Priča iz Jordana:
Mojsijevom dolinom kroz izgubljeni grad Nabatejaca (3.dio)

Šest stotina godina stajala je Petra skrivena i zaboravljena u brdima iznad doline Arab, a za njeno postojanje znali su samo lokalni Beduini. Od kada je napuštena, pa sve do početka 19.stoljeća, Petra je za zapadnjake predstavljala tajanstveni mitski grad na istoku za koji nisu bili sigurni da li uopće postoji. Godine 1812. Petru je Europljanima ponovo otkrio švicarski istraživač i pustolov Johan Ludwig Burckhardt. U to vrijeme taj dio svijeta za putnike je bio opasan, a pogotovo za putnike sa zapada, pa se Burchard, da bi se mogao slobodno kretati, prerušio u muslimana, te se naučio služiti arapskim jezikom. Na varku je Burckhard uspio ući u samo srce Petre, stići do njenog najveličanstvenijeg zdanja Kraljevske Riznice (Khazne al-Firaun), tajno je skicirati i zapadu donijeti potvrdu da izgubljeni grad ipak postoji.

Za prijestolnicu Nabatejskog kraljestva Petru, što znači stijena, još se upotrebljavaju nazivi „Izgubljeni grad“ „Crveni grad“, „Ružičasta stijena“, i onaj najljepši, „Pustinjska Ruža“.

Kraljevska Riznica, Khazne al-Firaun, Petra (foto Joso Gracin Joka)

U svojoj autobiografskoj knjizi „Sedam stupova mudrosti“ Thomas Edward Lawrence, legendarni Lawrence od Arabije, izgubljeni grad Nabatejaca opisa je riječima: „Petra je najdivnije mjesto na svijetu“

˝Domaće kužinavanje˝ u Nomadic hostelu

Nastavak puta iz Wadi Ruma, vodio nas je u drevni izgubljeni grad Nabatejaca.

S lokalne ceste za Wadi Rum izbili smo na glavnu jordansku prometnicu, Kraljevsku cestu, pa njome krenuli prema sjevera u pravcu grada Maana. Nakon nekog vremena s glavne prometnice skrenuli smo lijevo na cestu koja će nas dovesti do gradića Wadi Muse i Petre. Cijelo vrijeme vožnje oko nas su se smjenjivali beživotni pustinjski predjeli prošarani stupovima dalekovoda i vjetrenjačama na uzvisinama, s neuglednim naseljima uz cestu. Na mnogim mjestima naš taksista Abrahim morao je naglo usporavati pa čak i kočiti. Razlog tome bile su deve koje su se pojedinačno ili u manjim stadima slobodno kretale asfaltnom cestom ili je prelazile tamo gdje bi naumile. Zanimljivo je to da se nitko od vozača nije ljutio na njih. Ljudi u Jordanu na neki način devu doživljavaju gotovo kao svetu životinju. Na mnogim mjestima uz cestu bili su postavljeni nama jako simpatični prometni znakovi upozorenja. Na njima nije bila nacrtana krava, divlja svinja ili jelen kao kod nas, već deva.

Nabatejski vojnici na ulasku u klanac El- Siq
(foto Joso Gracin Joka)

Nakon nekog vremena cesta se počela spuštati padinama ukrašenim razbacanim šumarcima prepoznatljivog nam alepskog bora, kojeg su kod nas na Jadransku obalu donijeli stari Grci i Rimljani, a koji potječe baš iz tih krajeva, točnije iz pokrajine Alepa u nedalekoj Siriji. Abrahim je zaustavio automobil na vidikovcu pred samo spuštanje u dolinu Wadi Musa, u prijevodu s arapskog, Mojsijevu dolinu. Popeli smo se na terasu zgrade koja je ujedno bila i restorana i suvenirnica, pa u dubini ispred sebe ugledali gustu nakupinu pješčenjačkih stijena. Među tim slikovitim, ali tajnovitim klisurama skrio se jedan od najveličanstvenijih bisera svjetske baštine, fascinantna Petra. Naziv Petra ne odnosi se samo na grad isklesan u stijeni, već na cijeli masiv oblih, vjetrom i kišom izbrušenih pješčenjačkih brda i stijena unutar kojih se nalaze sustavi klanaca, uskih prolaza, labirinata, te većih i manjih proširenja što su stoljećima od očiju stranaca skrivali jedan od najčudesnijih gradova svijeta. O Petri se mnogo toga zna, ali se ne zna baš sve. Neke stvari u vezi nje još uvijek se zasnivaju samo na pretpostavkama.

Zavojitom cestom Abrahim nas je lagano spuštao prema centru Wadi Muse. Našli smo se ispred Nomadic hostela u kojem smo pronašli smještaj. Hostel se nalazio na uzvisini s koje se pružao dobar vidik na gotovo cijelu dolinu. Nedostatak je bio samo taj što ga je s centrom gradića spajala asfaltirana cesta ekstremno strmog nagiba, pa smo se pravom pitali kako je automobili uopće uspiju savladati i kako će nama biti kad budemo hodali gore-dolje. Vozeći uz strminu, punim gasom u prvoj brzini, automobili bi režali kao preopterećeni radni strojevi.

Krajolik oko Wadi Muse (foto Joso Gracin Joka)

U hostelu smo se podijelili u dvije spavaonice. Luca, Nina i Anđela dobile su sobu koju su morale dijeliti sa sređenim i namirisanim momkom iz Milana, Simonom, a nas trojicu je dopao mladi Nijemac čijim je žilama kolala i četvrtina hrvatske krvi. Rekao nam je da mu je ˝grandfather˝ bio Hrvat, ali na žalost nije znao iz kojeg je grada ili dijela Hrvatske bio. S time je bilo sve rečeno o zainteresiranosti mladih i slobodoumnih Europljana za svoje korijene i porijeklo. Poslije ga je zamijenio mladi Argentinac koji se, ako je bio siguran da ga nitko od nas ne vidi, volio ispred ogledala nagledavati svojih mišića.

Spavanje u hostelima u prosjeku je višestruko jeftinija verzija noćenja nego u hotelima, a na neki način može se usporediti s nekadašnjim davnim vožnjama u kupeima putničkih vlakova. Nemaš privatnost i u uskom prostoru se gužvaš sa ljudima koje ne poznaješ, ali zato imaš priliku upoznati različite osobe, neobične likove, svjetske putnike i pustolove s raznih strana svijeta, ali i obične ljude. Na taj način možeš doći do informacija koje ne možeš nigdje drugdje pronaći, pa ni na internetu, te doznati podatke za koje nikad prije nisi čuo. Spavanje u Nomadic hostelu po osobi nas je koštalo 10,5 JOD-a za jednu noć, a doručak 4 JOD-a (40kn) i večera 8JOD-a (80kn), sistem – jedi koliko možeš, izgledali su nam preskupi, pa smo se odlučili hraniti u vlastitom aranžmanu, sistemom – kupi u dućanu, skuhaj u hostelu, jer je taj imao i kuhinju namijenjenu da se njome koriste gosti.

foto Nina Živković Kraljevska Riznica- Khazne Al- Firaun

Spustivši se u grad, krenuli smo u potragu za jeftinim restoranom, ali u Wadi Musi jeftinog restorana naprosto nema. Cijeli grad je podređen samo turizmu i zaradi od turizma. Na sve strane niču novi, hoteli, hosteli, apartmani i restorani ˝orginalnih˝ naziva kao što su Roky Mountain Hotel, Nomads Hotel, Petra Moon, Sand Stone Restaurant, Petra Night Restaurant itd., itd… Gradić Wadi Musa nastao je zbog turizma i živi od turizma, što u pravilu znači da su cijene najveće, a stanovnici najneljubazniji. Mada smo jedan obrok pojeli u obližnjem restorančiću, ipak, ne bi mi bili iz Šibenika da nismo pronašli nešto što nam je bilo prihvatljivije. U malome dućanu na uzvisini iznad grada za 120 JOD-a (120kn) kupili smo 2 kg krumpira, 3 pakiranja pašte, 6 lepinja, 3 pomidore, 3 kapule, glavicu luka, par konzervi tunjevine i bočicu kvasine s etiketom na kojoj je pisalo „Mum“ koju smo poslije upotrebljavali za mnogo toga, a ponajviše za piće. Zbog kroničnog nedostatka vina često smo uz ručak ili večeru pili „Mum“ pomiješan s vodom zamišljajući da je to bevanda. U hostelskoj kuhinji spremali smo paštušutu s tunjevinom, pomfrit, krumpir na salatu i kuhali podravkine kokošje juhe  koje smo donijeli sa sobom iz Šibenika, te pili bevandu od „Muma“. Oni gosti hostela koji bi zbog nečega ušli u ˝našu˝ kuhinju bili su neočekivano i bezobzirno izloženi vrhunskim mirisima hrvatskog ˝domaćeg kužinavanja˝, pa bi se većina od njih potrudila da što prije pobjegne iz tog prostora. Zaključio sam da smo mi iz Šibenika prirodno talentirani za brzo stvaranje pravog domaćeg ugođaja, bez obzira na vrijeme i mjesto gdje se nalazimo.

Ekipa iz Šibenika u El- Siqu

U neposrednoj blizini gornjeg dijela gradića ugledao sam u pravcu zapada nizove žutih zaobljenih stijena s udubljenjima poput špilja. Privlačile su moju znatiželju, a pružale su se u nedogled. Predložio sam ostalima da odemo do tamo. Popeli smo se na jedno oblo uzvišenje odakle nam se otvorio pogled na nama nedostupne labirinte, prolaze među zaobljenim stijenama kojima kao da nije bilo kraja. U blizini su se nalazili i ostaci zidina nekakve križarske utvrde, savršeno uklopljene u okoliš. Krenuli smo prema tamo, ali onda su se niz padinu iz pravca ceste spustili i žurno došli do nas nekakvi lokalni likovi, te nam ozbiljnim glasom rekli da tu ne smijemo biti. Pokušali smo im objasniti da smo mislili samo malo prošetati i pogledati uokolo i da čak imamo i Jordanpass iskaznice, ali ništa nije pomoglo. Morali smo zbog nekog nama nerazumljivog razloga otići s tog mjesta. Zaključili smo da se vjerojatno radi o nekakvoj lokalnoj mafijici ili sitnim kriminalcima koji možda tu u zidinama utvrde drže nekakvu drogu ili nešto drugo nedopušteno.

Kad si u tuđem svijetu, najpametnije se kloniti nevolja, pa smo se popeli do ceste i vratili u centar Wadi Muse.

Kroz El-Siq do Svetog grala

Tog jutra, dok smo se spuštali prema Petri, bilo je poluoblačno i prohladno, a puhao je i neugodan vjetar. Strmom ulicom došli smo do centra gradića, pa nastavili još malo do službenog ulaza u Petru, koji je od našeg hostela bio udaljen oko 1,5 km.

Stari Arap u zaklonici od vjetra u jednom od udubljenja na ulasku u Petru(foto Joso Gracin Joka)

Svih šestero imali smo Jordanpass iskaznice koje smo nabavili još u Hrvatskoj. Cijena iskaznice je bila oko 800 kn, a u nju je uz vizu za Jordan, bila uračunata i ulaznica za Petru koja inače dođe između 400 i 500kn, te ulaznice za još četrdeset kulturno-povjesnih lokaliteta i muzeja po čitavoj zemlji. Svrha ove iskaznice je da turiste što duže zadrži u Jordanu.

Pred ulaz u klanac naišli smo na prve beduinske štandove sa suvenirima, a nedugo iza toga i na prve hramove i grobnice isklesane u žutkastim stijenama. U jednom otvoru u pješčenjaku, kao zanimljiv fotografski motiv, sjedio je stari Arap s jordanskom maramom na glavi, sklonivši se tamo od prohladnog vjetra koji se taj dan uvlačio u dolinu.

Ušli smo u uski ružičasto-crvenkasti klanac El-Siq dužine oko 1200 metara, na čijem su ulazu u drevnim odorama stajala dva nabatejska vojnika u kacigama, s kopljima i štitovima. Na nekim mjestima tjesnac je bio širok tek par metara, a visoke izbrušene pješčenjačke stijene s jedne i druge strane uzdizale su se potpuno okomito i do 200 metara u visinu. Izgledalo je kao da se gore na tankoj liniji nebeskog plavetnila gornji rubovi stijena negdje čak i dodiruju. Svako malo kroz El-Siq bi se začula konjska kopita i pored nas bi projurila kočija ili Beduin na konju, a ponekad i pokoji dječak na magarcu. Hodajući El-Siqom prema srcu Petre dobivali smo dojam da klanac postaje sve viši, sve uži i sve crveniji, a onda se iznenada i neočekivano otvorio.

foto Nina Živković Rođo…šipak

Pred nama se ukazalo najveličanstvenije zdanje u Petri, Kraljevska ili Faraonska Riznica (Khazne al-Firaun), zadivljujuća građevina visoka 40 metara, isklesana u živoj stijeni u prvom stoljeću prije Krista. U tom dijelu Petre oko Kraljevske Riznice snimani su kadrovi pustolovnog filma „Indiana Jones i posljednji križarski pohod“. Baš na tom mjestu Indiana Jones je pronašao Sveti gral. Uz tako impresivno i jedinstveno zdanje uvijek se skupi veći broj posjetitelja, ali i slikovitih Beduina s ukrašenim devama, koji na račun znatiželjnih turista na razne način pokušavaju nešto zaraditi. Kako smo napredovali pred nama se otvaralo sve više grobnica, hramova i izbušenih rupa u pješčenjačkim stijenama. U Petri kao da je čitava povijest jednog naroda uklesana u stijenama. Na ulasku u prostranu dolinu prošli smo pored rimskog amfiteatra također uklesanog u stijenu. Hramovi i grobnice u stijenama nizali su se u beskraj, ali i beduinski štandovi sa suvenirima, mnogobrojne kočije, konji, deve i magarci, te uporni arapski dječaci što su oblijetali oko nas pokušavajući nam prodati razglednice s motivima Petre i Arapi koji su nam nudili figure pustinjskih božanstava i prastare nabatejske novčiće orginalnog izgleda, ali sumnjivog porijekla.

(foto Joso Gracin Joka)

U Petri je stalno naseljeno tridesetak beduinskih obitelji koje se bave prodajom raznoraznih suvenira, eventualnim naplaćivanjem usluga vođenja, jahanja na devama, konjima ili vožnju u kočijama, žive u šatorima, a još češće u drevnim otvorima u stijenama. Gotovo se sva beduinska djeca u Petri od malih nogu uče kako da zarade novac nudeći i prodavajući strancima bilo što što imaju, pa tako i simpatični jedanaestogodišnji dječak koji nam je prišao u namjeri da nam za samo 1 JOD proda kolekciju spojenih razglednica s motivima Petre. Bilo ga je teško odbiti, jer je igrao na kartu simpatčnosti i radoznalosti. Rekao nam je da djeca iz Petre odnosno Wadi Muse u školu idu samo ljeti kad su ekstremne vrućine pa nema turista, jer turisti znače zaradu.

Beduini iz Petre su dosta drugačiji od Beduina iz Wadi Ruma. Nečistiji su i manje ljubazni, tipični trgovci kojima je najvažnija zarada, a specifični i prepoznatljivi su po tome što muškarci šminkaju oči crnom bojom. Negdje sam pročitao da ih nazivaju i Bedulima. Jedna od pretpostavki da su porijeklom iz Indije. Beduini iz Wadi Ruma baš ne cijene ove Bedule iz Petre.

Od „Grada mrtvih“ do Ad-Deire

Popeli smo se do „Grada mrtvih“ ili Kraljevskih grobnica u kojima su nekada davno bila smještena tijela jedanaestero moćnih nabatejskih kraljeva koji su vladali kraljevstvom tokom šest stotina godina. S tog mjesta se otvara veličanstven pogled na cijelu dolinu.

Beduini u stijenama oko Riznice- Petra (foto Joso Gracin Joka)

Petra u svojoj povijesti nikada nije bila osvojena vojnim putem, tj. u izravnoj borbi. Zbog konfiguracije terena na kojem se nalazila praktički je bila neosvojiva. Rimljani su je ipak osvojili, ali su se morali poslužiti lukavstvom. Skrenuli su jedini dotok pitke vode koji je klanacem El-Siq ulazio u Petru, pa su se branitelji iscrpljeni žeđu nakon određenog vremena jednostavno morali predati.

Petra, dragulj Bliskog istoka, drevna prijestolnica kraljevine Nabatejaca isklesana u crvenkasto-žutim stijenama u pješčenjačkim brdima stotinjak kilometara južno od Mrtvog mora, grad je koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Petra je godine 1982. uvrštena u UNESCO kao spomenik Svjetske kulturne baštine, a danas predstavlja najveću turističku atrakciju Jordana. Godine 2007. proglašena je jednim od novih sedam svjetskih čuda.

Prve grobnice na ulasku u Petru iz pravca Mojsijeve doline (foto Joso Gracin Joka)

Nabatejci, arapski narod nomadskog porijekla nastao od saveza nekoliko pustinjskih plemena. U početku razjedinjeni nomadski stočari pretvorili su se u karavanske trgovce koji su se od svoje trgovine toliko obogatili da su stvorili vlastito kraljevstvo na čijem je čelu bio nabatejski kralj. Tek dolaskom u Petru Nabatejci su postali pravi i jedinstven narod. Nabatejsko kraljevstvo prije dvije tisuće godina procvjetalo je ponajviše zbog trgovine tamjanom koji se u to vrijeme koristio za mnogo toga, a bio jako skup i cijenjen, gotovo poput nafte danas. Tamjan se dobivao od smole biljke iz roda boswellia koja je jedino uspijevala u arapskoj pustinji. Samo u jednoj karavani od čak tisuću deva, Nabatejci su znali iz arabijske pustinje do Egipta ili do obala Sredozemnog mora dopremiti preko 250 tona tamjana. Nabatejci, nekadašnji nomadski pastiri, preobraženi u sposobne trgovce, trgovali su sa svime i svačim, a zarada od tamjana, koja je jednostavno rečeno, bila fantastična, učinila ih je bogatim. Nije nikakvo čudo da su onda u stijenama uspjeli isklesati tako veličanstveni grad kao što je Petra. Kao nekadašnji pustinjski nomadi nisu imali svoj vlastiti stil gradnje, pa su stijene klesali po uzoru na rimske, grčke i egipatske hramove koje su vidjeli pri svojim karavanskim putovanjima. Uz to što su bili vješti trgovci, Nabatejci su napadali i pljačkali narode u susjedstvu, te osvajali tuđa područja. U prvom stoljeću prije Krista bili su toliko snažni da su pod vodstvom svog kralja Areta osvojili i sam Damask.

Beduini na konjima(foto Joso Gracin Joka)

Mnogo je povijesnih događanja, pretpostavki, priča i legendi vezano uz Petru. Jedna od njih je i ta da Mojsije i njegov narod na putu od Egipta do Obećane zemlje zasigurno nisu četrdeset godina lutali pustinjom, već su to vrijeme proveli u Petri koja se tada zvala drugačije. U toj dolini imali su osnovne uvjete za život i obranu od drugih naroda i plemena i to su iskoristili. Ne zove se dolina bez razloga Wadi Musa (Mojsijeva dolina), a u njoj postoji i Mojsijev izvor. Negdje u brdima iznad klanca Petre nalazi se uzvišenje Haorun Jebel na kojem je podignut grob Mojsijevog brata Arona, proroka naročito štovanog od Arapa.

Do impresivnog Ad-Deire (Samostana) na kraju doline vodilo nas je 850 stepenica. Uklesan u stijenu na povišenom mjestu na samome kraju grada, uz Riznicu, Ad-Deira predstavlja najveći i najprepoznatljiviji spomenik nabatejske kulture u Petri čak je veći i od same Riznice. Urna na vrhu Ad-Deira visoka je čak 9 metara. Dok smo ništavni i prolazni stajali pred veličanstvenom i vječnom Ad-Deirom prohladni pustinjski vjetar kroz zrak je vitlao finu prašinu s tla, zasipajući nam njome oči i lice, stvarajući žutu zavjesu između nas i drevnog nabatejskog hrama.

Od našeg hostela u Wadi Musi do Samostana Ad-Deira na kraja Petre i nazad, propješačili smo taj dan preko devetnaest kilometara.

Idućeg dana, pozdravili smo se s Tomom koji nas je napuštao. Vraćao se u Aqabu, a odatle kući. Prohladno kišno jutro i jedan pokvareni taksista potrudili su se da što željnije napustimo Wadi Musu, da što prije sjednemo u autobus i krenemo prema sjeveru.

Iz predvorja Petre i neuglednog turističkog grada Wadi Muse, put nas je preko zasniježenog planinskog prijevoja vodio prema negostoljubivom pustinjskom krajoliku i Kraljevskoj cesti što se gotovo pravocrtno pružala u pravcu naše iduće destinacije,  glavnom gradu Jordana, Ammanu…

(nastavlja se…)

Beduin i deva ispred Kraljevske Riznice (foto Joso Gracin Joka)