Nije stigao. Mase su razočarane. Gazda se nije čak ni javio. Ni brzojavio. Ni otkazao doček. Jednostavno je obožavatelje ostavio u neizvjesnosti i neznanju. Glazbu i muzičare u mirovanju. Svi strahuju da se s Gazdom nešto loše dogodilo. Da mu na putu kući, od prevelikog uzbuđenja i radosti, nije, nedaj bože, pozlilo. Jer, da se njemu nešto dogodi, što bi svi oni? Tko bi im kruha dao, tko bi za njihove obitelji skrbio, tko bi takvog dobroćinitelja ikad više našao?! Strpljivo i dalje čekaju. Znaju da je Gazda veliki Hrvat, katolik i domoljub i da ih neće izdati.
Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što. To je njegova parola još od doba kad ga je Franjo Tuđman privio na svoje rame i zakleo se da će od njega, malog kloštarivanićkog cvjećara, napraviti oglednog kapitlističkog predatora tranzicijske Hrvatske za primjer ostalih 199 odabranih obitelji. Bez brige, Gazda dolazi. Pravda neće pobjeći. A i kako bi kad još ovdje nije ni stigla. Ovo je država potpune pravne nesigurnosti u kojoj se i krade i ubija nekažnjeno. Samo se nekažnjeno ne smije govoriti ( lajati), pisati, gladovati ili eventualno joint pušiti…
Oni ne priznaju ni hrvatske sudove, ni zakone!
Nema tog hrvatskog domoljuba koji je svoju „ljubav spram Domovini“ obilato kapitalizirao, a da joj neće spontano okrenuti leđa dovedu li se u pitanje njegove stečevine. Svojedobno je Ivo Sanader, ex-premijer kojemu su se mase dodvorica i poltrona klanjale kao božanstvu, domoljublje pokušao zaštittii od hrvatskih zakona i pravosudnih institucija, bijegom u Austriju. Toliko je vjerovao u pravni sustav svoje države. Danas još jedan veliki domoljub, Ivica Todorić, koji je svoje poslovno carstvo gradio uz svesrdnu pomoć i blagoslov estabishmenta, služeći mu svuda i u svemu kao i oni njemu, ne priznaje hrvatske sudove i zakone, nego se od njih brani bijegom. Navodno, skriva negdje u Londonu. Gdje je zbog Bexita proces izručenja kompliciraniji i dugotrajniji. Njegova sigurnost neupitnija.
Imovinu su mu blokirali. Četvrtinu Kulmerovih dvora koja je bila na njemu, uz ostalo. Kao da u one tri preostale, uknjižene na njegovu djecu, nema dovoljno mjesta za puk s cijelog jednog hrvatskog otoka. I ta bi nas vijest trebala umiriti. Jer, eto, i njemu je „oteto prokleto“. Ta, kao da je to sva imovina neokrunjenog kralja regiona? Gdje je Todorićeva imovinska kartica? Zašto o njoj ne znamo ništa? A on o našoj naivnosti, neimaštini i gluposti znade sve. I sve je iskoristio…
Bilo je takvih još. Sve redom junak do junaka nepatvorenog hrvatstva i posvećenosti nacionalnim interesima. Bježe od zakona jer ih je netko zloban uvjerio da je hrvatstvo njime ugroženo. Nasjeli su. Zbog neinformiranosti. Dijelom i nelagode. Pa kakav je to način da se njih, stvaratelje nove Hrvatske koji su nas dobrovoljno preveli iz totalitarnog komunističkog „mraka“ u sjaj i raskoš selektivnog sirovog kapitalizama, žrtvujući svoje vrijeme i svoj mir, policijom privodi na saslušanje i dovodi u pitanje?! Neće to tako ići. „Samo nas nebo rastavit može“ od naših velikana pretvorbe nacionalne misli u djela…
Gazd(e)a i stoka sitnog zuba…
Još uvijek nitko iz reprezentativne postave novohrvatskog „preporoda“ nije sankcioniran, a kako stvari stoje vjerojatno nikad i neće biti. Sasvim pravedno. Što bi mi bili bez njih? Zar bi se snašli u bespućima hrvatske zbiljnosti i sveprisutne otimačine? Oni su ipak vizionari novog doba. Na vrijeme su vidjeli i shvatili da je narod stoka sitnog zuba podobna samo za manipuliranje i „klanj(anj)e“. I stali odlučivati za njega i u ime njega. Da izgubimo Gazd(e)u tko bi mislio za nas? Tko bi nam osigurao posao, sponzorstva i donacije, tko bi „danajskim darovima“ hranio sustav i perpetuirao odnos moći i nemoći, superiornosti i inferiornosti, blagostanja i siromaštva, pravde i nepravde? Kako bi znali gdje nam je mjesto?
Srećom, od toga ne moramo strahovati. Ma gdje bio, Gazda je siguran. Jer, ako je vjerovati procjeni jednog od domaćih odvjetničkih prvoligaša, Anti Nobilu, a nitko ga u tome nije dosad ni korigirao ni osporio, trebat će bar 20 godina da slučaj Agrokor, koji je navodno težak 150 tisuća stranica i na desetke milijardi kuna, dobije svoj sudski epilog. Prije će Ivica Todorić, omiljeni tajkun režima i nepokolebljivi donator svih relevantnih i manje relevantnih političkih opcija u Hrvata, blagopreminuti u Gospodinu, negoli dočekati pravomoćni sudski pravorijek. Sve je realnije očekivati da bi ista sudba mogla dopasti i Sanadera, kojemu trenutno prijeti više bolest negoli sudska pravda.
Gubitak elitnog statusa društvenog moćnika koji je stasao na koruptivnom i pokvarenom sustavu, više će od pravomoćne presude pogoditi i cijeli spektar novokomponirane političke kaste, koju predvode Nadan Vidošević, Božidar Kalmeta i njegovi „remorkeri“, svojedobno Berislav Rončević, Damir Polančec, Mladen Barišić i ini „indexi“ „maestri“, „fimimedijsši“ i ostali „komedijaši“. Sve do najbizarnijeg osuđenika među svima, Petra Čobanovića, što ga je dopalo pokajnički guliti krumpir „za opće dobro“, koje je opće koliko i korist koju je „aferom Planinska“ pribavio.
Kod nas se nekažnjeno ne samo krade, nego i ubija. U ratu i miru. Da spomenemo samo Tomislava Horvatinčića, ubojice obitelji Zec, optuženike iz “garaža” i “Selotejpa”… Bitno je porijeklo lupeža i ubojice, njegova imovinska kartica i „ugled“. Jer ni ta nedjela nisu dopuštena svima. Nego samo „njima“. Onima s političkim zaleđem i debelim takujinom.
Nema pravde za “male”
Kako god uzeli, u ovoj zemlji strada samo sirotinja, baka s dugom od sto kuna za smeće zbog kojeg završi na četiri dana u zatvor, jer ona nije kvalificirana raditi za „opće dobro“, mladac koji svoj joint proda prijateljici pa zaglavi na dvije godine u zatvor, pas Medo koji laje a za lavež nije platio licencu susjedu, i da, glasnici loših vijesti. Njih bi trebalo sve u koncentracijski logor, ili u najboljem slučaju na Goli otok. Jer, na našim sudovima jedino je izvjesno, uz pse, gladne i nezaštićene, da će novinari biti kažnjeni. Za svaku otkrivenu aferu, svaki besprizorni lopovluk, grabež i otimačinu političke i gospodarske, velikotajkunske kvazielite i njihovih kooperanata, na njih se udara drakonskim kaznama kako bi ih financijskim slomom prisilili na šutnju. Plaćali bi im i da ne rade, thompsonizirali bi, da ne kažem korumpirali, sve novinarske „lajavce“, samo da umuknu i puste sustav da se razvija do krajnjih mogućnosti svoga kontaminiranog korita. A ako nisu spremni biti dio igre, onda će se sustav poigrati s njima…
Dakle, realno govoreći, ni Anti , ni Ivanu, ni Ivici Todoriću neće pasti ni vlas s glave. Kao što nije ni onima prije njih. Zato, čemu sva ta zbrka i panika, jel’ Ivica Todorić bjegunac ili nije, dolazi li ili ne dolazi, gdje je Ivan, što kaže Ante, hoće li biti Istražnog saborksog povjerenstva o Agrokoru ili neće, kad znamo da je to priča kojom se zabavlja neuki svijet kako bi zaboravio u kakvom okruženju živi i štoviše, pomislio da smo pred zakonom svi isti. Vjerujte, nismo i nikad biti nećemo. Njih brane najskuplji odvjetnici, za njih skaču u vatru premijeri i ministri, desni i lijevi, šefovi država i političkih stranaka. Čuvaju im leđa i dobroplaćeni medijski trudbenici. A Vas? Tko će vas braniti kad vas (za istinu ili glupost) tuže ? Pro bono odvjetnici, eventualno, koji se u tom košmaru snalaze gotovo koliko i vi. Koga je briga ako vas dovedu do ruba gladi, ili čak strpaju u zatvor za račun „duševnih boli“ nedodirljivih i hipersenzibilnih elita koje se s vama u zemaljskom prizemlju ne žele ni miješati. A kamoli da im docirate…Nema pravde za „male“. Ona je samo za one iz“ poslovne klase“…
Politika i kapital u neraskidivoj su ljubavnoj vezi. Nota bene, ljubavničkoj. Preljubničkoj. Nezakonitoj. O kojoj svi sve znaju i unatoč tomu licemjerno šute dok god im to (sa)znanje ne zaprijeti glavom. Neki su suučesnici, jer ljubavnicima osiguravaju logistiku, ili makar alibi, drugi su voajeri, koji uživaju u prizorima iz izvanbračnog života drugih, jer nikad ne znaš za što ti te slike mogu zatrebati , treći su statisti u predvorju koji strpljivo čekaju svoj red u ovom nedozvoljenom orgijanju, a četvrti, zvučna kulisa zadužena za aplauz maštovitim ljubavnicima, uvjereni da svjedoče bezrezervnoj ljubavi za Domovinu.
