Obilježavanje osmog marta, Međunarodnog dana žena, ako ne računamo “ženski aktivizam”, iz današnjeg diskursa gledano, nije više od demonstracije političke korektnosti. Osobito s pozicije lijevih ideologija i građanskih svjetonazora. Rodna ravnopravnost i zagovaranje “ženskih prava” nisu, doduše, više ekskluzivna platforma feminističkih pokreta i udruga, nego se smatraju pitanjima građanske pristojnosti i elementarnih civilizacijskih postignuća. Ali, što doista stoji iza tih postignuća i koliko su realno žene ravnopravne u još uvijek prevalentno “muškom društvu”, drugo je pitanje. Jer, čak i oni koji se na javnoj sceni glasno zalažu za ravnopravnost spolova i poštovanje žena i njihove uloge u društvu, kod kuće nerijetko pokazuju “janusovo lice”.
Protivno stajalištu jednog socijaldemokratskog političara koji je nedavno, sasvim spontano, razotkrio svu “dubinu”vlastitog poimanja rodne ravnopravnosti tvrdnjom da ženu ipak najbolje razumije i najviše joj može pomoći muškarac, žena je ženi najbolji drug!
Muško licemjerje
Po čemu bi to muškarac, glavni krivac za stoljetno držanje žena u pokornosti, poniznosti i samoobezvrjeđivanju, imao ključ rješenja za konačno oslobađanje i emancipiranje žena? Pogotovo, zašto misliti da bi bio spreman tim ključem otvoriti bravu i dobrovoljno žene pustiti iz zatočeništva? Muška pozicija je danas ponajviše licemjerna, i stoga prije svega u funkciji očuvanja dominantnog položaja muškarca, a ne borbe za ravnopravnost spolova.
Ta konstatacija ne demantira činjenicu da se sve veći broj muškaraca zajedno sa svojim kolegicama, koje su im svjetonazorski bliske, u ime političke korektnosti grleno bori za “ženska prava” na javnim skupovima, prosvjedima, performanceima, ali i dalje u pragmatičnim postupanjima, često i oni najbučniji, padaju na ispitu.
Teško da će vam netko u SDP-u, primjerice, priznati da žene tretira iole drugačije od muškaraca, osim u smislu tzv.pozitivne diskriminacije, pa je prema ženama senzibilniji, pažljiviji, veći kavalir… Ali, kakve veze to ima s rodnom ravnopravnošću?! Naprotiv. Da su u SDP-u iskreno posvećeni ostvarivanju pune ravnopravnosti spolova, zasigurno ne bi za izborne koordinatore ususret parlamentarnim izborima redom odabrali – muškarce. Da su iskreni u onome što politički proklamiraju, SDP-ovke bi, koje često imaju veću političku težinu, znanje i sposobnost od svojih prominentnih kolega, dobile priliku i voditi stranku, i zastupnički klub u Saboru, i Vladu… Ali, od toga smo, kako se čini, još daleko.
Dio muškog svijeta koji je nezaobilazan faktor, uvjetno rečeno, feminističkih okupljanja i prosvjedovanja, na ulici snažno zagovara ravnopravnost, a kod kuće od svoje žene, a da toga nije često ni svjestan, očekuje da bude žena u najtradicionalnijem smislu. Što to znači?
Od Clare Zetkin do Faktiva
Žene su se za svoju emancipaciju počele boriti u drugoj polovini 19. stoljeća. No, povijest pamti pojavu konkretne ideje o proslavi Međunarodnog dana žena tek od početka 20.stoljeća. Bilo je to vrijeme industrijske ekspanzije u svijetu, koja je zbog loših uvjeta rada žene sve češće motivirala na prosvjede, a jedan od najvećih je bio 8. marta 1857. u New Yorku kada su žene iz industrije odjeće i tekstila izašle na ulice i demonstrirale zbog preniskih nadnica i katastrofalnih uvjeta rada. Policija ih je rastjerala, a žene su se nakon toga sindikalno organizirale, i na ulice nastavile izlaziti svakog narednog 8. marta. Najvećim i najznačajnijim smatra se prosvjed 1908. godine kada je ulicama New Yorka marširalo 15 tisuća žena, radnica, koje su hrabro tražile svoja prava: kraće radno vrijeme, veće plaće, bolje radne uvjete. I tako je krenulo..
A samo dvije godine poslije, U Kopenhagenu, na međunarodnoj konferenciji žena, organiziranoj od Socijalističke internacionale, na prijedlog njemačke socijalistice Clare Zetkin, ustanovljen je Međunarodni dan žena. Prvi je proslavljen 1909. u SAD-u kada je donesena i deklaracija o pravima žena, a osmi marta postao je datum kojim se, uz ostalo obilježavala tragedija njujorkških radnica stradalih u velikom požaru u tvronici odjeće i tekstila Triangle Shirtwaist 1911.
Ideja je s godinama evoluirala, i od dana na koji su obezvrijeđene, eksploatirane i ponižavane žene u demonstracijama i uličnim marševima tražile svoja prava, pretvorio se u dan kada se slave “ženska postignuća” i de facto “muški doprinos” priznavanju žena kao ravnopravnih u svijetu rada, politike, zajednice uopće. Izborile su pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo i mogućnost izbora na društvene i političke pozicije dotad rezervirane za muškarce, osigurale su temeljna ljudska prava u svijetu koji ih je stoljećima tretirao kao drugorazredna bića u službi muškaraca. Bila je to duga, mukotrpna borba u kojoj su žene postigle doista puno, ali ne i dosljednu ravnopravnost koja je krajnji cilj. Zato i danas zagrebački feministički pokret Faktiv ima potrebe i razloga organizirati Peti noćni marš za ženska prava, 8. ožujka 2020. od 17:30 do 20:30, Trg Žrtava fašizma, Zagreb . A marširat će se i drugim gradovima…
– Slavimo glasno na ulicama naših gradova, svjesne da se za svoja prava i živote moramo izboriti same i da ta borba traje cijelu godinu- poručuju aktiv isti Faktiva.
Muškarci u “bedemu ljubavi” i lažnog ćudoređa…
Uostalom, čak je i danas, u 21. stoljeću, još moguće čuti da su žene drugotne. I danas se još, u konzervativnim društvima, kakvo i hrvatsko silom želi biti, iako to desetljećima nije bilo, lome koplja oko prava žena na odabir majčinstva. Muškarci ponovo imaju ambicije, uz potporu žena koje nikad nisu razvile svoju samosvijest, odlučivati o pravu na abortus, svjesni da bi, zabranom pobačaja, žene ponovo prisiljavali na pogibeljne ilegalne kiretaže. Unatoč tome, eno ih pred bolnicama u moliteljskim misijama kako nanizani u prstenu lažnog demokršćanstva i primitivnog konzervativizma mole, premećući krunicu, da se žene “dozovu pameti” i prestanu i pomišljati na pobačaj. Pa i kada je začeti život nastao prisilom i brutalnošću nad ženom. Kakvo perverzno, nakaradno društvo kvazivjernika u “bedemu ljubavi”i lažnog ćudoređa…
U svijet moći, kapitala, profita, liderstva, žene se još uvijek teško pripuštaju, a i kad se to povremeno dogodi, takve primjere muškarci koriste kao dokaz svoje posvećenosti ravnopravnosti spolova u društvu. Bezmalo, muške velikodušnosti spram žena…
Hrvatsko društvo je značajno regresiralo kad su u pitanju generalno ljudska prava, a specifično- “ženska”. Nikad nasilja nad ženama i nasilja u obitelji nije bilo toliko kao zadnjih godina, pa se demokracija uvezena s kapitalističkim sistemom proizvodnje ispostavlja rigidnijom i neosjetljivjom na zlostavljanje žena negoli socijalistički, nedemokratski režim!
Muškarcima se batinanje žena i dalje tolerira, odnosno, i kad se sankcionira, najčešće pod pritiskom javnosti i samoorganiziranih pokreta poput “spasime”, te su kazne toliko simbolične da su sramotne i za primitivne mačiste nimalo edukativne.
“Ravnopravnost”
Žene su danas puno samosvjesnije, ali su i dalje mete zlostavljača. Inferiornim muškarcima je pametna, obrazovana, sposobna i samosvjesna žena iritantna, nepodnošljiva. Ali će pred njom nasilnici prije uzmaknuti nego pred poniznom, poslušnom i samozatajnom, tradicionalnom ženom. Veliki mačisti s malim potencijalom najčešće misle kako bi ženu koja si umišlja da je ravnopravna s muškarcem trebalo staviti preko koljena i dobro izmlatiti po dupetu, da se nauči gdje joj je mjesto!
A gdje je, zaista mjesto današnje žene u hrvatskom društvu?
Gdje god ona želi, ali je još uvijek u poziciji da se za to mjesto mora boriti dvostruko više od svojih muških kolega, a i kad ga izbori, nerijetko će, samo zato što je žena, biti ipak slabije plaćena negoli muškarac na tom mjestu. Osporavat će se i kvalitete zbog kojih je promaknuta, seksistički će se stigmatizirati njezina karijera i uspjeh, minorizirati sposobnosti. Jer, to je ipak samo žena…
Ma koliko da je izborila poštovanje i status svojim radom i znanjem, stekla društveno relevantnu poziciju, žena nije prestala biti majka, odgojiteljica i kućanica. Suvremeni, emancipirani muškarac u svemu tomu će sudjelovati, dijelit će poslove sa svojom ženom, brinut će za djecu, za kuću, kuhati, prati, peglati, čistiti stan… ali rijetki su oni koji to neće smatrati nekom svojom osobitom zaslugom i iznimnošću. Jer kad zaposlena žena skuha ručak, brine o djeci, čisti , pere, pegla, to nije ništa specijalno, jer se to sve podrazumijeva da žena radi. Žena je “za po kući” zar ne, a muškarac “za van”. Ali, ako muškarac obalja i sve te “ženske” poslove, njega se tada izdvaja kao iznimni primjerak, kod žena vrijedan divljenja, a kod muškaraca “papučar”. Budimo iskreni, često čak i taj progresivni, ravnopravni muškarac misli kako je zbog obavljanja i kućanskih poslova- jedinstven i da mu žena treba biti zahvalna.
“Ženska” ili ljudska prava…
I zato, dok god govorimo o “ženskim pravima”, dok god ih ostvarujemo prakticiranjem “ženskih kvota” u politici, gospodarstvu, upravljačkim strukturama, ne može biti riječi o rodnoj ravnopravnosti. Kad jednog dana počnemo pričati samo o ljudima, a ne o muškarcima i ženama koji nešto rade, nečim se bave, o nekomu skrbe, tek tada će značiti da smo uspjeli i da smo postigli ravnopravnost spolova. A na tom putu, nema tog muškarca koji može učiniti više od žena samih. One se moraju mijenjati, prihvaćati da se svijet oko njih promijenio, da im je nametnuo nove uloge i zadatke, i da one to znaju i mogu, jednako kao i muškarci koji znaju i mogu odgajati djecu, spremati stan, kuhati… I tek kad više žena ne bude ni pomišljala reći – nije to za žene-. bit će to svijet ravnopravnih ljudi, sretnijih, boljih, pravednijih i u svemu učinkovitijih.
Do tada, mislimo na osmi mart kao na povijesni datum, a ne kao komercijalni antiženski utješni praznik okićen cvijećem, eventualno obrokom koji žena nije sama skuhala, opojnim parfemom i jednokratnom muškom pažnjom, i marširajmo ulicama kao nekad. Sve dok na tom maršu ne stignemo do cilja…Do ravnopravnosti svih ljudi.
