Pojačani strah, tjeskoba i nervoza uvukli su se i u Šibenik sa prva dva potvrđena slučaja zaraze, a strože zaštitno-preventivne mjere donijele su i povećani oprez, veću socijalnu distancu u slučajnim uličnim susretima i prisilne promjene potreba i navika u gradu bez otvorenih štekata za izležavanje na suncu i ispijanje velikih makijata. Toaletnog papira i ostalih potrepština još uvijek ne manjka, unatoč pustošenjima polica kojima smo prethodnih dana svjedočili ili u njima i sami sudjelovali. Poluprazna je jedino tržnica, jutros bez dobrog dijela prodavača starije rizične dobi, a u jednoj solidno opskrbljenoj mesnici žale nam se da im u lancu zapinje samo dobava pilećeg mesa i da bi možda moglo doći do nestašice, ali to, doznajemo, nije začetak trenda nego pojedinačni slučaj. Koronavirus u mnogim svojim aspektima, od epidemiološke slike i identiteta zaraženih do utjecaja na gospodarstvo i naglavačke izokrenutu svakodnevicu glavna je, ako ne i jedina tema svih ćakula, na sigurnoj barem metar udaljenosti, s brojevima u ruci ispred banke, bez puhanja jedni drugima za vrat ispred pošte, ulazeći jedno po jedno u ljekarne i manje dućane. U vrijeme marende obavljaju se samo nužni poslovi, minimalno zastajkuje u susretima, po potrebi i prelazi na drugu stranu sablasno praznih uličica u staroj gradskoj jezgri u kojoj rade uglavnom još samo građevinari i užurbano nabasa tek pokoji prolaznik.
Na pijaci jutros tišina, bez pijačnog žamora i folklornih povika seoskih žena da ima, sinko, lipe blitve, ajde dragi, mahuna, salate zelene jutros ubrane. Mršava je ponuda, boje se ljudi dolaziti sa sela, uvukli se strah i oprez i u šibensko zaleđe. Pred mesnicama, pekarama, dućanima mješovite prehrambene robe i drugim lokalima pod pijačnim krovom ničega ne fali. Ljudi je malo, kupuje se na brzinu, jedni s drugima zastanu rijetki i na metar razdaljine izmjene kratko dojmove o krizi.
Kafići ne rade, ali ne daju se lako iskorijeniti potrebe i navike pa grupica pred mesnicom pije piće iz dućana na priručno sklepanom štekatu, a prijepodnevno pivo s kaucijom načeo je i osamljeni stariji gospodin na klupici ispred dućana. Imena zaraženih već se znaju i naveliko komentiraju, ako ne i rodoslovna stabla i drugi mogući kontakti, tri cure s kojima se zaraženi momak dovezao iz Zagreba. Fascinantna je brzina kojom se šire i doseg malomišćanskih ćakula.
Čik pauza sa spuštenom zaštitnom maskom
Besposleni taksist prekriženih ruku uzaludno ovih dana čeka mušterije i opravdano strahuje da ove godine neće ni biti turističke sezone, na stajalištu Tržnica više su prazni nego puni i autobusi lokalnih linija javnog gradskog prijevoza, a dovoljno vremena za predah i cigaretu sa spuštenom zaštitnom maskom imao je jutros i prodavač luka, graha, maslinovog ulja, krumpira i kapule.
Čeka se na pijaci u propisanim redovima, sa valjanim razmakom, a drži se socijalna distanca i pred poštom preko puta, na bankomatima i ispred banke gdje su čekači umjesto reda formirali grupice za daljinsko ćakulanje. U rukama im papirići s brojevima, dodaje ih zaštitar s druge strane staklenih vrata i propušta po rednom broju jedno po jedno. Nema nervoze ni preko reda.
-Baš mi je ža šta morate ode stajat, nije vam lako. Kad sve ovo prođe ja ću vas počastit pićem. Ne znam kako je vama, ali u mene se zadnjih dana neki strah uvuka, nije mi više svejedno – govori starija susjeda prodavačicama u kvartovskom dućanu, prelazeći na brzinu pogledom preko napunjenih polica i puneći umjereno svoju potrošačku košaricu. –Nije vam taj strah dobar, to tribate potirat ća od sebe – odgovara joj teta iza frižidera sa sirom i salamom, naoružana gumenim rukavicama i osmijehom protiv koronavirusa. Kolegica joj na blagajni ne uspijeva ga izvući. Potištena je, uznemirena, nije, kaže, noćas oka sklopila, prihvaća spremno ćakulu na prevladavajuću temu, sa starijom gospođom, prepadnutom za sebe ovdje i za sina joj u Zadru.
Propisana distanca i tek pokoja maska
Dopunjavaju se i dalje zalihe brašna i toaletnog papira, ovih dana najtraženijih maloprodajnih artikala. Opskrbni lanac funkcionira. Roba se naručuje češće nego u normalnim danima, kamioni dolaze, ničega zapravo ne manjka. Na polici sa sapunima i drugom kozmetikom nema jedino tekućih dezinfekcijskih sredstava za pranje ruku u vanjskim okolnostima, a bome ni vlažnih maramica sa jačim dezinfekcijskim učinkom, ne zato jer su se rasprodali nego ih nije ni bilo. Maske se mahom ne nose, tek pokoja, ali drži propisana socijalna distanca. Ima svega, stigle i friške zalihe toaletnog papira, na znanje i ravnanje svima koji ovih dana imaju pojačane potrebe za brisanjem stražnjice ili samo pohlepnim, bezumnim i nimalo solidarnim gomilanjem tariguza.
Dizalice na Poljani i bageri na Starom pazaru gotovo su jedini tragovi života u staroj gradskoj jezgri. Dojučerašnje parkiralište, središnji gradski trg sa podzemnom garažom i dalje je u izgradnji, u Kalelargi ni čovjeka ni pasa, štekati prazni, kafići zatvoreni, poneki gazda smrknutog lica, rijetki prolaznici i uglavnom uniformirane ophodnje, policajaca i čistača. Gradi se i dograđuje, građevinski sektor jedini je u pogonu, ugostitelji, trgovci i hotelijeri sve se manje nadaju ikakvoj turističkoj sezoni. Čuju se vlastiti koraci kamenim pločama, doslovno nigdje nikoga u uskim i vlažnim uličicama, skalama i prolazima, ispražnjenim od ljudi i zatvorenih sadržaja. Turiste nismo sreli, a od egzotičnih lica samo grupicu Nepalaca na privremenom radu u remontnom brodogradilištu.
Na omiljeni đir po gradu bez otvorenih štekata i velikog makijata odlučuju se samo rijetki, uglavnom oni koji ne znaju što će sa sobom i ne idu im ni prisilno promjene potreba i navika. Pojačano smo oprezni i na većoj socijalnoj distanci u redovima i slučajnim susretima, iz kuća izlazimo samo ako moramo na posao ili imamo drugih neodgodivih poslova. Ne čuje se više ni poslovično ruganje svemu što nas okružuje, shvatili smo u Šibeniku ozbiljno pandemiju i korona krizu koja nam je svima promijenila živote, a nekima već i ugrozila poslove.