Neovisni novinarski portal
7.11.2024.
aktivisti / LJUDI
Daniel Pavlić: ‘Poslao sam svoj dokumentarac ‘Poštovana predsjednice’ na Pantovčak 241, ne vjerujem da će ga pogledati’

Daniel Pavlić:
‘Poslao sam svoj dokumentarac ‘Poštovana predsjednice’ na Pantovčak 241, ne vjerujem da će ga pogledati’

Dokumentarni film ‘Poštovana predsjednice’ koji aktualnu predsjednicu države u lovu na još jedan mandat suočava s apsurdom ispraznih joj obećanja njegov je autor poslao jučer Kolindi Grabar Kitarović. Bio je to povod da s Danielom Pavlićem, aktivistom iz Hrvatske Kostajnice koji je snimio snažnu filmsku priču o životu svoje obitelji u tom pograničnom gradu na obali Une, popričamo o aktivizmu, razlozima za borbu i najavi o odlasku iz Hrvatske.

 Na dan kada je predsjednica predstavila svoj program u utrci za još jedan mandat, na adresu Pantovčak 241 poslao si joj pismo i  dokumentarac ‘Poštovana predsjednice’. Što misliš hoće li ga pogledati i očekuješ li kakvu reakciju, možda odgovor?

Ne vjerujem da će ga pogledati,  niti će pročitati moje pismo. Ima ona važnijih stvari jer joj je krenula kampanja, a pismo će vjerojatno pročitati neki njen savjetnik i završiti će u košu za smeće. Netko će možda od savjetnika odgovoriti da Predsjednica suosjeća sa mnom i bla bla bla. Već sam takve odgovore dobivao od raznih ministarstava i državnih ustanova i agencija. Ja sam čovjek bez veze, zapravo malen i bezveze.

Reakcije publike na tvoj film o životu u Hrvatskoj Kostajnici na rubu Europske unije redom su izvrsne. Jesu li te potaknule da nastaviš aktivizam dokumentarističkim smjerom?

Da, shvatio sam da je puno lakše ljudima vizualno prikazati nepravde u kojima živimo, od ekološkog do socijalnog karaktera. Iako sam se već bezbroj puta razočarao i rekao sam sebi da se neću više baviti aktivizmom, na poziv ljudi, žrtava nepravde, uvijek se aktiviram i stanem pred kameru. Moja obitelj kasnije trpi zbog toga. No, dokumentiram što se to sve događa u okolini u kojoj živim, pa nakon nekog vremena pojaviti će se netko da proanalizira greške zbog kojih će ispaštati sve naredne generacije. Baš sam prije par dana dobio ponudu Državnog arhiva da spremim kod njih moje dokumentarne filmove jer smatraju da su oni vjerodostojni dokumenti realnog stanja vremena u kojem živimo. Rado ću to učiniti.

Materijala za dokumentaristički ili bilo koji oblik aktivizma u tvom kraju ne manjka, od odumiranja gradova i sela do spornog odlagališta nuklearnog otpada i najnovije ‘šengenske’ devastacije prirode na obali Une. Jesi li se svih ovih godina umorio od aktivizma i borbe?

Pa moram priznati da sam umoran. Umoran od svih tih devastacija prirode i ljudi. Umoran sam i od reakcija pojedinaca. Znate kako je teško kada se boriš godinama s pravim argumentima, no tvoj glas i dopisi ne dopiru do odgovornih. To je nešto kao Sizifov posao, borba s vjetrenjačama. Kod nas se zakoni tumače kako kome treba i to je ono što me smeta. Bitku oko nuklearnog otpada smo izgubili, a sad evo devastiraju obale Une zbog Shengenske granice iako je Una zaštićena programom Natura 2000. Odgovor na to je: “Zakon o zaštiti prirode, članak 8. Odredbe ovoga Zakona ne primjenjuju se u slučaju odvraćanja neposredne opasnosti za život ili zdravlje ljudi ili imovinu, spašavanja ljudi i imovine te izvođenja obrambenih aktivnosti Republike Hrvatske.” Eto, to je sva filozofija i odgovor na ekološki aktivizam. Vraćamo se 300 godina unazad kada smo čuvali granicu na Uni i Savi. Dižemo žicu kako bi se ogradili od „regiona Balkana“, a u glavama nam „Balkan“, uz ispriku Balkanu, jer ja ga ne doživljavam kao primitivizam, nego kulturno bogatstvo. Nama očito godi da smo „graničari stari“. Ja ipak imam malo drukčiji pogled na sve to i želim svojoj djeci bolju budućnost, pa sam odlučio uskoro otići van „lijepe naše“, jer mi ovdje život gubi smisao. Uništavaju mi sve ono što volim, no obitelj ću sačuvati odlaskom.

Foto: Nikola Šolić

Rekao si da je film ‘Poštovana predsjednice’ tvoj oproštaj s Hrvatskom. Kamo i kada planiraš otići? Eventualne razloge bi mogli naslutiti svi koji su pogledali film ili barem čuli o čemu se radi, ali reci nam ipak što te je nakon godina aktivizma i borbe nagnalo na takvu odluku?

Sve je počelo u veljači kada sam dobio odbijenice za natječaj javnih potreba u kulturi nadležnog ministarstva. Odbili su četiri programa koji se bave revitalizacijom kulturno -društvenog života mladih i djece Pounjske regije. Zatim sam vidio tko je sve dobio financijska sredstva jer poznajem rad udruga u Hrvatskoj, bio sam više puta ocjenjivač projekata jedne zaklade za kulturu. Baš me to razočaralo, štoviše jer sve skoro radim volonterski, a znam da programi oživljavaju naše „područje posebne državne skrbi ili interesa“, svejedno. Pričao sam o tome Hrvoju Zovku (predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, op.a), pa mi je rekao da se žalim. Rekoh mu da mi je muka žaliti se jer dobijem apsurdno objašnjenje kako se baš ove godine financiraju mjesta gdje nema kulture, te da se radi na decentralizaciji kulture. Bla bla bla, suvišna objašnjenja od kojih se samo pitaš: Pa gdje je onda moja Kostajnica u toj priči?! Zovko mi reče da pišem Predsjednici, što sam odmah odbio. Ima ona pametnijeg posla nego čitati moje pismo. Nastavio me nagovarati za pismo jer je ove godine predsjednička kampanja, pa bi mogla i pročitati moje pismo. Iako sam bio protiv pisanja pisma, nisam mogao tu noć zaspati, pa sam do četiri sata ujutro pisao pismo. Čak me i supruga u noći uhvatila, te posumnjala da ne pišem  kakvo ljubavno pismo. Samo sam opisivao život u Kostajnici, te kako se ljudi odseljavaju, a državne institucije zatvaraju. Opisao sam kako lokalne vlasti negiraju moj rad. Sutradan sam poslao prijateljima pismo po cijeloj Hrvatskoj, jer me zanimalo njihovo mišljenje. Svi su me zvali iz Gospića, Vukovara, Siska, te ostalih mjesta, plačući, dirnuti, jer sam opisao kako je i u njihovim gradovima. Svi su se našli u mome pismu.  Kada sam u subotu odlučio pismo poslati, našao sam zaključana vrata Pošte koja više subotom ne radi zbog manjka stanovništva. To je potvrdilo sve ono o čemu sam pisao. Zato sam odlučio snimiti dokumentarac, a pismo mu je bila podloga. Snimio sam uz pomoć prijatelja za nula kuna, bez ikakvih financijskih sredstava. Film je imao premijeru na Liburnija film festivalu, a na Tuzla film festivalu je pobijedio kao najbolji dokumentarac festivala. Publika plače, jer svi se prepoznaju. Prepoznaju nepravdu koja se događa, no nitko na nju ne reagira. Odlazim sljedeće godine u Nizozemsku. Potražiti ću posao u sferi kulture. Još sam fizički jak, pa mogu raditi i fizičke poslove. Ja se rada ne bojim. Moji festivali su priznatiji u svijetu nego u Hrvatskoj, pa ću nastaviti SEFF – Smaragdni eco film festival, jedinstveni putujući festival filma o zaštiti okoliša i prirode. Festivalski tim putuje biciklima po ruralnim i urbanim mjestima prikazujući edukativne ekološke filmove, tako da mislim da je idealan za Nizozemsku.

Može li tvoj lijepi gradić na obali Une i čitavo Pounje opet oživjeti, turistički ili bilo kako drugačije ili misliš da ga čeka još gora sudbina od ove koju danas živi? Hoće li i kako na taj kraj na granici sa BiH utjecati ulazak Hrvatske u Schengen odnosno pojačani nadzor granice?

Možda zvuči okrutno, no ovaj grad nema nikakve šanse. Mislio sam da postoji šansa da to bude mali pogranični biser koji je na ulazu u Europu, no ispada posljednjih godina da smo mi rub Europske unije. Loše vođena lokalna politika je opustošila ovaj grad i jako puno ljudi se odselilo. Nema industrije, a niti uvjeta i poticaja za ekološki i kulturni kontinentalni turizam. Mi smo tranzitni grad kroz koji ljudi prolaze vikendom kako bi kupili namirnice u BiH ili posjetili familije u Bosni. Nitko se još nije potrudio da zaustavi te putnike barem na tren da se odmore i uživaju u našem lijepom gradiću na obalama Une. Sada te obale Une više neće biti lijepe, nego će biti obrambena granica Europe iz straha od neprijatelja sa istoka. U tom strahu se devastira obala, pa će nam pravi neprijatelj biti rijeka kojoj smo uništili vrbe što su čuvale obalu da voda ne odnese. U tom ratu s prirodom, mi ćemo izgubiti, no o tome još nitko ne razmišlja. Poplave su postale učestale, a i klizišta aktivna. Ovaj gradić je među prvima koji osjeća globalnu klimatsku promjenu. Najlakše je danas biti cinik koji će nešto komentirati po društvenim mrežama, a biti aktivist je postalo baš teško. U cijeloj toj priči mog aktivizma, rijeke Une i pograničnog mjesta, uvijek ću mojim kćerkama moći pogledati u oči i reći im; Tata je pokušao!

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI