Oteli ste medije. Novinarstvo vam ne damo! I začudo, ovog puta to, izgleda, i mislimo. Kao da se čaša prelila, a i dalje se uporno puni potrebom režima da nas ušutka, i spremnošću njezinih odanih medijskih kohorti , predvođenih HRT-ovim centurionima, da mu u tome srčano sufliraju. Tužeći novinare u vlastitoj kući jednako kao i izvan nje. Sve do Hrvatskog novinarskog društva. Gdje to vodi? Što se nas tiče, zasad pred Novinarski dom u Zagrebu, na prosvjedno okupljanje, 2. ožujka, gdje su najavili dolazak svi slobodnomisleći i ljudskim pravima i slobodama posvećeni građani, civilne udruge, saborski zastupnici, neke političke platforme i stranke, redatelji, pisci, glumci, umjetnici, neovisni novinari, riječju, oni koji imaju što reći, ali to neće činiti na HRT-u, i koji znaju koja je vrijednost slobode.
Jer, što je čovjek bez slobode? Tek ptica u krletki, ili lav u kavezu. Nemoćan i zarobljen u vlastitoj prirodi, bila ona pitoma i plaha ili agresivna i divlja, svejedno, osuđen služiti onima čije su rešetke na kavezu od slatkih, zlatnih niti, i čija moć uvelike nadilazi snagu. A što je novinar bez slobode? Ptica slomljenih krila, bezubi lav kojemu su iščupali kandže, zatočeni orao koji čezne za prostranstvom nebeskim, dakle, čovjek po sebi, ali ni za sebe niti za drugoga. E, upravo takve novinare priželjkuje režim koji fingira demokraciju pod izlikom “slobodnih izbora”, a u osnovi je diktatura “izabrane većine” koja prezire i sustavno ušutkuje sve one koji kritički misle i ne žele biti njezini apologeti.
Novinar na novinara
No, nikakvo čudo nije da vlast pretendira što više suziti prostor medijskih sloboda, pa i utjerivanjem straha u kosti novinara. Ali, ako nije čudo, a ono blasfemija svakako jest, kad novinari ( HRT ) udare na novinare i svjesno dezavuiraju struku samu, oduzimajući joj i dostojanstvo i društvenu svrhu. A kod nas je na djelu oboje. Novinare u Hrvatskoj tuže i vrapci i komarci, i politička sitnež i silnici, i kriminalci i džepari, politička i ekonomska mafija, podzemlje i nadzemlje. Ako časno i beskompromisno rade svoj posao, smetaju svima, jer u ovoj državi nepravde, nepoštenja i nereda, pozivanje na red, pravdu i poštenje zvuči anakrono, neprilagođeno, naporno i deplasirano.
Neovisni, tzv. novinari “izvan sustava”, gotovo su izumrla, endemska vrsta koju nitko ne štiti. Pa se čini i kako je nije teško istrijebiti. Nama je, stoga, govoriti i pisati, kriminal, korupciju, beščašće uporno prokazivati, sve do “sudnjeg dana”. Da se možemo na strukovnu solidarnost pozvati – zašutjeli bismo. Gromko i bar na tjedan dana. Svi. Bez ostatka. I to bi režimu bila “smrtna kazna”. Jer, bez nas, bez medija, oni i ne postoje. Ali, što ćeš, solidarnost danas i nije naše najbolje oružje za borbu…
HDZ je grobar medijskih sloboda i neovisnog novinarstva. Od zauzdavanja novinarskih sloboda nisu imuni ni drugi, no njihov je utjecaj u stvaranju tzv. kontroliranog novinarstva proporcionalan vremenu provedenom na vlasti. Dakle, gotovo minoran u odnosu na bezmalo neprikosnovenu HDZ-ovu vladavinu ( preko 20 godina ).
Najprije su privatizirali, ispravnije bi bilo reći poklonili, glavne hrvatske medijske kuće svojim pouzdanicima i “zaslužnicima”. Što je sudskim pravorijekom cementirano kao “državni interes” ( slučaj Kutlinog preuzimanja Slobodne Dalmacije ).
Javni servis koji servisira tek – vlast
HRT je dugoročno preveden u apsolutno režimsku televizijsku kuću koja je izgubila funkciju javnog servisa, pa danas servisira isključivo vlast, ali s javnim novcem, novcem poreznih obveznika i HRT pretplatnika. A kako su “poturice uvijek gore od Turaka”, tako i HRT u svome snishodljivom nastojanju da pokaže punu lojalnost režimu, ide i ispred njega, eksplicitnijim revizionizmom i nacionalističkom ostraščenošću negoli bi to i sama vlast od njih tražila. U program se pozivaju egzaltirani neonacisti koji slave poglavnika Antu Pavelića, a homoseksualce an gro optužuju za širenje AIDS-a, promoviraju proustaške ( kvazi )književne uratke i promiču tezu o Jasenovcu kao radnom i sabirnom, a ne koncentracijskom logoru, itd.itd. Posljedice su da HRT ima žalosno nisku gledanost, najbolji novinari i ostali profesionalni kadrovi odlaze na komercijalne televizije, a tzv. javna televizija ostaje na braniku “voljenog vođe” čuvajući režim naspram profesije i interesa građana koji je financiraju.
Pa, kad su se novi “medijski moguli” pravilno rasporedili diljem Hrvatske, po svim regijama i trusnim područjima, krenula je opsežna higijeničarska aktivnost državne “političke inspekcije” koja se tužbama s drakonskim odštetnim zahtjevima rješavala nepoćudnih medija ( Feral Tribune). Slično kao što se danas, po modelu kojeg je inaugurirao “kratkotrajni” Hasanbegović na čelu Ministarstva kulture, obračunava s neprofitnim medijima tako da se dvije godine ne objavljuje javni poziv za dodjelu sredstava, ne bi li svi “neprofitni” netragom nestali.
I, gle vraga, ne radi se o sredstvima hrvatskog državnog proračuna, ili proračuna Ministarstva kulture, nego Europskog socijalnog fonda, koja su striktno namijenjena neprofitnim medijima. A ministrica Nina Obuljen Koržinek tim novcem disponira kao da ga je dobila na ostavinskoj raspravi. Dvije godine nije objavljen nijedan natječaj za neprofitne medije. Sasvim dovoljno razdoblje da se većina ugasi, a ono malo što ih još nekako vegetira, upornošću i volonterskim radom, neće još zadugo ne promijeni li se odnos vlasti prema tzv. trećem sektoru, ili kako ga Europa naziva- medijima zajednice.
“Duševne boli” su u Hrvatskoj biznis koji neće stati
A onda, nakon privatizacije, de facto pljačke i nasilnog preuzimanja medija, na red su došli otporni pojedinci, koji su ” medijsku dezinsekciju” nekako preživjeli. Zanimljivo, završni udarac hrvatskom novinarstvu, shvaćenom kao neovisno, profesionalno i nepoltronsko, zadaje HDZ Andreja Plenkovića, navodno, najvećeg Europejca na hrvatskoj desnici.
Zadnjih godina, koje se podudaraju s dolaskom Plenkovića na čelo HDZ-a i Vlade, nakupilo se, prema podacima HND-a, samo HRT-ovih 36 tužbi protiv HND-a i novinara u kući i izvan nje, s ukupnim potraživanjem odštete od čak 2,3 milijuna kuna. I tendencijom daljnjeg rasta… Sudskih postupaka protiv novinara trenutno se vodi 1163, također s milijunskim odštetnim zahtjevima na račun tzv. duševnih boli. Analiza pokazuje da su “najduševniji” HRT, zagrebačko Sveučilište i suci. Njihove su boli neizdržive. Oni se ne mogu izliječiti s odštetom manjom od 150 tisuća kuna po tužbi.
Intrigantno je da su boli “duševne”, ali je terapija vrlo materijalna. Novčana. Nitko , doduše, nije uspio otkriti kako se “bolna duša” liječi novcem, i koliko je novaca potrebno za saniranje “ranjene duše”, ali je pretpostavka, koja, zanimljivo, na sudu bez problema i bez vještačenja prolazi, da će rane zacijeliti brže i bolje što se s više kuna previjaju.
Kako reče glavni urednik “Večernjeg lista” Dražen Klarić, nedavno na HND-ovom okruglom stolu o temi “Novinarstvo pred sudom”, duševne boli u Hrvatskoj su postale biznis koji neće stati.
-Postoje uigrane šablone, prvo se tuži novinar, a potom nakladnik. Zadnja linija obrane je kad krenu tužbe prema strukovnoj organizaciji. Tu ne smijemo ustuknuti, jer iza toga ne ostaje ništa.
A za HND-ovim okruglim stolom zainteresirano je, ali i u dobroj mjeri konsternirano, sjedio i Glavni tajnik Europske federacije novinara Ricardo Gutierrez. Od njega smo saznali nimalo ugodnu činjenicu da je Hrvatska po medijskim slobodama najgora u Europi, da je gora i od Rumunjske, Bugarske, Srbije, čak i Turske. Za njega je nedvojbeno da se ovdje zakoni zloupotrebljavaju za ušutkivanje novinara i skrivanje pravih problema u državi. Što nikomu od nas nije novost. Ali, što činiti?
Suspendirali smo kritičko mišljenje, ukinimo komentare i kolumne!
– Demokratska vlast koja želi biti proeuropska ne smije šutke gledati kako se i na ovakav način uništava jedna profesija. A to se svih ovih godina događa u Hrvatskoj- kazao je na spomenutom skupu predsjednik HND-a Hrvoje Zovko, kojega je vlastita kuća, HRT, tužila, i to u funkciji predsjednika strukovne organizacije, za nanošenje štete ugledu kuće. Premijer ga nije čuo. Ne čuje dobro…
Ključan problem je kazneni progon novinara, koji izravno ugrožava slobodu govora i medija, a time i demokraciju. Kako veli Zovko, “sudska praksa potvrđuje da najčešće uopće nije riječ o zaštiti od uvreda, kleveta i sramoćenja, nego se često koristi i kao instrument za suzbijanje kritike i zastrašivanje novinara”. Drakonskim odštetnim zahtjevima novinare se želi potpuno i trajno neutralizirati. Financijskim iznurivanjem tjera ih se da zašute zauvijek. A budu li novinari šutjeli na kriminal, korpuciju, nepotizam, klijentelizam, Hrvatska nema nikakve šanse postati pristojna, uređena zajednica. Zbog toga HND već godinama traži da se kaznena djela protiv časti i ugleda treba dekriminalizirati, a suce educirati o važnosti slobode govora, tako da slobodu izražavanja ne pretpostavljaju zaštiti ugleda i časti. Razumije se, i novinare valja educirati da svoj posao rade profesionalno i odgovorno.
Nedopustivo je da se novinari tuže i povlače po sudovima radi vrijednosnog suda, ergo, radi kritičkog mišljenja. A gotovo sve tužbe počivaju upravo na tome. Na osporavanju vrijednosnih sudova koji sami po sebi jesu sloboda izražavanja. Sankcioniranje novinara ( i nakladnika) zbog iznesenih vrijednosnih sudova nije ništa drugo nego kažnjavanje “verbalnog delikta”. Koji je u Hrvatskoj apsolutno na snazi, ma koliko šutjeli o tome. Jer, svi ćemo se suglasiti da je ratni veteran, Zoran Erceg, kažnjem zatvorskom kaznom zbog verbalnog delikta, nakon što je javno izrekao da je Tuđman zločinac. Nije on narušavao javni red i mir, kako je optužen, nego oni koji su fizički nasrnuli na njega. Ali, kažnjen je samo Erceg. Zbog verbalnog delikta. Baš kao i brojni novinari koji su u svojim tekstovima ( kolumnama, komentarima ) iznijeli vrijednosi sud o nekoj javnoj osobi, koji tim osobama nije konvenirao, i zbog toga su protiv novinara ustali tužbom. To znači osporavanje prava na javno iznošenje vlastitog stava, suda, mišljenja. I eto nas kod verbalnog delikta koji je kod nas življi nego ikad!
Foto:Tris/G.Šimac
Novinarski recidivisti
Kao novinar, doživjela sam da me tuže kojekakve “mustre”: od sitnih lokalnih “riba”, preko kojekakvih kvazičasnika i “financijskih moćnika”, do sudaca. Od predsjednika Općinskog suda do suca Vrhovnog suda. I da, kao što nedavno, iz svog iskustva, reče moj kolega Jurica Pavičić, ranijih godina samo u rijetkim slučajevima sam spor gubila, i u pravilu je bio tužen nakladnik, a zadnjih godina, samo slučajno ga mogu dobiti. Recimo, poput bizarne situacije da se sporim s čovjekom koji upravo izdržava zatvorsku kaznu.
Dakle, sustav je odsklizao duboko prema neslobodi medija, zastrašivanju i “discipliniranju” novinara i njihovog kritičkog mišljenja. A ako je vrijednosni sud kažnjiv, ergo, ako imamo ponovo na djelu “verbalni delikt”, znači li da su neke novinarske forme poput komentara ili kolumne, stvar prošlosti? Jer, bez vrijednosnog suda ne postoji ni komentar ni kolumna…
I još nešto. Ako počinite neko kazneno djelo i zbog proceduralnih razloga presuda padne, vi ste slobodni jer vam se ne može dvaput suditi za istu stvar. Ali, ako ste novinar, može vam se suditi i triput za istu stvar. I na vašem “krimenu” tužitelji se bogatiti, razmjerno duševnim bolima koje trpe. Prvi put vas dovedu na sud nakon što su vašeg nakladnika tužili zbog teksta koji ste napisali. I , ako je veća zvjerka posrijedi, spor naravno dobije, masno se naplati, i na “duševne boli” zaboravi. Nakon više godina ista osoba opet je medijski interesantna zbog odluka koje donosi, a koje se značajno reflektiraju na društvo i atmosferu u njemu.
Sada za drugi medij radite portret te osobe. Ona vas, naravno, odmah tuži. Jer ste recidivist, ponovo je, kao i ranije, svojim opservacijama vrijeđate. I u tekstu ponavljate dio već utuženog teksta. Razumljivo, činjenice se protekom vremena nisu promijenile, a ni dijelovi biografije. Protiv vas kao autora, a ne više nakladnika, se vodi kazneni postupak, jer je cilj tužitelja tako vas financijski iscrpiti da vam više nikad ne padne na pamet o njemu pisati. Osude vas za uvredu, platite sudske troškove i kaznu na razini prosječne plaće u Hrvatskoj i mislite da je time slučaj završen. Ali, ne! Sad vas čeka građanska parnica u kojoj se od vas traže masne pare za “duševne boli”. Tko vam je kriv što ste recidivist. Pa vam se može i sto puta suditi za isto. Trebali ste promijeniti mišljenje i ne bi bilo ni tužbe ni suda.
Tko vam je uopće rekao da možete nekažnjeno misliti i to još i napisati?!
Plakat za okrugli stol ‘Novinarstvo pred sudom’
