Antonio Milanović ima 31 godinu, Zadranin je, zaljubljenik u medije i naš novi suradnik. Završio je preddiplomski studij Informacijskih znanosti i diplomski studij Novinarstva i odnosa s javnošću. Zaposlen je na četiri sata u Gradskoj knjižnici u Zadru, a prije suradnje s TRIS-om, objavljivao je kolumne na portalu Dalmacija News. U kolumni Wheels on fire (Goruća kolica), hrabro se suočava s vlastitim životom i njegovim izazovima…
Ilustracija
piše: Antonio Milanović
Rodio sam se u ožujku, prije 31 godinu. Te noći je moja majka, kako kaže, iskusila najveće bolove u svom životu. Bila je 7 i po mjeseci trudna u tom trenutku. U bolnicu je stigla oko 1:30 sva zbunjena. Dežurni doktori, umjesto da je odmah odvedu na carski rez, što je bilo logično s obzirom na situaciju u kakvoj je bila, samo su je smjestili u tada „ umiruću sobu“ i ostavili je do negdje 6 sati ujutro da se muči s bolovima i krvarenjem, dok su oni, kako su rekli, otišli malo odspavati.
“Mali medo”
To njihovo „ spavanje“ obilježit će me za cijeli život.
Nakon teškog poroda majka je lagano dolazila sebi fizički, a ja sam nakon teškog poroda završio u inkubatoru težak 2 kg i 200 g, što je bila i relativno dobra težina za dijete rođeno sa 7 mjeseci i tjedan dana. Sama činjenica da sam preživio je bila iznenađenje, ali tu tek započinje prava borba za moj život.
Dr. neonatalog je došla do moje majke i rekla: Možete ga vidjeti u 17 h na par minuta od danas pa unaprijed. U 17 h mama je pošla u sobu za novorođenčad koja su bila u inkubatoru. To je bio naš prvi susret. Majka mi je rekla da je bila sretna, a i tužna , jer me nije mogla dotaknuti. Mogla me je samo gledati kroz staklo zbog teškog stanja u kojem sam se nalazio, ali sretna jer sam bio živ. Nakon 9 dana ona je mogla napustiti bolnicu, no nije htjela, odlučila je ostati do kraja sa mnom u bolnici, i izaći kada puste i mene. Svaki dan me imala pravo vidjeti na pet minuta kroz staklo. Ležao sam u inkubatoru, lijepe preplanule boje. Mama kaže da sam uvijek spavao kao “mali medo“.
Prva modrica
Dvanaesti dan me mama dolazi vidjeti, i primjećuje na mom desnom oku modricu i veliku oteklinu. Odmah je pošla kod dr.Matijević da bi pitala što se to događa s desnim okom njenog sina. Odgovor je bio – upalni proces, ali oko je bilo plavo i natečeno. Majka je posumnjala na nekakav udarac, kako je i rekla doktorici, ali je ona nije htjela saslušati do kraja. Kasnije se ispostavilo da sam najvjerojatnije sestri ispao iz ruke za vrijeme tuširanja i udario okom o rub špine, jer su neke majke imale prilike vidjeti njihovu nespretnost na svoje oči. Nije se moglo ništa konkretno učiniti glede toga, jer su one lukavo prikrivale svoje propuste, a zakoni tada još nisu bili toliko strogi, zapravo sama uprava bolnice nije previše marila za takve propuste.
Nakon izlaska iz bolnice, prvih mjesec dana je sa mnom bilo sve u redu, a onda je počelo. Dobio sam obostranu herniju (kilu), koja se nemarnošću liječnika dodatno iskomplicirala. Nakon što su nas iz Zagreba poslali natrag u Zadar, tražeći da Zadarska bolnica ispravi svoj propust, operacija je naposljetku bila dogovorena za rano ujutro. Od ponoći nisam smio ništa jesti. Nije bilo spavanja, jer bez hrane nema sna, ali tko će to objasniti djetetu od pet i po mjeseci.
Hernija
Mama je već u pet sati ujutro bila u bolnici sa mnom. Dok smo čekali poziv doktora u OPERACIJSKU salu dovodili su liječnike stažiste koji su me promatrali i na meni učili što je hernija. U jednom trenutku sam poplavio i počeo plakati, a onda su me majka i medicinska sestra zamotale u plahtu i trčeći odnijele na kirurgiju. Sestra me odvela u salu, a mama je ostala vani čekati dok ne završe s operacijom. Trajalo je to od 8 do 10 ujutro , a doktor je rekao da će trajati samo pola sata.
Dr. specijalist kirurg je izašao iz sale i zapalio cigaretu, majka mu je prišla i pitala: Jeste li vi operirali mog sina Antonia? Potvrdio je, a mama ga je upitala: Zašto je tako dugo trajalo?
– To je bila ogromna hernija u obliku muške šake s obje strane – kazao je kirurg. Detalji koje joj je opisao, zgrozili su majku. Rekao je da to se dešava prerano rođenoj djeci koja često plaču, a pošto sam ležao u inkubatoru 37 dana , tko bi mogao stalno voditi brigu o djeci koja neprestano plaču, sestre nisu imale vremena za svako dijete pojedinačno.
Nepunih mjesec dana od te operacije, moje stanje se drastično promijenilo. Od prijašnjih bolova sam dobio strabizam, međutim, a kako je vrijeme prolazilo nakon operacije, strabizam je bio sve jaci, motorika sve gora i gora. Mama je vidjela da sam se motorički sve slabiji. Sama je zahtijevala pregled kod iste liječnice koja nas je prvi put primila na zagrebačkom Goljaku. Do Zagreba su nas pratili stric i djed (tatin otac). Doktorica koja me primila, pregledavala me sat vremena i napisala dvije stranice opservacija o mom stanju. Mama je tražila da joj liječnica detaljnije objasni moje stanje. Nikakve dobre prognoze nije imala. – Hoće li moći sjediti, govoriti … – pitala je majka. Liječnica je tek odgovorila: Ne znam da li će ikad stati na svoje noge, da li će moći sjediti i pričati.
Bobath
Majka je bila ljuta, pozdravila se s liječnicom i otišla iz bolnice. Govorila je stricu i djedu da nas ova bolnica više neće vidjeti u životu. Nakon povratka u Zadar, odmah je otišla na dogovor sa fizijatricom, koja joj je rekla da, ako budemo uporni , možemo puno toga postići. I tako sam svaki dan odlazio na fizijatrijski odjel na svladavanje vježbi po Bobathu. Sestra je radila svaki dan sa mnom, a majka je od nje učila rad po Bobathu, koji je primjenjivala kod kuće još dva sata dnevno. Bile su to mukotrpne terapije.
Slijedeća kontrola kod neuropedijatra, bila je u desetom mjesecu 1989.g . Majka je ušla u ordinaciju, doktor je rekao da me postavi na noge, a ja sam samo kleknuo na pod.
Odmah je doktor rekao: Antonio mora na operaciju ahilovih tetiva. To je za majku bio ponovo veliki šok. Doktor joj je sve objasnio, i gdje će biti operacija, i s kojim će je liječnikom povezati. Vani su nas čekali baka i tatina sestra . Njih dvije nisu mogle utješiti moju majku koja je sa suzama u očima izašla iz ordinacije. Operacija je dogovorena za mjesec studeni te iste godine, u Zagrebu u bolnici na Šalati.
(nastavlja se…)
Ilustracija
