Zašto predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković misli da je njegova čestitka kardinalu Bozaniću u povodu imendana- vijest? Zato što dolazi od njega, a svaka je premijerova gesta vrijedna spomena i medijskog bilježenja? Ili zbog savršenog Plenkovićevog diplomatskog manirizma? A možda zato što i na taj način premijer želi svjedočiti svoju poniznost i snishodljivost spram crkvene vlasti koja je evidentno u Hrvatskoj iznad civilne? Naposljetku, zašto premijer nije čestitao svim josipima imendan, nota bene, dan hrvatskog zaštitnika još od 1687. kada je Hrvatska bila kraljevstvo…?
Što god bio razlog da je medijima o toj iznimnoj aktivnost premijera uredno upućeno priopćenje, a čestitka objavljena i na službenoj stranici Vlade, za makar i tek formalno sekularnu državu, ta je besmislena vijest pravo za nesvijest! Jer, da obrnemo stvar, pitanje glasi: Što mislite je li tkogod iz vrha crkvene hijerarhije čestitao imendan, dakako javno, posredstvom medija, kojem smrtniku iz civilne vlasti? Nedaj bože, kad smo već kod svetog Josipa, primjerice Josipu Manoliću, kad je još bio važan dio državnog establishmenta…
Poniznost
Ali, hrvatski premijer ne računa na tu vrst reciprociteta, jer crkveni su velikodostojnici božji namjesnici, izravna veza čovjeka i Boga, s kojima se politička kasta ne može mjeriti, pa će, uzoritom kardinalu za njegov imendan Plenković srdačno poželjeti: ” Neka Vas patron Crkve i obitelji te višestoljetni zaštitnik hrvatske domovine, svojom pravednošću i vjerom vodi putem Vašeg poslanja”. No, zašto ta Plenkovićeva gesta nije mogla ostati tek privatni čin šefa Vlade, znak njegova respekta spram, kod nas najvišeg, crkvenog autoriteta, zašto joj je uopće trebao publicitet? Osim kao dokaz rečene poniznosti Države spram Crkve…
Naravno, čestitka je samo aktualni povod da se takvo stanje stvari po tko zna koji put konstatira u hrvatskoj državi koja je po Ustavu sekularna. Ali, u osnovi je surogat civilne države koja se u svemu konzultira s Crkvom. Razumije se, i o Istanbulskoj konvenciji. Obrazovnoj reformi. Uvođenju zdravstvenog i građanskog odgoja u škole. O definiciji braka i obitelji, potpomognutoj oplodnji. O vanjskoj i unutarnjoj politici. Svemu.
Ćudoređe
Istanbulska konvencija već bi bila ratificirana, makar što se HDZ-a tiče, da je Crkva bila suglasna s njom. A Crkva u njoj ne prepoznaje primarno zaštitu žena od nasilja, i sprječavanje obiteljskog nasilja, nego joj implicira perfidno uvođenje rodne ideologije u hrvatsko ćudoredno društvo. Za ovdašnji bogobojazni kler i njegovu pastvu koji imaju naviku da premeću krunicu i mole Očenaš u isto vrijeme dok krše božje zapovijedi, rod je kao socio-kulturalna kategorija opća opasnost po tradicijsko poimanje uloga u obitelji i društvu. Opasnost po konzervativni postament na kojem se gradi, navodno, moderno hrvatsko društvo. Što bi rekla Rada Borić, na stereotipu da tata čita novine, a mama kuha…
U Šibensko-kninskom HDZ-u protiv ratifikacije Istanbulske konvencije pobunili su se utemeljitelji stranke, koji zazivaju referendum o Istanbulskoj i pozivaju se na stajališta Hrvatske biskupske konferencije koja je uz branitelje i dr. Franju Tuđmana, kažu, bila u ratu i poraću. Pa vele: -Županijski odbor zajednice utemeljitelja HDZ-a Šibensko – kninske županije u svezi stava o Istambulskoj konvenciji priklanja se stajalištu Hrvatske biskupske konferencije jer je upravo HBK bila s „utemeljiteljima“, hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i osobno uz predsjednika dr. Franju Tuđmana u stvaranju moderne demokratske i neovisne hrvatske države te obranila hrvatski vjerski i nacionalni identitet.
Kakva je to moderna demokratska hrvatska država po mjeri Crkve? Zar Crkva inklinira modernosti? Nije li hrvatsko regresiranje prema srednjovjekovnoj školi i patrijarhalnoj tradicijskoj obitelji, koja bez djece nema pravo na taj status, zapravo konzekvencija iznimno velikog utjecaja Crkve na civilnu vlast ?
Snishodljivost
Crkva od takvog odnosa s državom itekako profitira ( dosta su samo Vatikanski ugovori ), ne samo materijalno nego i statusno, i nikad nije bila tako nedodirljiva i neupitna kao danas. Država, pak od toga ima samo visoke proračunske izdatke ( milijardu kuna godišnje) ali i gubitak neovisnosti i autoriteta kod građana. Jer, bit će kako kaže Crkva, a ne Država.
Političko dodvoravanje Crkvi nije samo karakteristika desnih političkih opcija. Ta je “bolest” zarazna, pa je i tzv. ljevica svojevremeno iskazivala itekakvu snishodljivost spram crkvenih autoriteta. Sjetimo se samo bivšeg SDP- ovog ministra obrazovanja i znanosti Vedrana Mornara koji je u trenutku imenovanja najavio kao svoj prvi zadatak odlazak na konzultacije kod kardinala Bozanića! Ništa drugo nije bilo važnije od tog posjeta…
Zanimljivo je, Crkva nikad nije tako eksplicitna kad je riječ o nasilju nad ženama, nasilju u obitelji, i u pravilu se na takve slučajeve ne referira. Sjetimo se samo primjera zlostavljane supruge požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića. Zar je Crkva stala u obranu premlaćene i ponižene supruge? Zar je digla glas protiv nasilja nad ženama, kao što to čini protiv Konvencije kojoj je cilj zaštititi žene od nasilja? Ne, vjerojatno iz istih razloga zbog kojih je ministrica obitelji ( kakve li ironije!) Nada Murganić na vijest o povlačenju tužbe zlostavljane Mare Tomašević protiv nasilnog supruga, sasvim mirno rekla:Tako vam je to u braku…
Iskupljenje
Kako takva Crkva koja šuti dok se ženama oduzimaju temeljna ljudska prava i dostojanstvo , dok se država pljačka, kriminal i korupcija kapilarno šire na svim razinama, a pedofilija u crkvenim redovima, može biti glas koji treba slijediti u odluci o ratificiranju Istanbulske konvencije?
Ili su političari, ogrezli u grijehu, doista povjerovali da im samo Crkva i molitva može pomoći u iskupljenju koje će ih spasiti paklenih muka na “onome svijetu”, ili je to kompleks socijalističkog odgoja u ateizmu, ili se teza o Crkvi kao jedinom čuvaru hrvatskog nacionalnog ( i vjerskog) identiteta toliko ukorijenila u ovih 28 godina hrvatske neovisnosti da samo vjernik, katolik, može biti pravi Hrvat, a sve ostalo su komunjare i antihrvati…
