobili bi i vodiča bez kojeg nije dozvoljeno ići. Približavajući se dolini, na uzvisini iznad rijeke primjetili smo nekoliko crkvi različitih stilova gradnje, grčku, rusku, armensku… Stajale su istaknute u krajoliku, nagovještavajući približavanje lokaciji jednog od najvećih novozavjetnih događanja.

Vodič nas je vodio prema rijeci skrivenoj vegetacijom, očima nevidljivoj. Na zaravni iznad korita posvuda su rasli simboli mira, palme i masline, te tamarisi, biljke koja po egipatskom vjerovanju predstavlja simbol života. Svjestan da koračamo istim tlom kojim je prije dvije tisuće godina koračao i sam Isus, u jednom trenutku sam poželio da smo tu potpuno sami, pa da se u samoći prepustimo energiji mjesta na kojem smo se nalazili. U sebi sam osjećao duboki mir kakav nikada prije nisam doživio. Došli smo do ruba udubine na čijem se dnu nalazila bistra lokva vode, a oko nje su se mogli vidjeti temelji nekakve prastare građevine. Do vode su se spuštale nejednake kamene stepenice. Na tom mjestu su iskopani temelji pet bizantinskih crkava sagrađenih jedna na drugoj. Arheolozi su utvrdili da je najvjerojatnije baš to prava lokacija Isusovog krštenja. Nastavili smo uskom stazom prema rijeci, izašli na bijeli šljunčani put, pa prošli pokraj grčke pravoslavna crkve Sv. Ivana Krstitelja sa zlatnom kupolom. Vodič nam je objasnio kako se nalazimo u neposrednoj blizini izraelske granice, pa nas upozorio da se ne odvajamo od grupe i ne šetamo uokolo sami. Upitali smo ga što bi se dogodilo kad bi netko od nas odlučio preplivati rijeku koja je na nekim mjestima široka tek nekoliko metara. Odgovorio nam je da bi mu to bila direktna karta za raj. Izraelski vojnici bi zapucali u njega bez upozorenja. Mada ih nismo mogli primjetiti, ali po vodičevim riječima oni su se nalazili skriveni i nevidljivi u bujnom zelenilu s druge strane rijeke. Preko puta, na izraelskoj strani nalazila se Palestina, sveta brda i doline, te najsvetiji hramovi i grobovi židova i kršćana.

Tamo preko mutne rijeke i ševara nalazili su se biblijski gradovi Jerihon, Jeruzalem, Betlehem, Nazaret, Hebron, ali i izraelski vojnici s puškama spremni da zapucaju i na najmanju sumnjivu kretnju na jordanskoj strani. Nasuprot nas, na drugoj obali, mogli smo vidjeti hodočasnike kako se mole, pjevaju, a neki od njih su i ulazili u vodu do struka. Iako je rijeka Jordan danas dosta zagađena, te izgleda poput nešto većeg potoka boje bijele kave, na nju i dalje dolaze brojni vjernici da bi se poput Isusa baš tu krstili. Ljudi se krste i s jedne i s druge strane rijeke, ali samo na mjestima predviđenim za to. Zbog toga su na obali postavljene krstionice s filtriranom i pročišćenom vodom iz rijeke. Na suhoj zemlji, milovani toplinom božanskog mira stajali smo nadomak Obećane zemlje, tek desetak metara dalje od nje. Zanimljivo i gotovo nevjerojatno bilo je to što smo na to mjesto došli na datum 12. siječnja i ne sluteći da smo stigli točno na dan kad se u toj godini slavi blagdan Isusovog Krštenja na Jordanu. Svetkovina nije strogo vezan za isti datum, već se slavi prvom nedjeljom iza blagdana Bogojavljanja, odnosno Sveta Tri Kralja. Stari mudraci su odavno rekli da u životu ništa nije slučajno, pa vjerojatno nije bilo ni to. Ono što je ostavljalo najveći dojam, bila je gotovo biblijska skromnost prostora kojim smo prolazili, a kojim je prije dvije tisuće godina prolazio i Isus. Do rijeke nas je vodila uska utabana staza natkrivena skromnom nadstrešnicom. Mada je u Isusovo vrijeme tok rijeke Jordana izgledao nešto drugačije, obale zarasle gustim ševarom, vodenim biljem, trstikom i niskim vrbama, vjerojatno se nisu mnogo promijenile od tih biblijskih vremena. Razlog tome je bio taj što rijeka Jordan cijelim svojim tokom od Galilejskog jezera pa do utoka u Mrtvo more čini granicu između dvije države koje se zadnjih godina tek podnose, a u nedavnoj prošlosti među njima je bilo i otvorenih ratnih sukoba. Jedina razlika u odnosu na danas je ta što je u Isusovo vrijeme rijeka Jordan bila dosta šira i snažnija, a voda u njoj bistrija i čišća.

Crkva sv. Ivana Krstitelja na obali Jordana (foto J. Gracin)

Jordan, jedna od najsvetijih rijeka svijeta, duga oko 360 km, nastaje u libanonskom visočju na visini od oko 800 m nadmorskih, a ulijeva se u Mrtvo more čija se površina nalazi na 420 metara ispod razine Sredozemnog mora. Tako ispada da rijeka Jordan od svog izvora do ušća pravi pad od preko 1200 m.

Stajati na planini Nebo

U blizini Madabe, grada s najviše kršćana u Jordanu, nasuprot Jerihonu s druge strane Mrtvog mora, u Moapskom gorju uzdigla se planina Nebo (Nibo), jedno od najsvetih mjesta židova i kršćana. S vrha gore visoke 817 m, otvorio nam se pogled u daljinu. Preko puste goleti, kroz blagu sumaglicu mogli smo ugledati, plavetnilo Mrtvog mora, dolinu rijeke Jordan, a preko njih Palestinu i Izrael, te nazrijeti grad Jerihon. Kažu da se po jako čistom vremenu s tog mjesta može vidjeti i sam Jeruzalem, a u tom pravcu se nalazio i Betlehem.

Nakon što je prošlo 40 godina od bijega iz Egipta, Bog je već ostarjelog Mojsija doveo na planinu Nebo da bi mu s nje pokazao Obećanu zemlju Kaanan (Palestinu), ali mu nije dopustio da uđe u nju. Na gori Nebo Mojsije je i umro. Imao je tada 120 godina. Njegov stilizirani štap u obliku križa s omotanom zmijom oko sebe podignut je na mjestu za koje se smatra da je baš s njega ugledao Obećanu zemlju, a tu je navodno i izdahnuo. Nikada se nije doznalo gdje mu je točno grob, ali se pretpostavlja da se vjerojatno nalazi na mjestu na kojem je podignuta kršćanska bazilika na vrhu gore. Dok smo stajali naslonjeni na metalnu ogradu desno od Mojsijevog štapa gledajući u dramatični pejzaž ispred sebe i Obećanu zemlju u daljini, pričinjalo nam se da čujemo Jahvin glas upućen Mojsiji:

“ Uzađi na goru Nebo u Abarimskom gorju – ono je u zemlji moapskoj, nasuprot Jerihonu – pa pogledaj zemlju kaanansku što ću je dati u posjed Izraelcima. Onda umri na gori na koju si ti uzašao i pridruži se svojim precima kao što se i Aron, brat tvoj, koji je umro na brdu Horu, pridružen svojima“

(Ponovljeni zakon 32, 48-50)

Pogled s planine Nebo i danas je gotovo isti onakav kakav je bio u ona starozavjetna vremena.

U blizinu Mojsijeve gore nalazi se i izvor koji je po predanju nastao kad je Mojsije udario štapom u stijenu. Mada je cijeli krajolik oko njega pust i sušan, Mojsijev izvor je uvijek izdašan vodom i nikada ne presušuje.

Dolazak na Mrtvo more

Pred zalazak sunca došli smo se do mjesta s kojeg nam se razlio pogled prema kao ulju mirnoj površini Mrtvoga mora. Prizor je podsjećao na predvečernje ljetne bonace koje su iste kao i kod nas. Stigli smo u neugledno naselje na sjevernom dijelu njegove istočne obale. Stambene zgrade, obiteljske kuće, hoteli, male sirotinjske nastambe sagrađene od najrazličitijih materijala, te razna druga betonska zdanja, sve je to bilo porazbacano uokolo bez ikakvog smisla i reda. Gdje god bi pogledali svugdje je bilo prepuno najrazličitijeg otpada. Dobili smo dojam da svi stanovnici tog mjesta svoje smeće bacaju tamo gdje im je najbliže, najčešće u vlastito dvorište, ispod prozora ili terasa, a netko i odmah pored ulaznih vrata. Dok smo uživali u pogledu na predvečernju bonacu na jedno od najslanijih mora na planeti, do nas dođoše dvoje malih Palestinaca, znatiželjni dječak po imenu Hasan i njegova nešto starija i simpatična sestra u namjeri da se upoznaju s nama ne bi li možda dobili kakvu čokoladicu. Zahvaljujući našim curama, posrećilo im se.

Mali Palestinci, Hasan i njegova sestra (foto J. Gracin)

Hostel se nalazio na neuglednom mjestu u blizini izbjegličkih daščara s mnogo smeća oko sebe. Jedino što je bilo dobro, bila je lijepa prostrana terasa što se nalazila na samom vrhu hostela. S nje je pucao pogled na stambene zgrade smještene svugdje uokolo, na sivi prašnjavi krajolik i blistavu površinu Mrtvog mora od koje se reflektirao zlatni odsjaj zalazećeg sunca. Na velikom stolu na vrhu hostela posložili smo raznolike ostatke naše hrane iz ruksaka, među kojima se uz ostalo našlo i lešo meso od stare koze iz Jerasha, ali i tvrdo kuhana jaja, stari kruh i dječji namazi iz hotela u Ammanu. U toplini mrtvomorske večeri nadomak Obećane zemlje, uživali smo u druženju uz jelo i činjenici da se već sutra naše putovanje nastavlja.

Čekala nas je istočna obala Mrtvog mora, daljnji put prema jugu i povratak u pustinju Wadi Rum…

(nastavlja se)

Večernja bonaca na Mrtvom moru(foto J. Gracin)