Los Mihovilerosi su se sretno vratili. Isti oni koje smo početkom godine otpratili kada su otišli u nepoznato, tj. u Južnu Ameriku (vidi TRIS). Nakon više tisuća još neprebrojanih kilometara prevaljenih asfaltom, zrakom, planinama, najdubljim svjetskim kanjonima, džunglama, zaleđenim planinskim vrhovima, podno 150-metarskih slapova i kraj divljih rijeka, kroz slikovita i šarena peruanska i bolivijska sela i milijunske gradove, po jezerima, uz obale oceana… vratili su se odakle su i krenuli: u Šibenik.
Nakon 35 dana u kojima su danima pješačili s teškim ruksacima, peli na uzvisine, letjeli avionima, vozili se novim i prastarim autobusima, jahali konje i mule, vozili se u koševima starih prometala, na trokolicama, u planinskim vlakovima, plovili na slamnatim otocima na Titicaci, verali se uz ledenjake do 6000 metara, prelazili preko drvenih visećih mostova kao iz Indiana Jones filmova, skrivali se od gromova i nepodnošljivih kiša, slučajno upadali u ulične prosvjede… našli su se opet – u mirnom i zimski usnulom Šibeniku.
Uskoro se u Šibenik vraćaju još dvije ekspedicije Mihovilaca: jedni s netom osvojenog Kilimandžara, a drugi s Aconcague…
Podsjetimo, u opjevani planinski masiv južnoameričkih Anda, među duboke kanjone, vulkane, jezera i drevne gradove, direktno sa šibenskog asfalta, odnosno iz Zvonimirove ulice, u 35-dnevnu planinarsko-avanturističku ekspediciju se uputilo šestero Šibenčana, članova Hrvatskog planinarskog kluba Sv. Mihovil: Joso Gracin Joka, Nina Živković, Tomislav Pavić, Mate Matić, Ante Matić i Leo Stjepančević. Vratili su se svi živi i zdravi, iako su povremeno svi pobolijevali usljed teških napora, prilagodbe visinama, lokalne hrane i drugoga. Sve su izdržali, a iza njih je ostala avantura koju proglašavaju – avanturom života. Normalno, puni su šarenih dojmova…
– Još nam nije jasno što smo sve preživjeli. Moglo bi se dugo o tom pričati, no treba sad zbrojiti dojmove. Najvažnije od svega da smo čitavo vrijeme nas šestero bili kao jedno, i nikada nismo imali nikakvih problema koje nismo mogli zajedno riješiti. Putovali smo onako kako po meni jedino valja putovati, ako se želi doista upoznati priroda, ljudi i kultura predjela koje posjećujete: sponatno, intuitivno, samostalno, bez turističkih agencija, aranžmana, ponuda i zadanih tura i tzv. turističkih atrakcija. Vidjeli smo nevjerojatne predjele za koje nismo ni sanjali da postoje, osjetili smo punoću života predaka južnoameričkih Indijanaca, svu raskoš boja i životnih prilika u kakvima žive. Iako bi mi u Europi za većinu tamnošnjih stanovnika rekli kako su siromašni, jedno je sigurno, nisu siromašni duhom, pa se, usporedbi s europskim prilikama, čini kako se tamo još uvijek živi sva punina života. Putovali smo svim mogućim prijevoznim sredstvima, snalazili se kako znamo. Nina nam je bila od velike pomoći, jer je najbolje znala španjolski jezik, bez kojega je tim krajevima nemoguće putovati na ovakav način. Malo tko zna engleski jezik, što je potpuno razumljivo za tako izolirane dijelove Južne Amerike, posebno za one koje turisti još uvijek nisu otkrili i tako nagore izmjenili autentičan način života. Takvo što smo najbolje osjetili u kanjonu Cotahuasi, gdje, srećom, još nema turizma. Tamo su ljudi bili najpremčivii i najljubazniji, a uspjeli smo sresti samo jednu Amerikanku u pet dana lutanja kanjonom… Doista, nekontrolirani turizam je usitinu nepogoda svugdje u svijetu. Što reći… Nakon svih prevaljenih udaljenosti, sada nam se put od Zagreba do Šibenika činio kao da smo skočili do susjeda… Prostor i vrijeme su u Južnoj Americi relativan pojam. Sve je ogromno… i vrijeme i prostor… – veli nam među ostalim Joso Gracin Joka, šibenski planinar, speleolog i putopisac.
Ovom prilikom s veseljem najavljujemo kako ćete njegove putopise iz Južne Amerike čitati na stranicama Trisa, pa zato sada nećemo previše odavati brojne južnoameričke živopisne doživljaje šibenskih Los Mihovilerosa, kako su prigodno nazvani. No već i nabrajanje brojnih mjesta kroz koje su prošli bi potrajalo. Spomenimo stoga samo neka od njihovih odredišta: Nakon slijetanja u 12-milijunski grad Limu, čekalo ih je 25 sati putovanja preko Anda do grada Cusco, smještenog na 3418 metara nadmorske visine. Iz Cusca su odlučili posjetiti čuveni Macchu Pichu, ali ne na način kako to radi većina turista lokalnim prometalima i vlakom, već: pješice. Pet dana je trajalo njihovo pješačenje putevima koje zovu najatraktivnijim svjetskim stazama te vrste imena – Salkantay Trail.
-Ne znam više koliko smo propješačili, ali znam da je bilo svega na tom putu. Najteže je možda bilo na kraju tog dijela puta: nakon višednevnog pješačenja nikako doći do odredišta, mjesta Aqua Caliente… noć je već odavno pala, a kiša sve jača, pa još jača, pa još jača. ‘Evo, neka nas sad još udari i grom i to je to’, rekao je tada Joka. Grom nas nije udario, pa smo konačno stigli. To je samo mali detalj… Dakako, obišli smo i Macchu Pichu nad kojim koncesiju, kao i za prugu koja vozi prema njemu, zamislite, imaju Amerikanci, a ne Peruanci. Svašta smo doživjeli u ovih mjesec dana. Popeli smo se i na gotovo 6000 metara u trodnevnom usponu. Joka je stigao gotovo do vrha, no naš se vodič uspaničio zbog navodne lavine koja se sprema ili je pak htio da ponovno dođemo i još mu jednom platimo vođenje. Dakako, posebno živopisno je bilo i družiti se s lokalnim ljudima. Ništa nam više nije bilo teško, čak ni 27 sati vožnje po vrletima Anda autobusom kojemu se pokvarile kočnice… I na kraju, moram priznati da smo doživjeli neobičan šok kad smo sletjeli u Amsterdam, u Europu. Sve je bilo mirno, uređeno, sterilno… Šokirali smo se kad smo vidjeli digitalni natpis kako sljedeći tramvaj dolazi za 3 minute… Kako sad to? – priča planinar i Mihovileros Tomislav Pavić.
Uslijedio je put po Boliviji, do najvišeg svjetskog jezera Titicaca, posjet slamnatim plutajućim otocima Ura, gradiću Puno, pa u Tiwanaku, za koga neki arheolozi drže da je najstariji grad na svijetu te kojega su nekadašnji narodi smatrali središtem svijeta. Pa La Pazu, bolivijskom glavnom gradu, te ujedno i gradu na najvišoj nadmorskoj visini u svijetu: nalazi se na 3658 metara… Usput su se, dakako, popeli na više planinskim vrhova koji su im bili na putu, pa i spomenuti Huayna Potosi (6088m), planinski lanac Cordillera Real iznad La Paza s osam vrhova viših od 6000 m. Troje je došlo do visina 5650 m, dvoje do 5700 m i jedan do 6000 m, vele, zbog spomenutih problema s vodičem i prijetećom lavinom. Pa spomenuti najdublji kanjon Cotahuasi dubok 3535m, a koji je kažu u najdubljem dijelu dubok čak 4150m…
-Tamo smo kod ljudi smo osjetili mir, dobrotu, spontanost, jednostavnost i radost življenja… – kaže Joka.
Uslijedio je povratak u tzv. civilizaciju i na kraju u Šibenik, gdje su ljudi nekada također češće osjećali mir, dobrotu, spontanost, jednostavnost i radost življenja.
Osjećat će opet, a u međuvremenu evo i stotinjak fotografija snimljenih mobitelom koje su snimili Los Mihovilerosti.
Kažu da jedna slika govori više od tisuću riječi, pa evo onda oko 100 000 riječi….