U nekoliko kolumni pisao sam o problemima obrazovanja osoba s invaliditetom, a dio te problematike su svakako i asistenti u nastavi. I dok iz medija često možete čuti pozitivne priče o obrazovanju osoba s invaliditetom, problemima, i njihovim rješavanjem još uvijek se ne bavimo dovoljno. Nažalost o problemima se priča tek kada dospiju u javnost. Asistenti imaju vrlo veliku ulogu u obrazovanju djece i mladih s invaliditetom, a da ti ljudi postoje javnost obično postane svjesna tek pred početak školske godine.
Tako je ovog rujna medije obišla slika autističnog dječaka koji u suzama sjedi ispred škole čekajući svog asistenta. Nakon medijske hajke dječak je ipak dobio asistenta, naravno ne bez problema. Priča je uskoro zaboravljena, a problemi su ostali isti, do iduće godine kada će opet neko dijete strepiti hoće li mu prvi dan škole doći asistent ili ne.
Projekt asistenta u nastavi samo je jedan u nizu projekata zbog čije šlampave izvedbe najviše ispaštaju oni kojima je namijenjen, i njihove obitelji, Najveći problem je kronični nedostatak asistenata i pitanje njihovog financiranja, zbog kojeg mnogi koji trebaju asistenta bivaju uskraćeni za njegovu pomoć, a nije rijedak slučaj da jedan asistent radi s troje djece s poteškoćama, što nikako nije dobro jer ne stigne jednaku pažnju posvetiti svakom djetetu.
Drugi problem je kriva percepcija javnosti o asistentu kao osobi koja sjedi uz dijete i samo prepisuje zadatke s ploče. U stvarnosti asistent ima dugi niz specifičnih zaduženja, tako da asistent često djetetu za koje se brine i učitelj i pedagog i psiholog, i sve to za 2500 kuna koliko iznosi njegova mjesečna plaća. Mnogi od tih asistenata svakodnevno se susreću s nerazumijevanjem i podcjenjivanjem od strane učitelja i nastavnika, te s pritiscima od strane roditelja koji ih smatraju glavnim odgovornim za uspjeh njihove djece.
Nadalje, problem je što asistenti nemaju stalni ugovor o radu, što često dovodi do toga da dijete tijekom školovanja promjeni i po nekoliko asistenata. Kad se već država trudi uključiti djecu u redovni obrazovni sustav, red bi bio da im omogući asistenta koji će ih pratiti kroz cijelo obrazovanje. Korak k tome bilo bi konačno uređivanje pravilnika o asistentima koji bi odredio tko može obavljati posao asistenta, te koje on točno kompetencije i znanja treba imati, kao i plaću koju svakako treba povećati. Nadajmo se da će država prepoznati važnost asistenata, te tako utjecati na kvalitetnije obrazovanje osoba s invaliditetom.
