Navođena lobističkim mitom da ni 2050. nećemo moći bez nafte i plina, Vlada sa figom u džepu trasira zadani joj tranzicijski put prema energetskom sustavu sa što manje ugljikovodika. Proljetos predložena ‘Strategija energetskog razvoja RH do 2030. s pogledom na 2050. godinu’, temeljni nacrt koji određuje smjer i dinamiku u energetskoj nam tranziciji prema niskougljičnom društvu, neambiciozno je štivo. Nema u njemu odustajanja od nafte i plina ni tamo daleke 2050., unatoč patetičnom uvodu o koraku prema ostvarenju niskougljične vizije i EU ciljevima smanjenja emisije stakleničkih plinova.
Vladino usklađivanje s namjerom Europske unije da emisiju stakleničkih plinova do 2030. godine smanji za 40 posto u odnosu na 1990. mlako je, neambiciozno i ispodprosječno u oba ponuđena scenarija. Prema onom umjerene energetske tranzicije, državni stratezi nude smanjenje od oko 35 posto, dok se prema ubrzanom scenariju barata sa oko 38 postotaka. Nemalu pažnju scenariji pritom pridaju ugljikovodicima. Govori se o gospodarski i energetski opravdanom poticanju dodatnih ulaganja u proizvodnju nafte, u postojeće kapacitete i nova istraživanja, o ubrzanju modernizacije rafinerijskog sektora radi povećanja konkurentnosti. Strategija donosi i projekciju buduće proizvodnje plina, pa navodi da je u cilju zaustavljanja trendova smanjenja proizvodnje prirodnog plina potrebno potaknuti dodatna ulaganja u postojeće proizvodne kapacitete te u što kraćem roku pokrenuti nova istraživanja. Uz nedokazanu pretpostavku novih eksploatacijskih polja, do 2050. godine računa se sa dodatnih 24,6 milijardi metara kubnih, od toga iz Jadrana 12 i pol, a s kopna 12,1 milijardi kubika.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Iznesene su i strateške smjernice razvoja transportno-skladišne infrastrukture. Strateški je imperativ izgradnja terminala za ukapljeni prirodni plin (UPP) odnosno razvoj dobave plina iz Kaspijske regije ili istočnog Mediterana. Strateški je zacrtana i potreba razvoja svih projekata koji mogu povećati transport plina preko hrvatskog transportnog plinskog sustava i njegovu učinkovitost. Za diversifikaciju dobavnih pravaca i učinkovitost transportnog sustava te osiguranje sigurnosti opskrbe apostrofirani su terminal u Omišlju na Krku s plinovodima prema domaćem tržištu, Sloveniji, Mađarskoj i Srbiji te Jadransko-jonski plinovod. Uzmu li se u obzir zacrtana ulaganja i rokovi povrata, ne treba čuditi ni letimičan strateški pogled u maglovitu 2050. koji otkriva da su nafta i plin neizostavni energenti i na toj desetljećima udaljenoj stanici na dugotrajnom tranzicijskom putu prema niskougljičnom društvu.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Mitove o ovisnosti o nafti i plinu raskrinkava, međutim, gotovo istovremeno objavljena ‘Scenarijska analiza dugoročnog planiranja energetske potrošnje i dobave s posebnim osvrtom na elektroenergetski sustav’. Studiju je iznjedrio proljetos završeni istraživački projekt RESFLEX, grupe znanstvenika sa Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i okoliš, zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnju predvođene Nevenom Duićem. Pokazuje da je tranzicija do energetskog sustava temeljenog na obnovljivim izvorima i to sa znatno ambicioznijim ciljevima smanjenja emisija stakleničkih plinova – itekako ostvariva.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Studija dokazuje da energetika u Hrvatskoj 2030./2050. može bez nafte i plina i to snažnom elektrifikacijom svih sektora i smanjenjem potrošnje zbog povećanja energetske učinkovitosti. Fosilna goriva u kućanstvima se zamjenjuju centraliziranim toplinskim sustavima, solarnim kolektorima i električnom energijom, vozi se na biogoriva i struju, a elektrikom, biogorivima i centraliziranim toplinskih sustavima pogonjena je industrijska proizvodnja. Pobija se i teza da je cilj smanjenja emisije CO2 od 95 posto do 2050. godine preambiciozan i nerealan, ali priznaje da se to ne može postići samo uklanjanjem fosilnih goriva iz sektora potrošnje energije nego i dekarbonizacijom sektora proizvodnje struje. Scenarijska analiza navodi zanemarivu potrošnju plina i benzina u 2050. i predviđa najveći pad potrošnje u prometu i kućanstvima.
Bude li volje i pameti
Iz centraliziranog sustava pogonjenog fosilnim gorivima prešlo se u niskougljični energetski sustav pogonjen generatorima na lokalno dostupne obnovljive izvore energije popust sunca, vjetra, vodne snage, geotermalne energije, morskih struja, plime i oseke. Rezultati analize pokazali su i da nam je postojeći elektroenergetski sustav neučinkovit preskup i uvozno orijentiran i da bi već 2030. bude li volje i pameti mogao postati tržišno konkurentan, spreman za integraciju velike količine obnovljivih izvora energije, znatno učinkovitiji, izvozno orijentiran, pouzdan i siguran. Potrebno je za to uvesti i fleksibilniju potrošnju, skladištenje energije i trgovanje energijom na tržištu većem od nacionalnog, a tehnologijama pametnih mreža, pametnog mjerenja, pametnih kuća, vlastite proizvodnje i opreme za pohranu energije ohrabrivati građane da se uključe u energetsku tranziciju.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Da bi viziju i razvoj energetskog sektora trebalo bazirati upravo na modelima vlasničkog uključivanja lokalnog stanovništva i jedinica lokalne samouprave u izgradnju obnovljivih izvora energije uvjereni su u Zelenoj energetskoj zadruzi (ZEZ) koja se pročula projektom Križevački sunčani krovovi kojim je građanima omogućeno ulaganje u sunčane elektrane. Zadrugari ukazuju na procjenu iz nedavno objavljene studije nezavisnog nizozemskog istraživačkog instituta CE Delft da vlastitu energiju već danas proizvodi preko 12 milijuna stanovnika Europske unije i da bi brojka do 2050. godine mogla doseći polovicu populacije. Pozivaju se i na studiju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO) o ulozi civilnog društva u provedbi direktive EU-a o energiji iz obnovljivih izvora koja pokazuje da se OIE brže razvijaju u državama u kojima je stanovništvo osposobljeno za vlastite energetske inicijative.
Vlasničko uključivanje građana
Podsjećaju i na preporuku Europske komisije za nacrt integriranog klimatsko-integriranog plana u izradi – da valja poticati modele vlasničkog uključivanja lokalnog stanovništva različitim oblicima kao što je osnivanje zadruga i sličnih platformi poput zajednice obnovljivih izvora kao pravne osobe čija je uloga omogućiti okolišne, ekonomske i društvene koristi članovima i lokalnoj zajednici, a ne stjecanje financijske dobiti. Mišljenja su u ZEZ-u da bi energetska strategija trebala i poticati inovativne modele financiranja poput ulaganja u domicilni obnovljivi energetski sektor u suvlasništvu s lokalnom zajednicom i grupno financiranje poznatije kao crowdfunding.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Među malobrojnim aktivnim sudionicima javne rasprave o trnovitom tranzicijskom putu prema dekarboniziranom društvu su i aktivisti Zelene akcije koji nacrtu državne energetske strategije uz ostalo zamjeraju da se nigdje ne referira na najnoviji znanstveni izvještaj Međuvladina panela o klimatskim promjenama (IPCC) o utjecajima globalnog zagrijavanja od 1.5 °C na ljude i okoliš. Piše u njemu da države moraju hitno revidirati svoje klimatske politike te što prije napustiti korištenje fosilnih goriva i da se, želimo li zadržati porast globalne temperature ispod 1.5 °C, korjenite promjene u svim sektorima moraju dogoditi u idućih deset godina.
Niz štetnih projekata
Primjećuju i kako strategija, nažalost, većinu promjena odgađa za period nakon 2030. godine i da u idućih deset do petnaest godina planira niz štetnih projekata na fosilna goriva, vjerojatno pod pritiskom naftne i plinske industrije. Podvlače u tom smislu da strategija kao vrhunac nacionalne proizvodnje nafte i plina predviđa 2035. što jasno definira namjeru Vlade da dodijele nove koncesije na moru i 90 posto kopna te podsjećaju vladajuće kako su građani već jednom 2015. godine jasno i glasno rekli da ne žele naftne platforme u Jadranu i da su se protiv njih spremni boriti.
Foto: pixabay.com, ilustracija
