-O svima nama, pa tako i o mojem radu, jednog će dana, s potrebnim odmakom, objektivno progovoriti povijest- pretenciozno će, glumeći neshvaćenu i nepriznatu veličinu, Kolinda Grabar Kitarović, opraštajući se teška srca s funkcijom koja je bila sam vrh njezinih ambicija. A one nisu nikad bile male. Ali, slučaj je htio da joj se ostvare. I da imamo estradnu predsjednicu. Koja bi najradije u toj političkoj predstavi bila dosmrtno. Kraj je dočekala nespremna. Pa je uzela produžetke. I Ured bivše predsjednice. U kojem će hiniti predsjednicu, mada to nije. I nastaviti svoje nedovršeno “povijesno djelo” navodnog “brendiranja Hrvatske”, a zapravo dosljedne dekonstrukcije predsjedničke funkcije. To je jedino po čemu će je povijest, na koju se poziva, upamtiti.
Kolinda Grabar Kitarović na dužnosti hrvatske predsjednice bila je i ostala “izgubljena u prijevodu”. Ili nije (raz)umjela ili nije htjela raditi samo ono što dužnost od nje traži, pa je svoj mandat započela kao veliki politički tulum s nedostojnim društvom, a nastavila ga kao petogodišnju estradnu turneju punu gafova, krivih političkih nota, kićeraja, i nepriličnih slavlja s nepriličnim slavljenicima. Uvjerena da i time dokazuje kako je i sama dio naroda kojeg predstavlja i koji joj je poklonio povjerenje da za njegove interese radi. No, daleko od toga da je KGK htjela biti dio puka običnoga…
Bliskost s narodom kao populistička obmana
Seljakala je ured po cijeloj Hrvatskoj, ne bi li i praktično posvjedočila ono što je papagajski ponavljala o svojoj bliskosti s narodom. Ali, kao da nije uspijevala razumjeti razmjere svoje populističke obmane, ili je mislila da to narod ne razumije i ne vidi. Jer, gdje god je došla, u koju god županiju, grad ili općinu, uvijek okružena jakim snagama osiguranja i četom lokalnih moćnika, narodu, i njegovim problemima, je de facto ostajala nedostupna.
Dijelila je odlikovanja i pomilovanja šakom i kapom, uvijek po stranačkom i “rodoslovnom” ključu, ugled šefice države umjetno pokušavala stvarati nametanjem tema i dinamike njihove rasprave na Vladi, prijetila kako će lupati šakom o stol kad ne bude zadovoljna, inzistirala na demografskoj agendi kao navodno autentično njezinoj, kompromitirala ravnatelja SOA-e nikad objašnjenom smjenom, muljala o razlozima, petljala oko iranskog nuklearnog programa, korupcije u obavještajnoj zajednici. Miješala se u unutarstranačke HDZ-ove obračune, iako je po naravi funkcije nestranačka osoba, postavljala keramičke pločice, vozila kombajn, dijelila obroke u pučkoj kuhinji, pjevala na državnim proslavama i na privatnim, rođendanskim i drugim zabavama rubnih, suspektnih tipova s optužnicama, poput Milana Bandića ili Zdravka Mamića, a zapjevala je čak i s notornim Alojzom Tomaševićem, poznatim obiteljskim nasilnikom kojemu se sudilo zbog zlostavljanja supruge. Strastveno je navijala na utakmicama nogometne reprezentacije, upadala u svlačionice i euforično grlila igrače, i ne samo naše “repke”, izazivala čuđenje svojim vehementnim navijačkim ispadima, ostavljala dojam osobe izvan kontrole…
Pokazala nam je svima da društvo ne bira, ili pak da ga krivo bira, a svoju lojalnost inkriminiranim tipovima, kojima bi, završe li u zatvoru nosila kolače, kako je javno obećala, smatrala je krunskim dokazom svoje postojanosti i ljudskosti. Bez imalo svijesti o neprihvatljivosti takve odanosti spram onih koji krše zakone države koju predstavlja i negiraju njezine institucije.
Ženska nesolidarnost
Pokazala je i da ne poznaje povijest ili da je tendenciozno i smišljeno revidira, kada je govorila o Jugoslaviji iza željezne zavjese, o ustaškom pozdravu “Za dom spremni” kao starom, povijesnom hrvatskom pozdravu, o “hrvatskim vojnicima” na Bleibourgu…
Kao žena- predsjednica nije zagovarala ni Istanbulsku konvenciju ni ženska prava, nikada se nije pridružila nijednom prosvjedu protiv nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, nije se javno zauzela ni za Maru Tomašević, ni za tolike druge zlostavljane žene, nije se potrudila organizirati kampanju za ravnopravnost spolova, protiv potplaćenosti i profesionalne potcijenjenosti žena. Javno se grozila migranata, o njima govorila s dozom prezira, i da je bilo po njenom, vjerojatno bi se i Hrvatska od migrantskih valova branila tvrdom, nehumanom “orbanizacijom” – žilet-žicom i betonskim zidovima na granicama.
S ponosom je marširala crvenim tepisima, svjesnija svojih ženskih atributa negoli političkog značaja koji donosi funkcija predsjednice per se. Iako je imala, doista povijesnu priliku, da napravi puno za žensku emancipaciju i jednakopravnost, svojim potezima, nezainteresiranošću i javnim istupima pridonosila je jačanju regresivnih, retrogradnih tendencija u društvu koje su esencijalno na štetu žena. Ali, KGK se u tom ambijentu sasvim dobro osjeća, jer njoj, očito, ne smeta primitivni muški mačizam, pogotovo kada nije na njezinu štetu.
Trivijalizacija
Manjine je nisu zanimale, neovisno jesu li to s obzirom na nacionalnu, vjersku ili seksualnu orijentaciju i pripadnost. Često je djelovala nesuvislo, nepodnošljivo izafektirano, brljala je o bajkovitim plaćama od 8-9 tisuća eura za Hrvate, koji bi radili od kuće za neke IT kompanije u svijetu, a o čemu je, navodno, fiksirala dogovor s nekim stranim državnicima. Cijeli mandat djelovala je kao slon u staklarskoj radnji.
U proteklih pet godina mandata znali smo više o Kolindinim dijetama, stilistima, kreatorima, negoli o izvorno njezinim političkim stajalištima koja bi znala argumentirano braniti i za koja bi se bila spremna zauzeti. Nekonzistentna, prevrtljiva, čak i oko elementarnih pitanja kao što je holokaust ili antifašizam, djelovala je kao podvojena ličnost. Osobito u odnosu prema Jasenovcu, gdje je otišla pokloniti se žrtvama toga zloglasnog stratišta s izraelskim predsjednikom, iako tamo ne odlazi na godišnje komemoriranje žrtava s antifašistima, predstavnicima židovskih općina, obiteljima ( potomcima ) stradalnika…
KGK je uživala u svojoj petogodišnjoj važnosti koju je beskrajno trivijalizirala i do te mjere diskreditirala svojom prizemnošću, potkapacitiranošću i nedoraslošću, da je gotovo i samu funkciju učinila bezvrijednom i irelevantnom. Tijekom mandata trudila se uvjeriti cijelu Hrvatsku kako može birati poziciju u međunarodnim institucijama na koju će otići kad završi mandat, jer je silno tražena i cijenjena u svijetu. A onda je, gubitkom izbora i komfora Pantovčaka, zatražila da joj Vlada osigura prostor za Ured bivše predsjednice, uzela plaćenih šest plus šest i opet zajašila na našu grbaču…
