Kuća ljudskih prava Zagreb u suradnji s Fondacijom Kuće ljudskih prava (HRHF) i partnerima iz Hrvatske, Poljske, Mađarske i Srbije objavila je izvještaj “Otporom prema krnjim demokracijama Europe: Razumijevanjem scenarija neliberalnih vlasti do uspješnijeg otpora”. U toj je publikaciji, koju možete pronaći klikom OVDJE, predstavljena komparativna studija slučaja, provedena u Hrvatskoj, Mađarskoj, Poljskoj i Srbiji u namjeri da identificira obrasce političkog ponašanja i praksi kojima se podriva vladavina prava, urušavaju ljudska prava i temeljne slobode i marginaliziraju manjine. Usput se istom publikacijom nastoje predstaviti primjeri najuspješnijih iskustava borbe protiv neliberalne vlasti i njezinih negativnih utjecaja na društva.
Kako je navedena tema itekako zanimljiva nama u Hrvatskoj, jer u realnom vremenu ‘uživo’ proživljavamo navedeno podrivanje vladavine prava i ugrozu ljudskih prava, ograničavanje slobode govora, pokušaje marginaliziranja građanskih udruženja i neprofitnih nezavisnih medija itd. – a i mi smo nepriftni medij – upućujemo one koje zanima da promotre tu knjižicu koja je dostupna na internetskoj mreži.
Novi berlinski zid između ‘njih’ i ‘nas’
– Još prije dvadeset godina, u svom kontroverznom, ali proročkom članku “The Rise of Illiberal Democracy”, Fareed Zakaria upozorio je na krhak i ranjiv karakter demokracije te ukazao na zabrinjavajući porast pojavnosti takozvanih neliberalnih, krnjih, demokracija. Doista, danas svjedočimo epidemiji donošenja “trulih”, restriktivnih zakona kojima se nastoji suziti prostor djelovanja civilnog društva. Igrajući na kartu emocija, pod krinkom nacionalizma i širenjem osjećaja lažne pripadnosti, podiže se novi berlinski zid, onaj između “nas” i “njih”. Na vlast dolaze autoritarni vlastodršci koji započinju preoblikovanje demokracije u kojoj pobjednik određuje sva pravila. Kao produkt te igre prerušavanja, u mnogim državama s demokratski izabranim vlastima građanska i politička prava nerijetko su sustavno zanemarivana. S ciljem manipuliranja masama, stupovi demokracije poput vladavine prava, nezavisnog sudstva, poštivanja prava manjina, slobode govora, slobode medija i slobode okupljanja sistemski su ignorirana ili zloupotrebljavana. Drugim riječima, koncept demokracije sveden je na puko višestranačje, dok ostale temeljne komponente za pretpostavku funkcioniranja demokratskog društvenog uređenja pokušava ugušiti ili institucionalno marginalizirati – pojašnjavaju u Kući ljudskih prava smisao objavljene publikacije.
A o ključnim temama iz knjižice govori i Miklós Haraszti (72) mađarski književnik, novinar, odvjetnik za ljudska prava i međunarodni sveučilišni profesor (Columbia Law School u New Yorku i Srednjoeuropsko sveučilište), koji je rođen u Jeruzalemu. Bio je predstavnik OESS-a o slobodi medija od 2004. do 2010, no počeci njegova djelovanja sežu još u sedamdesete godine prošlog stoljeća: Haraszti je studirao filozofiju i književnost na Sveučilištu u Budimpešti, a 1976. godine osnovao je mađarski Demokratski opozicijski pokret, a 1980. postao je urednik samizdatskog časopisa Beszélő.
Haraszti je 1989. sudjelovao u tzv. demokratskim promjenama u Mađarskoj, te je bio jedan od sudionika pregovora o prijelazu na slobodne izbore. Nakon toga je bio član mađarskog parlamenta od 1990. do 1994. godine, a posljednjih pet godina je Specijalni izvjestitelj UN-a o stanju ljudskih prava u Bjelorusiji. Autor je dviju knjiga: Radnik u radničkoj državi i Baršunasti zatvor.
No što kaže Harastzi o negativnim zbivanjima koji se paralelno i istodobno događaju u više zemalja Europe?
Kažnjavanje neprofitnog aktivizma
– U proteklom razdoblju razdoblju svjedočimo epidemiji donošenja zakona kojima se koče aktivnosti civilnoga društva u više mladih demokracija na nekoliko kontinenata. Zakoni se donose kako bi se suzio prostor djelovanja neovisnih građanskih inicijativa. Nova moda zakonske regulative rasprostire se svijetom nalazeći uzor u modelima kreiranim u Kremlju. Njome se kažnjava međunarodno umrežavanje građanskih inicijativa ili međunarodno pokroviteljstvo neprofitnog aktivizma, uz etiketiranje aktivista kao “stranih agenata”. Širenje restriktivnih propisa jasan je znak urušavanja tek nedavno stečenih liberalnih ustavnih uređenja i skretanja u neliberalno ili potpuno autoritarno vladanje. Ovi postupci nisu tek usputna posljedica: nasrtaj na građansko udruživanje zapravo je polazišna točka “čišćenja” i osnovni preduvjet za uspostavu neliberalnih režima. Tako započinje preoblikovanje demokracije kojom se potiče suradnja i pluralizam djelovanja u igru prerušavanja u kojoj će pobjednik određivati sva pravila – veli Harastzi.
Miklós Haraszti
Po njemu je takvo ponašanje vlasti posve logično i očekivano, pa nabraja neke od metoda kojima se vlasti korite, po kojima bi netko mogao zaključiti da Miklós Haraszti živi u Hrvatskoj, a ne u Mađarskoj ili Bjelorusiji.
– Autoritarni vlastodršci imaju pravo. Građanski aktivizam najbliži je sirovoj energiji kojom se hrani i oživljava sloboda u bilo kojem društvu. Građanske akcije početak su i najukusniji plod demokracije. Kada vidimo kako ih se namjerno koči, cinično omalovažava, pa čak i kriminalizira, jasno je da ih se želi spriječiti u dopiranju do šire javnosti ili pozornom nadziranju vlasti. Moramo upamtiti da obje javne uloge podrazumijevaju neovisnost. Budući da se za populističke nasrtaje moćnih nalaze “demokratska” opravdanja (“imamo slobodne izbore, zar ne”), javnosti nije odmah jasno da su napadi na civilno društvo ključni za uspostavu neliberalnog uređenja. Kontrolore treba ušutkati kako bi se moglo nastaviti s neliberalnim akcijama kao što su netransparentnost u trošenju javnog novca, podčinjavanje svih grana vlasti onoj izvršnoj, sustavno smanjivanje autonomija, zauzdavanje pravosuđa, sužavanje prava na slobodno okupljanje, udruživanje i slobodu izražavanja te gušenje medijskog pluralizma. Predlažem da bijes neliberalaca prema neovisnom civilnom društvu prihvatimo kao činjenicu. Kada neliberalni vlastodršci proglase aktiviste stranim agentima, oni ne žele samo umanjiti kritičnost korištenjem nacionalističke ideologije. Njima nije dovoljno da budu shvaćeni kao trenutni i tek neki od predstavnika nacije – oni traže da ih građani poistovjete s nacijom, dok se neovisni aktivizam mora odbaciti kao stran ili čak i neprijatelj nacije – upozorava Miklós Haraszti.
Nepotistički feud i parlamentarna blebletala
Ovo posljednje je posebno izraženo u lijepoj našoj: poljuljana vjera u pravosudni sustav, aktualna afirmacija nacionalizma i pripuštanje utjecaja klera, ekstremno desno orijentiranih političkih marginalaca i ‘znanstvenika’ sumnjive znanstvene pozadine na tzv. javnim medijima poput državne televizije, uporni pokušaji militarizacije društva nametanjem tema o npr. naoružavanju, služenju vojnog roka i slično, te podgrijavanje atmosfere po kojoj su svi koji misle drukčije ili kritiziraju poteze vlasti ‘mrzitelji Hrvatske, jugonostalgičari, četnici i tome slično’, intezivno dijeljenje građana, falsificiranje povijesti, pripomaganje jačanja profašističkih nakupina… prokušani je obrazac je koji se u nas primjenjuje već dulje vrijeme. No, to je mnogima odavno jasno, ali što poduzeti?
Miklós Haraszti iz mlađih dana
-Reagirajmo sukladno ovim stavovima. Građanska snaga, nepokorene organizacije civilnoga društva – jednako kao i pluralistički mediji – posljednje su uporište obrane sloboda u društvu. Nažalost, u neliberalnim režimima, tradicionalni politički proces ne može više ispraviti sistemsko kršenje pravila natjecanja niti može dopustiti trodiobu vlasti, jer su populistički vođe i autokrati prvo iskoristili taj proces kako bi se popeli na vrh, a onda su uklonili sve zapreke koje bi ih mogle zaustaviti pri uspostavi apsolutne vladavine. Otkuda može stići pomoć kad je ekonomija pretvorena u nepotistički feud, političke stranke u parlamentarna blebetala, a mediji u puku dekoraciju za unaprijed izvjesne izborne ishode? Promjenu mogu donijeti jedino preostale nesputane, globalno povezane društvene snage, nepredvidljivo civilno društvo, i to svojim sve brojnijim mrežnim komunikacijskim strategijama. Što je najvažnije, sloboda civilnoga društva i slobodni mediji sve su bliže, svrhom se gotovo preklapaju, u trenutku kad mrežna povezanost postaje životnom činjenicom. Možete li odlučiti što više uzrujava autoritarne vlastodršce: prikupljanje podataka organizacija koje nadziru vlast ili njihova sposobnost da nalaze svojih istraživanja podastiru svim građanima, iako je vlast zauzela sve tradicionalne medije? – postavlja pitanje mađarski novinar, pa političar i profesor.
I sada kao da govori o Hrvatskoj, posebice kada govori o nepotističkom feudu koji podsjeća na hrvatski agrokor-ekonomiju. Niti prispodoba o parlamentalnim blebletalima nije daleko od stanja u našoj sabornici, u kojoj kontroverzne osobe pod egidom pseudokritizerstva i poticanja banalnih i perifernih tema kao da imaju zadaću proizvodnje show programa za narod, te skretanje pozornosti javnosti s donošenja štetnih zakona kojima se i nadalje siromaši društvo, dokidaju interesi građana i zloupotrebljavaju i privatiziraju javni resursi. Pa i spominjanje populističkih vođa i autokrata koji nastoje ukloniti sve zapreke do apsolutističke vladavine, podsjeća na razdoblje Karakamrko-Hasanbegović, kada je potonji odmah pri dolasku na vlast nastojao sasjeći malobrojne nezavisne neprofitne medije u Hrvatskoj, među kojim i ovaj koji čitate. Što se događa u drugim državama?
‘Prilagođavanje’ interneta
– Aleksej Navalni u Rusiji ili Márton Gulyas u Mađarskoj pretvorili su društvene mreže u ključni dio svog građanskog aktivizma, osvjetljujući tako put koji vodi do preobrazbe, do post-neliberalne demokracije. Glavno oružje neliberala je sintagma “unutrašnje stvari”, odnosno isticanje suverenosti kojom se bavljenje globalnim razvojem povlači natrag u vlastite granice i postaje pitanjem unutrašnje politike. Sjetimo se zakona kojima se trebalo “prilagoditi” globalni internet ili ponekad jednostavno ograničiti njegovu propusnost. Neliberalni režimi na dvije razine vode bitku protiv svakog oblika međunarodnog zajedništva svijetom raširenih građanskih težnji. Na prvoj razini, paradoksalno, čine to preko razvijenih međudržavnih organizacija i pravnih instanci. Tamo se bez problema udruže sa svim drugim vladama koje jednako žarko žele internacionalizam poslati dovraga. Ali, rečenice koje koriste za mobilizaciju unutar svojih granica proturječe njihovim uzvišenim argumentima. Kod kuće su neliberalni vladari tek obični nacionalistički populisti. Njihov “znanstveni” pristup leži u poticanju i razbuđivanju eksplozivne i rušilačke snage drevnih nagona – etničke ili vjerske posebnosti i ksenofobije – primjećuje Miklós Haraszti, koji kao da zna što se događa na relaciji Kaptol-Markov trg- Pantovčak-Prisavlje.
Rječiti Mađar drži i kako je, posve logično, jedino poštivanje ljudskih prava jamčevina mira. On citira i filozofa Immanuela Kanta, koji je isticao je jedina garancija mira u svijetu međunarodno priznavanje i poštovanje ljudskih prava svakom ljudskom biću. Znaju to i oni kojima takav mir nije profitabilan, niti po volji…
– Podignut je novi berlinski zid – propisi protiv organizacija civilnoga društva prozvanih “stranim agentima”. Ovaj se put zida zakonskim odredbama, bez čelika i betona. No svrha je ista – ukloniti tvrdnju o univerzalnosti i nedjeljivosti ljudskih prava koja je međunarodno prihvaćena nakon Drugog svjetskog rata. Zapravo, to i jest bila glavna lekcija koju nam je taj rat udijelio. Nadam se da će nam ovaj izvještaj pomoći da ozbiljnije shvatimo važnost civilnoga društva– sloboda u miru, kod kuće i širom svijeta. I da će ojačati naše napore u suprotstavljanju neliberalnim uzurpacijama demokracije, kod kuće i u svijetu – nada se Miklós Haraszti.
Nadamo se i mi.
Ilustracija: Felix Online
