Neovisni novinarski portal
6.2.2025.
POLITIKA
Domovinski pokret Miroslava Škore: Psihoterapijski tretman nerealiziranog političara

Domovinski pokret Miroslava Škore:
Psihoterapijski tretman nerealiziranog političara

Domovinski pokret Miroslava Škore nova je zvijezda na hrvatskom političkom nebu. Pretenciozna, narcisoidna i neinventivna pjevačeva platforna za parlamentarne izbore. Škoro je napokon registrirao stranku, ali nije napravio odmak od personalizacije politike koju zapravo predstavlja, ma koliko se zaklanjao iza “naroda”. Njegova poruka, s današnje osnivačke skupštine, održane danas u Zagrebu, otprilike bi bila: Tko želi za mnom, naprijed, ostali – stoj! Ovo je ipak, prije svega, Škorina stranka, i svima koji eventualno priželjkuju s njim suradnju, u toj su činjenici dana i osnovna pravila igre DP-a: Bit će kako Škoro kaže…

Zabavljač, ne bez smisla za humor, tzv. estradni umjetnik kojeg posebno nadahnjuje ravna Slavonija i zvuk tamburice, ambiciozniji je negoli bi se na prvu reklo. Štoviše, i prepotentniji.

Škorina domovinska žrtva za – narod!

Ne osnivam stranku jer želim, već zato što moram– poručio je neposredno pred osnivanje svoga “osobnog pokreta”. Ne želi one koji bi i dalje razvijali trgovačku djelatnost u politici, trgujući mandatima i lojalnošću, pa im je sugerirao, ako su se mislili priključiti njegovoj družbi kao trgovci moralom, da to i ne pokušavaju.

DP MŠ, iliti Domovinski pokret Miroslava Škore osniva se samo zbog ispunjavanja zakonodavne forme, pa im ne treba ni pompe ni svečanosti, pravdao se zbog neočekivane skromnosti u trenutku očekivanog političkog slavlja, novi stranački prvak koji preferira tajnost rada. Mogao je tako osnovati i masonsku ložu, ili se priključiti nekoj od sedam postojećih. Ionako je to trenutno više “in” od politike same…

Njegov tim”za pobjedu” , Odbor DP-a,  skrojen mahom od ljudi koji su po prvi put odlučili iskusiti “čari” politike, redom čine: Miljenko Ćurić, Anita Frajman, Nikola Grabovac, Josip Jović, Ivan Krpan, Zvonko Lovrić, Igor Peternel, Mario Radić, Ante Rončević, Ivan Šušnjar, Marin Topić, Vesna Vučemilović, Milan Brkljan. S tom ekipom Škoro tek sada kreće u razgovore s potencijalnim  partnerima za neku buduću izbornu koaliciju. U njegovom prijemčivom, “otvorenom društvu”, kako je kazao novinarima pred samo osnivanje DP-a, ima mjesta za sve, i baš zato je, veli, osnovao pokret, a ne klasičnu stranku. Sve za obranu hrvatskih nacionalnih interesa, interesa naroda i države. Današnji dan za njega je praznik, i od danas pripreme za izbornu utakmicu mogu početi. Bit će mjesta, dakako, i za HDZ za njihovim stolom, ali  isključivo pod uvjetima DP MŠ-a, i pod programskom egidom i  vrijednostima Škorina pokreta. Neće više Škori nitko govoriti, osim njegova naroda, što mu je činiti!

Mesijanska avantura  ravničarskog tamburaša

Spreman sam preuzeti ovu zemlju u svoje ruke, da nisam ne bih bio ovdje– znakovito je poručio, dajući do znanja svim potencijalnim suradnicima i prijateljima tko je “gazda” u kući. Neće Škoro voditi ničije bitke, osim svoje vlastite i pokreta kojemu je na čelu. Njihova je platforma domovinska, s nacionalnim interesima u prvom planu, a njihova forma- pokret– jer ostavljaju vrata otvorena svima koji s njima žele suradnju , ne kane biti ni elitisti ni ekskluzivisti koji se smatraju samodovoljnima.

Vođa pokreta zasad ima samo ambiciju, ali ne i sasvim artikulirane stavove. Jer, protiv je zabrane pobačaja, ali još više protiv pobačaja samog. Protiv je odobravanja udomiteljstva istospolnim partnerima, ali ne elaborira zašto. O uvođenju eura, neka odluče građani na referendumu. Njegov kapital su glasovi osvojeni u predsjedničkim izborima, na koje i dalje računa kao da su ovog trenutka izboreni, i baš kao  da ih politička inflacija nije ni načela. Škoro na njih računa kao da ih je dobio u nasljedstvo. Štoviše, vjeruje da bi u sinergiji sa srodnicima mogao i multiplicirati onih 20-ak posto potpore koju je uživao kao predsjednički kandidat, i trijumfirati! Hini nekakvog mesiju vođenog altruizmom i svenarodnim boljitkom, kojemu su osobni interesi sasvim irelevantni naspram općih, nacionalnih za koje je tobože spreman i poginuti. Njemu i njegovoj družbi, pamfletistički deklamira, nije do vlasti pod svaku cijenu, njima je slijediti svoj narod i njegove interese i potrebe. Kao u narodnom dvanaestercu…

Ukratko, ma što bilo poslije, iako se Miroslav Škoro danas pokušao predstaviti kao politički novum u Hrvatskoj, djelovao je kao kakav deja vu film, nimalo originalno, nimalo provokativno, nimalo novo. A tvrdio je baš suprotno, kako njegov pokret donosi nešto novo na političku scenu, a prije svega, nove ljude. Dosta je više stogodišnjaka pretplaćenih na politiku, zborio je, više radi efekta za koji je mislio da ta sintagma izaziva, negoli radi uvjerenja samih. Jer, ako i ulazi u političku arenu s relativno novim ljudima, njihova je retorika i njihova demagogija sasvim stara i potrošena.

Dva lakoglazbenika koji za sebe tvrde kako su domoljbi iz vremena dok su bili prijatelji

Liječenje političkih frustracija

U ovom je političkom performanceu Miroslav Škoro glavni lik, a ne narod i njegovi interesi. U ovom filmu ćemo gledati kako Škoro liječi svoje političke frustracije i svoju potrebu da se kao homo politicus sasvim realizira. Dosad mu to nije uspijevalo. A imao je više pokušaja. Bio je saborski zastupnik, HDZ-ov uglednik, pa i diplomat. Sasvim nezapažen. Figurirao je. Nije bio aktivni igrač na terenu. I to ga je toliko frustriralo da je vratio zastupnički mandat stranci i potom napustio HDZ. Sada mu se vraća kao potencijalni partner. Kao faktor. Koji HDZ-u treba. O kojemu HDZ potencijalno ovisi. A do jučer ga nisu ni primjećivali. Tamburaš. Bolje da pjeva, nego da politizira, govorili su. Ignorirali ga. Gurali mu u ruku tamburicu umjesto mikrofona. Kupovali njegov (ne)mir diplomatskom ( konzulskom) pozicijom. Ali, nije Škoro trgovac niti mu je trgovina u krvi. Navikao je da ga ljudi slušaju. I da mu plješću. Da ga slave. Obožavaju. I sve to sada dobiva sa svojim pokretom. A što će HDZ od njega dobiti, e to ćemo tek vidjeti…

Miroslav Škoro je klasičan primjer čovjeka koji je u politici iz terapeutskih razloga. Politikom liječi svoju krnju psihu, svoju nesigurnost, nedorečenost. Njemu novac, sinekure, lažne dnevnice i odvojeni život nisu potrebni. U materijalnom smislu taj već sve ima. Ali je njegov ego gladan. Ranjen. I treba terapiju…

Domovinski pokret Miroslava Škore bit će zapravo štaka na koju će se HDZ, uz određene uvjete, prije ili poslije svom težinom nasloniti. Tu štaku HDZ neizostavno treba. Jer je stranka destabilizirana, duboko podijeljena, opasno načeta unutarnjim ratovima brojnih frakcija koje su se, vođene istom težnjom za vlašću, okupile u “zajedničarskom” pokretu Franje Tuđmana. Sada tu istu šprancu revitalizira Miroslav Škoro i nudi je kao novitet. Jedino novo u ovoj priči mogao bi biti odnos HDZ-a i Škore. Mjesta su se obrnula. Pa će sada HDZ trebati Škoru više negoli je on, i dok je bio s HDZ-om, trebao njih.

Od nove politike tu nema ništa. To je nekakav miks desnih frustracija, uglavnom proizašlih iz HDZ-a i njegovih podvarijanti, koje su metastazirale u cijeli niz malih više-manje radiklanih kvazisuverenističkih i kvazidemokršćanskih stranaka s jedinom ambicijom da se nekako održe u političkoj areni prodajući narodu teorije zavjere, sirovi nacionalizam i vječite magle o ugrozi hrvatskih nacionalnih interesa. Neka vrst novog Mosta…

Škorin koalicijski potencijal kao inertni rasuti teret egomana

Most i Božo Petrov, i danas bi bili s HDZ-om da su mogli i zamisliti kako će ih šef HDZ-a lako i ekspresno odbaciti već kod prve nelojalnosti i neposluha. Nikad mu to neće oprostiti, ali bi i sutra rado paktirali s HDZ-om kad bi našli modalitet da budu pošteni i HDZ-om j…..

Hrast, tzv. Hrvatski suverenisti s Hrvojem Zekanovićem i bivšom pravašicom, konzervativkom Ružom Tomašić, koja je obožavala ustašku odoru, toliko da joj poput kakve zastranjene manekenke neofašizma nije mogla odoljeti, pa je u njoj ponosno pozirala, a valjda i defilirala, traže samo novo utočište nakon što ih je HDZ, zapravo Plenković, odbacio. Škoro od njih može imati više štete nego koristi. Možda su samo njihova ega veća od Škorinog, a takav sudar narcisoidnosti i taština, ne može nikako na dobro izaći.

Krešimir Bubalo i HDSSB, nekoć moćna slavonska, regionalna stranka koja je na regionalnim temama i interesima dominirala u Slavoniji, danas su blijeda sjena jednog davno prošlog vremena i jednog objektivnog političkog kapitala koji je rasut u “sluganstvu” najkompromitiranijem među njima, čovjeku kojem se sudilo za ratne zločine u ratnom Osijeku, pače i presudilo. HDSSB je kolateralna žrtva Branimira Glavaša, odioznog bivšeg HDZ-ovca kojeg se i ta stranka odrekla kada je pao u ruke pravosuđa, znajući da je do grla u optužbama za ratne zločine. Glavaš je upravljao HDSSB-om baš kao i Slavonijom u ratu, kada je bio gospodar života i smrti u tom kraju. Danas više ni HDSSB ni Glavaš u političkom smislu ne znače- ništa.

Ergo, što Škoro može postići s takvim partnerima i dokle s njima može stići? Taj inertni rasuti teret, koji sebi tepa da je relevantan, pomoći će mu samo u jednom: da brže, negoli je to uspio s HDZ-om, shvati da politika nije njegov prirodni prostor…

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI