Svjetska pijanistička elita, ali i mladi, talentirani pijanisti čije vrijeme tek dolazi, narednih će dana sudjelovati na splitskom Piano Loop festivalu koji ove godine bilježi svoj mini-jubilej, petu godinu održavanja. Faestival počinje večeras, u 20 sati, a otvara ga ruski virtuoz na glasoviru Yury Martynov. Kratku retrospekciju festivala, njegove novine i ambicije, kao i ključna pijanistička imena koja ga čine respektabilnim glazbenim događajem, prošli smo u razgovoru s direktoricom Piano Loopa , mastermindom festivala, Vanesom Kleva Pleština, koja je i sama profesorica klavira. Ali ne tek profesorica, jer Kleva je umjetnica u stalnoj potrazi za ljepotom, kako to sama kaže, no, istodobno, i vrsna, poduzetna i energična organizatorica umjetničkog događaja par excellence.
Foto: Mario Paparela
-Osim renomiranih pijanističkih imena koja vam dolaze, ove godine ste uveli i jednu atraktivnu novinu: videozid na Peristilu s izravnim prijenosom pijanističkog maratona koji se održava u Etnografskom muzeju.Je li to pokušaj komercijalizacije festivala ili težnja da se vrhunsko muziciranje približi što većem broju građana, napose ljubitelja glasovira?
Kao organizator umjetničkog festivala sustavno se suočavate s problemom publike, koja je malobrojna ili sazdana od populacije kojoj koncert klasične glazbe predstavlja nužno statusno zlo. Upravo iz tih razloga temelj umjetničke produkcije je odgoj nove publike. A ona je tu, stalno prisutna, treba je samo staviti u kontekst. Tako sam došla na ideju videozida na Peristilu, što predstavlja besplatan kulturni program za grad u trajanju od 5 dana. Jer, ne treba gubiti iz vida činjenicu da nije publika tu radi kulture, nego je kultura tu radi publike. Pitanje je želimo li mlade naraštaje odgajati isključivo na atrakcijama, na fast-food proizvodima, marketinškom mašću premazanim mega-projektima ili ćemo im ponuditi intimnije ali i zahtjevnije sadržaje koji traže intelektualni ali i emotivni angažman i nadasve koncentraciju. Ivan Supičić, u svojoj knjizi Estetika europske glazbe ističe kako klasična glazba potiče i određeno transcedentalno iskustvo. Mnogi su umjetnici na vrhuncima svoje kreativnosti težili ka transcendentalnom, gotovo k nadilaženju svoje vlastite umjetnosti da bi s onu stranu riječi ili zvuka, poput Bacha i Beethovena, prodrli do viših, metafizičkih sfera.
-Jazzeri odlaze u mračne zadimljene klupske prostore, ili ljeti na otvorene off pozornice, a pijanisti od formata u muzejske dvorane. Ima li u vašoj suradnji s muzejskim institucijama ( od Galerije Meštrović preko Galerije umjetnina do Etnografskog muzeja) neke posebne simbolike?
Suvremeni francuski filozof, pišući o trijumfu estetike nad umjetnošću, istaknuo je kako su muzeji danas postali (ili trebaju težiti tome da postanu) svojevrsne toplice u kojima se umjetnost pretvara u kuru umjetničkoga iskustva. Upravo je kura-liječenje ono što treba današnjem čovjeku koji je sa svih strana izložen ispraznim sadržajima društva koje stalno nekud žuri. Potrebno se zaustaviti i dopustiti glazbi da u sinergiji s prostorima prožetima umjetnošću dožive svojevrsno izlječenje.
A za mene muzeji imaju i jedan intiman značaj. Oni su svojevrsni omage mom nonu koji me u djetinjstvu svaki vikend umjesto na dječja igrališta vodio po muzejima i nepovratno me zaljubio u te prostore natopljene poviješću.
-Festival traje od 14. do 22.kolovoza, što se čini poprilično zahtjevnim, a s obzirom na broj izvođača i glazbenih pedagoga koji će držati seminare za mlade pijaniste tijekom trajanja festivala, i skupim projektom. Kako uspijevate zatvoriti proračun?
Teško ali umjetnost i financije ne mogu nikako staviti u istu rečenicu.
Foto: Mario Paparela
-Sve je krenulo prije pet godina iz glazbene školi Kemala Gekića, s Gekićevim tečajevima za mlade glazbenike u GŠ Josip Hatze. Što vas je potaklo da izađete iz tog prostora i pijanističko “druženje” pretvorite u festival?
Stvari su se odvijale prirodnim putem. U jednom trenutku oko Gekića se stvorila nekolicina izuzetnih pijanista i ideja da se projekt proširi na festival činila se kao sasvim logičan slijed.
-Tko čini ovogodišnju festivalsku “reprezentaciju”, koga nam sve dovodite u Split ove godine?
Već tradicionalno naš Kemal Gekić izvest će, osim standardno Lisztovih, i djela nekih suvremenih skladatelja. Uz njega, Igor Lazko, koji se smatra jednim od najvećih autoriteta u izvođenju Bachove glazbe, zatim Aljoša Jurinić, jedini hrvatski finalist prestižnog Chopinovog natjecanja, Danijel Detoni koji je zadužen za promociju isključivo hrvatskih skladatelja, što je jedna od misija festivala. Na programu je i Rus Yury Martynov, kao i mlada Natalia Sokolovskaya, dobitnica prošlogodišnje nagrade Piano Loop-a i Sergey Korolev dobitnik nagrade festivala u Bad Emsu.
-Na programu je, 16.kolovoza, pijanistički maraton koji bi trebao trajati, u kontinuitetu, 12 sati. Publika će preko vidozida imati priliku maraton “uživo” pratiti na Peristilu. Ima li Split dovoljno brojnu publiku za takvu vrst muziciranja i za takve glazbene happeninge?
Okrenut mlađoj publici piano-maraton usredotočen je na kreiranje atipičnog glazbenog iskustva koje stvarajući nove sinapse pobuđuje interes, stvara potrebe i navike i konačno izgrađuje kriterije. Publiku se potiče na aktivni odnos spram glazbe, a percepcija se dodatno poosobljuje s mogučnošću slobodnog kretanja koncertnim i muzejskim prostorom za vrijeme izvedbi.
-Je li festival natjecateljskog karaktera, i što za najuspješnije mlade sudionike Piano Loopa znači ta atribucija za njihovu karijeru?
Piano Loop akademija zasniva se na timskom radu četiri eminentna pijanistička pedagoga:Leva Natochennyja, Igora Lazka, Eugene Choi i Kemala Gekića. Piano Loop natjecanje, proizašlo iz rada akademije, potiče među polaznicima pozitivan kompetitivni duh i njegov smisao nije u vrednovanju muzike brojevima ili visinom novčane nagrade. Natjecanje ima više karakter smotre, a nagrade se realiziraju kroz održavanje recitala u idućim izdanjima Piano Loop Festivala i partnerskog njemačkog festivala Gegen den Strom iz Bad Emsa. Na taj način direktno se unapređuje karijera mladih glazbenika i širi njihova profesionalna mreža.
-Festival je i međunarodnog karaktera, a osobito su zastupljene mlade pijanističke snage iz Japana i drugih dalekoistočnih zemalja. Nisu li tamo skloniji pijanističkom stilu Maksima Mrvice ( croossoveru ), koji je i sam bio polaznik seminara Igora Lazka, jednog od ključnih imena festivala, nego klasičnom muziciranju i klasičnom repertoaru?
U istočnim zemljama ima oko 50 milijuna pijanista. Samo rijetki među njima ostvarili su zavidne svjetske karijere na polju klasične glazbe, Lang Lang npr. Crossover glazbenici su uglavnom glazbenici sa završenim formalnim klasičnim glazbenim obrazovanjem, pa je tako i naš Mrvica dobio isto u radu s prof.Lazkom. Međutim, oni su odabrali nešto drugačiji put prema slavi, onaj koji prečicom puni mega-dvorane. Osim neupitne tehničke spretnosti i talenta, za razumijevanje njihove glazbe publici ne treba poseban intelektualni angažman, čisto ljubav prema spektaklima i zavodljivoj glazbenoj frazi.
-Piano Loop, evidentno, ima i velike ambicije i velike ideje, a po svoj prilici i velike izdatke. Znači li to za vas, kao direktoricu festivala, i velike glavobolje ili samo veliku satisfakciju onim što publici dajete kao finalni glazbeni doživljaj?
Ja volim za sebe reći da sam u stalnoj potrazi za ljepotom. I cijeli proces nastajanja umjetničkog festivala me veseli, jer kao što kaže poslovica sreća nije cilj, ona je put. Najviše sam potaknuta mladim ljudima koji sudjeluju u samom projektu, polaznicima seminara koji cjelokupnim programom izuzetno profitiraju u iskustvenom smislu, a i stvarajući veze koje su im kasnije bitne za budućnost. Na prvom festivalu svirali su naši Lovre Marušić, Aljoša Jurinić i Ivan Krpa, danas priznata pijanistička imena, kojima je Piano Loop poslužio kao odskočna daska u karijeri.
-Zasad imate potporu Ministarstva kulture, županije i Grada Splita. Je li to dovoljno za nove iskorake festivala? Otkrijte nam bar nešto o tome kuda ide dalje Piano Loop i čemu se od vas još možemo nadati.
Imam iza sebe potporu Ministarstva kulture, Grada i Županije, Turističke zajednice, Etnografskog muzeja, Euro-unita i Yamahe. Širenje organizacijskog tijela ne bi bilo na odmet, s obzirom da cjelokupnu organizaciju projekta već pet godina odrađujem sama. A što se tiče planiranja, ja sam više tip koji voli promatrati proces, kao film. Dugoročno planiranje nema veze sa budućim odlukama, već sa budućnošću sadašnjih odluka, stoga živim u sadašnjem trenutku, i sa strane promatram kako se projekt, vođen nekim svojim algoritmom, sam po sebi širi, kao svemir.
