Irena Ateljević, znanstvenica,”građanka svijeta”, kako se sama definira, s doktoratom iz humane geografije stečenim na Univerzitetu u Aucklandu, i zagrebačkim magisterijem iz marketinga i ekonomije, hrvatskim i novozelandskim državljanstvom, Murterka rođenjem, znanstvena suradnica na Institutu za turizam, sveučilišna profesorica s katedrom na aucklandskom i na nizozemskom sveučilištu. Uspješna, samosvjesna žena fokusirana na održivi razvoj, internacionalna istraživačica kulturalnih politika samoodrživog razvoja, kako stoji u jednoj njezinoj sažetoj biografiji, specijalizirana u socijalno-kulturalnim aspektima zajednice i rodne jednakosti.
Zapravo, Irena je snažna žena s golemim kreativnim potencijalom, zabrinuta nad opstojnošću Zemlje spram koje se čovjek, u trci za brzim i što većim profitom, odnosi neodgovorno i maćehinski, baš kao da ima rezervnu planetu na koju će, kad sasvim iscrpi i uništi ovu postojeću, spokojno emigrirati.
Zdravo, sezonsko i lokalno
Irena je ispunila svoj životni krug od Murtera, preko Novog Zelanda i Amsterdama do Šibenika. Danas je “povratnica” u zavičaj gdje svoja teorijska znanja o održivom razvoju prakticira kroz jedan simbolični eksperiment, prvi šibenski hub, SHE bio bistro koji posjetiteljima nudi isključivo jela od namirnica iz organskog uzgoja, dominantno iz autohtonog dalmatinskog podneblja, od lokalnih OPG-ova. Ovdje možete dobiti uistinu zanimljivu hranu, kreativno osmišljenu i zdravu. Od sezonskih smoothie sokova, originalnih , koloritnih salata, do vina lokalnih vinara, craft piva i zanimljivih koktela. Bez straha, nećete kod Irene ostati gladni, jer She bio bistro svakodnevno ima i domaći kruh, razne veganske burgere, bezgutenska jela, deserte…
SHE ulazi u treću sezonu, s dragocjenim iskustvom nimalo lakog i jednostavnog ugostiteljskog poduzetništva, bitno drugačijeg od onog na koji je većinska klijentela navikla. Bistro je otvoren, kako nam kaže Irena, u ljeto 2016., ali realno iza sebe imaju tek 11 mjeseci rada, jer je SHE sezonskog karaktera ( zasad ), a već je dospio na TripAdvisoru na sam vrh, u sve žurnale i magazine, a bio je i sudionik mediteranskog festivala.
-Projekt SHE je moja vizija koju dugo u sebi nosim kao nostalgično sjećanje na svoju baku koja je bila iskonski vezana za zemlju i stablo masline kao izvor života. Cijeli život sam putovala po svijetu, učila, studirala, radila, i vidjela što masovna proizvodnja i masovni turizam rade ljudima i ovoj planeti. Izvorno sam htjela svoje projekte vezati za rodni Murter, pa sam tako i svoj prvi projekt, Centar za edukaciju za održivi razvoj- otvorila u Murteru. Htjela sam prenijeti svoje znanje svojim ljudima. Ali, ljudima je dosadilo slušati teorijske priče, dok s druge strane nema dovoljno primjera dobre prakse- počinje svoju priču dr.Irena Ateljević .
SHE, šibenska ekologija, ženska filozofija i poduzetništvo
Osnovala je društveno poduzeće, osmislila koncept i uz pomoć svoje američke investitorice koja je kupila objekt za SHE, krenule su u obnovu zgrade koja je danas nezaobilazni turistički toponim Šibenika.
-Imam doktorat iz jedne multidisciplinarne grane koja povezuje političku ekonomiju, geografiju, antropologiju, sociologiju, društvenu psihologiju… Mi sve gledamo kroz prostor i kroz čovjekov utjecaj na prostor- kaže Irena kojoj je teorijsko propovijedanje postalo nedovoljno bez tog finalnog, praktičnog dijela, pa se latila poduzetništva. Istodobno je osnovala udrugu Feniks i krenula s projektom SHE. Iza projekta stoje Irena i njezina kći Tina, inače komunikacijski menadžer ( diplomirala je u Londonu na studiju koji povezuje globalnu političku ekonomiju i ekologiju ), njihova prijateljica iz Francuske, Tais, kreativna umjetnica koja je dizajnirala zajedno s Tinom cjeloviti umjetnički koncept (logo, dizajn prostora, cjeloviti brand) i Irenina američka partnerica koja je kupila svojim kapitalom zgradu u Zlarinskom prolazu gdje je danas smješten jedinstveni bio- bistro SHE.
-Zašto SHE?- pitam Irenu. A odgovor je zapravo posve jednostavan. – She kao Šibenik, šibenska ekologija, a osim toga ovo je primjer “ženskog poduzetništva”, naspram uobičajeno patrijarhalnog, muškog pristupa poslovanju. Konačno, sve četiri smo žene- objasnila mi je Irena. SHE je sinergija , simbolika lokalpatriotizma i feminizma, ali novog feminizma koji žene ne podrazumijeva kroz predrasude, kao mrziteljice muškaraca. – Zbog toga uvijek naglašavam da je feminizam 21. stoljeća promocija različitosti, i da taj žensko-muški princip nije dan spolom, nego se gradi kroz rodnu ulogu. Kako ovaj neodrživi ekonomski sistem sistemski i lagano uništava i žene i muškarce, ta naša rodna uloga se izražava kroz promoviranje nove, tzv. ‘brižne’ i odgovorne, ekonomske paradigme koja se polako rađa svugdje po svijetu- kazuje Irena .
I hranom se može mijenjati svijest ljudi i odgovornost prema prirodi
I u takvom ambijentu SHE nalazi svoj prostor za promoviranje nove ekonomske paradigme…
U prizemlju njihove zgrade je bistro koji je zamišljen kao utjelovljenje novoosmišljenog ugostiteljsko-turističkog djelovanja u kojemu se dnevno pokazuje kako vegansko-vegetarijanska hrana također može biti ne samo zdrava, nego i ukusna. Vani je to već mainstream, kaže Irena koja u svom bistrou želi promovirati domaću hranu, sezonsku i lokalnu, što manje industrijsku. Na taj se način podupire i lokalna trgovina, a ne Velpro ili Lidl i drugi trgovački lanci s narančama iz Turske ili Izraela.
-Želim da taj naš turizam ima multiplikativni efekt, da pomažemo domaće OPG-ove, domaće proizvođače, da gostima nudimo zdravo, sezonsko i lokalno- poručje znastvenica u poduzetništvu.
U principu, oko 70 posto namirnica u njihovom je koncept-bistrou iz domaće proizvodnje, ili eventualno ponešto iz Bio bio, glavne kompanije za bio-hranu koja opet većinu namirnica otkupljuje od naših kontinentalnih proizvođača. Nasuprot tome, u Hrvatskoj je oko 60-70 posto hrane iz uvoza. I da se na samo šest dana zatvore granice, veli pomalo cinično Irena, ljudi bi pocrkali od gladi.
SHE razmišlja i o vlastitom uzgoju, ali to je sljedeća faza u kojoj bi imali i svoju banku sjemenja.
Stranci su ih brzo i lako prepoznali, pa su na TripAdvisoru dospjeli na sam vrh. Njihov bistro ima i edukativni smisao i poruku. Jer, današnje ekonomije su takve da su vrlo moćne i u edukaciji koja se provodi na jedan nevidljivi način, a kroz nju se promovira i sustav vrijednosti- to da smo konzumeristi, da ne vodimo računa o tome koriste li se plastične slamke u ugostiteljstvu koje stvaraju plastične otoke u oceanima, ili se koriste aluminijske. Dakle, i hranom se može mijenjati svijest ljudi i njihova odgovornost prema prirodi- reći će Irena.
Dr.Vandana Shiva i “Feniks”
Priča osviještenih šibenskih poduzetnica koje je povezao “Feniks” ( udruga) inspirirana je zapravo dr. Vandanom Shiva koju je prije dvije godine Irena dovela u Zagreb, a posjetila je i u Indiji. Ona ima sličan koncept, kafić u Delhiju, a farmu u Dehradunu. U kafiću razmjenjuje sjemenke i promovira organsku hranu s farmi. – Mi smo projekt nešto drugačije postavile, jer kod nas ruralni projekti ostanu samo ruralni, zbog toga što su lokalni ljudi često inertni otići negdje dalje i zato nam je to dugoročni projekt- pojasnila mi je Irena, napominjući kako su ušle u ono što je bilo moguće odmah pokrenuti.
SHE ima, uz bistro, i jedan multifunkcionalni prostor u kojem održavaju predavanja, radionice, vježbe yoge, plesa, prezentacije…
-Sve naše aktivnosti, pa i samo poslovanje, ima za cilj podizanje svijesti o zdravoj hrani i održivom razvoju, i svakim danom sve se više vide pomaci. Mlijeko biljnog porijekla, na moj poticaj, sve se češće može naći u šibenskim lokalima, jer ono standardno u tetrapaku čisti je otrov- tvrdi Irena koja je sudjelovala u brojnim istraživanjima.
-U svojim istraživanjima sam bila specijalno fokusirana na održivi razvoj, a u Amsterdamu sam držala i katedru o tome. Predavala sam studentima o održivom razvoju i pokazala im što se radi u industrijskoj proizvodnji hrane. Malo tko je svjestan- kaže – koliko je industrijska proizvodnja hrane neetična i kako utječe na klimatske promjene- uništava ljudsko zdravlje, podupire farmaceutsku industriju i velike kompanije poput Monsanta kje prodaju GMO sjeme. Evo, samo za primjer, u Indiji se 300 tisuća farmera ubilo koristeći pesticide kojima se sustavno truje zemlja, pa se sjeme ne može reproducirati, i time postaju ovisni o Monsantu. Jer, ako ne možete uzgojiti vlastito sjeme nakon što ste ubili sve mikroorganizme i insekte, pa svake godine iznova kupujete Monsantovo sjeme , uništavate biološku raznolikost, trujete ljude…
Foto:Tais Bean
Birokratske zapreke i inertnost lokalnih ljudi
She ima i klasične birokratske zapreke na koje u svom poslovanju nailazi.
– Preko 20 godina nisam ovdje živjela i kad sam se vratila neugodno sam se iznenadila spoznajom koliko je administrativni sustav ovdje zahtjevan. Kako biti kreativan ako se stalno morate baviti administrativnim obvezama?! Imamo problema i zato što smo društveno poduzeće, a ovdje se ono shvaća kao nešto što je rezervirano za ljude s invaliditetom. Ili za žene iznad 50 godina… No, mi želimo promovirati osviješteno poslovanje s društvenom svrhom. A da nismo udruga, jer se baš udruge percipiraju kao nekakvi društveni paraziti. Tako smo se odlučile na društveno poduzeće kao model koji svojim djelovanjem kreira novu poslovnu paradigmu u društvu.
Postoji , pripominje, i otpor kod lokalnih ljudi na promjene, kao otežavajući faktor za ovakvo poslanje. U posljednje je vrijeme to neprihvaćanje malo omekšalo. Mada se ovakvo poslovanje u Hrvatskoj doživljava kao neka alternativa, zapravo treba shvatiti- smatra Irena- da je mainstream nešto što je upitno.
– Je li normalno da uništavamo prirodu, je li normalno da nismo spremni za globalno zatopljenje koje smo sami proizveli? U početku sam to nerazumijevanje lokalne sredine previše primala srcu. Pozivali su me da održim predavanje u Brazilu, svuda po svijetu, sve su mi troškove plaćali samo da im govorim o održivom razvoju, a kad bi besplatno u svome Murteru držala predavanje došlo bi mi troje ljudi. Ali, polako, treba biti uporan jer nije lako kod ljudi mijenjati navike. Zato sam se odlučila manje govoriti, a više pokazati konkretnim djelovanjem. Svi mogu iskušati ono što nudim, ističe, i slobodno odlučiti odgovara li im ili ne.
SHE trenutno radi sezonski, kad imaju i do 12 zaposlenih.Izvan sezone bistro ne radi, ali je otvoren studio ATELIER na katu gdje , u suradnji s gradom, imaju predavanja za žene-poduzetnice, tu se provodi i projekt Aurora kojeg podržava američko veleposlanstvo s ciljem poticanja ženskog poduzetništva, imaju prezentacije, itd.
Život je “work-in progress”
Uz sve zapreke, Irena čvrsto vjeruje u svoj projekt sa svrhom.
– Posao je za mene katalizator kroz koji učim i sebe izgrađujem. Mislim da je takav koncept u svijetu sve prisutniji i među mladima- šira svrha koja donosi i veću motivaciju. Nije lako, ali uvijek sam se u životu vodila srcem. Teško sam stekla ono što danas imam, svoje znanje i svoje zvanje. Meni je Novi Zeland dao sve što je mogao u 12 godina koliko sam tamo provela. I trebao mi je novi izazov. Otišla sam u Amsterdam, u Europu i opet sve ispočetka, novo sveučilište, novi program, novi studenti, a znalo ih je biti i iz 30 različitih nacija. Zadnjih 7-8 godina sam stalno govorila o održivom razvoju i shvatila da se svi bavimo previše teorijom, a premalo praktičnim radom. To me mučilo, osjećala sam neku prazninu, putovala sam svijetom, neprekidno držala predavanja po sveučilištima, i uvijek se vraćala svom urbanom životu u Amsterdamu, a u meni je sve više rasla motivacija da se vratim korijenima. U Novi Zeland sam otišla s 26 godina. To je dionica na mom putu bez koje ne bi spoznala što trebam i koje je moje poslanje.
Foto: Tais Bean
Moj put je morao biti takav, raznovrstan, pun kriza, uspona i padova. Jer nije bilo lako otići s 26 godina, usred rata, s djetetom od 2 godine u Novi Zeland i početi novi život. Ali, kad sebi kreirate ugodan život, kad postignete svoj cilj, izgubite svrhu, posebice ako ste tako daleko od rodnog kraja. I u vama počinje rasti nostalgija koja vas kao crv iznutra nagriza. Često me pitaju zašto tako romantiziram svoju baku koja je kopala, živjela uz voštanicu, zar bi htjela, kažu mi, da se vratimo natrag u to doba. Ali, to nije poanta. O tome sam puno pisala, o vremenu transmodernizma koje živimo- niže Irena reminiscencije iz svog života.
Modernizam je- kazuje strasno predana znanstvenica- kreirao taj svijet koji imamo. Postmodernizam kritizira modernizam, a onda sam u svojim teorijskim i empirijskim istraživanjima nalazila sve više potvrde u tom transmodernizmu koji usvaja prednosti modernizma. Klasično hegelovski: ako je modernizam teza, postmodernizam antiteza, onda je trasmodernizam sinteza. To znači da uzima sve najbolje iz modernizma, uzima kriticizam iz postmodernizma, a njihova sinteza donosi neku novu perspektivu. U prijevodu, uzet ćemo sve prednosti modernizma, tehnologiju, povezanost, Internet, alternativne izvore energije, ali nam nedostaje jače isticanje sustava vrijednosti. Jer, stari smo sustav vrijednosti srušili, novi nismo izgradili, i živimo u etičkom bezdanu…
Ne radi se tu o nostalgiji, smatra Irena, zato sam i došla do ove svoje pozicije jer sam uvijek išla naprijed. Poanta je u tome da mi našu ljudsku radoznalost ne možemo zaustaviti, ali je bitno da ne idealiziramo nijednu dionicu kroz koju prolazimio. Život je work -in progress. Nikad se ne smije stati. Ali, ne odbacujmo prednosti nijedne dionice nego je preuzmimo i nastavimo dalje. Znate, ljudi u Murteru kad sam bila dijete, nisu dospijevali na groblje prije 75-te -80-te. Danas odlaze u 50-im i 60-im. To su- zaključuje s pravom doktorica znanosti i poduzetnica Irena Ateljević- posljedice našeg odnosa gdje se sve više odvajamo od prirode i od samih sebe…
