Joga i meditacija uvukli su se u Kaznionicu i zatvor u Šibeniku preko programa koji je osmislila udruga Svijet kvalitete. Svjedočili smo tomu…
Veliki nikako nije uspijevao pogoditi stranu, svi nalijevo on nadesno. I obrnuto. Mršavi se skupio u položaj fetusa, Tetovirani je imao problema s ukočenošću koljena, a Onaj Novi bio je prvi put i mislio je da su te vježbe puno lakše. Ležao je na parketu u vlastitom znoju, dolazio do daha i prikupljao snagu za novi položaj. Njih osmero već sat vremena rade vježbe iz joge. Oko njih su prozori s rešetkama, a pogled puca na visoki zid s bodljikavom žicom.
U zatvoru su. Po službeno, u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku su. Vježbaju jogu i meditiraju u sklopu programa Carpe diem. To je bila zadnja slika.
A počelo je ovako… Program “Carpe diem” osmislili su Dražen Škarica i Ida Todosijević, članovi udruge Svijet kvalitete. Dražen radi u Obiteljskom centru, a trenutno je, kaže, psihoterapeut pod supervizijom. Ida je diplomirana ekonomistica za informatički menadžment. Oboje su učitelji joge i iskusni praktičari meditacije.
Ministarstvo pravosuđa raspisalo je natječaj za udruge i oni su prijavili svoj program. – Svoja iskustva s jogom i meditacijom želimo podijeliti, odnosno osobna praksa nas je tjerala da sa što više svog znanja pokušamo pomoći i sebi i drugima – govore dok čekamo na ulazak u zatvor. – Radi se o programu koji će trajati tri godine, a rad s jednom grupom traje osam tjedana. Nakon toga, sa stečenim znanjem i iskustvom zatvorenici mogu nastaviti vježbati sami, pod povremenom našom supervizijom.
Ida Todosijević vodi trening joge u zatvorskoj dvorani (Foto: TRIS)
Program „Carpe diem“ temelji se na metodi „mindfulness“, koju je osmislio američki liječnik Jon Kabat-Zinn. Mindfulness, odnosno usredotočenost, puna svjesnost ili budnost, psihoterapijska je tehnika koja uključuje kontakt sa sadašnjim trenutkom, prihvaćanje (neugodnih osjećaja), defuziju (distanciranje od nepoželjnih misli) i prostornu svjesnost. Da pojednostavimo, tijekom vježbanja joge i meditacije potrebno je osvijestiti misli i riješiti ih se. Isprazniti glavu. Što nije lako ni onima na slobodi, a pogotovu zatvorenicima, koji većinu vremena provode isključivo sa svojim mislima.
– Osnovna ideja je da ih resetiramo – kaže nam Škarica. – Sve one nakupine negativnosti koje su skupili u sebi tijekom godina na neki način pokušavamo ublažiti, raščistiti ili preoblikovati. Paralelno s tim, plan je raditi i s njihovim obiteljima, jer ljudi sigurno nisu u zatvoru samo zbog sebe, tu je u pitanju jedan čitav splet okolnosti koji ih je doveo do problema.
Vježbanje je na rasporedu svakog petka, utorkom su evaluacijski razgovori s grupom. Bio je utorak, oko 14 sati, kad smo ušli kroz glavnu kapiju šibenskog zatvora. Dozvolu od Ministarstva pravosuđa čekali smo četiri dana, iznenađujuće malo, no najveći je izazov bio ući u zgradu s mobitelom. Stvar je spasila rečenica u mailu iz Ministarstva: “Snimanje ili fotografiranje zatvorenika može dopustiti samo na način koji onemogućava identifikaciju zatvorenika”, koju su, srećom, policajci na porti shvatili kao dozvolu za fotografiranje.
Dražen Škarica i Ida Todosijević tijekom evaluacijskih razgovora utorkom (Foto: TRIS)
Do prostorije u kojoj članovi udruge Svijet kvalitete razgovaraju sa zatvorenicima zaustavilo nas je nekoliko pravosudnih policajaca, interesirajući se za našu dozvolu boravka u zatvoru, koja je u cijelosti glasila ovako: “Sukladno odredbi članka 121. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj: 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03-pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11-odluka USRH, 125/11, 56/13 i 150/13), odobrava Vam se posjet Kaznionici i zatvoru u Šibeniku za potrebe izrade reportaže o programu Carpe diem.” Hrpa zakona iz Narodnih novina bila je na našoj strani.
Zidovi prostorije, pred kojom su četiri zatvorenika igrala na karte, bili su oblijepljeni crtežima zaostalim iz nekog drugog programa. Tema je bila “Sjećanja iz djetinjstva”, a prizori su se protezali od nogometnog igrališta, kauča u dnevnom boravku i jedrilice na mirnom moru do crnog Mjeseca, voćnjaka, idiličnih seoskih prizora i slike s porukom: “Alkohol vodi u zatvor!”.
Sedam zatvorenika, koji su se dobrovoljno prijavili za program “Carpe diem”, ušlo je u prostoriju, rukovalo se sa svima, prisustvo novinara ih je razveselilo, ali razočarenje je nastupilo kad im je rečeno da će se tekst pojaviti na portalu. U zatvoru nema interneta. Ili ima, ali oni se nemaju na što spojiti.
Jedna od uputa iz Ministarstva glasi da zatvoreniku nije dopušteno istupanje u sredstvima javnog priopćavanja. Dakle, ništa od izjava. Šteta, jer polaznici programa “Carpe diem” bili su tog utorka poprilično pričljivi. Saznali smo da u zatvoru imaju stol za stolni tenis, ali bi jako voljeli imati i stol za bilijar. Program joge i meditacije, uz pripadajuće razgovore, nekima od njih smanjuje depresiju, nekoliko njih je “manje živčano”, a i cigarete su uspjeli smanjiti. Isto tako, moglo se saznati i da je četiri godine boravka u zatvoru granica nakon koje se “ludost počinje odvajati od razuma”.
Joga s Idom (Foto: TRIS)
– Glupo će zvučati, ali mnogi od njih su rekli da je ovaj program najbolja stvar koja se pojavila u zatvoru od kad su oni tamo. Udruge ih uglavnom dolaze učiti uvijek iste stvari – kako se zaposliti, kako razviti socijalne vještine, kako otvoriti firmu… Ovo im je nešto drugačije i to im se svidjelo. Ovo je svojevrsni alat koji im olakšava boravak u zatvoru – kažu nam Ida i Dražen.
Rezultati su bolji od očekivanog. Zatvorenici već i sami meditiraju u svojim ćelijama, a i počeli su od Dražena i Ide tražiti da im donose knjige vezane za meditaciju, vježbe disanja i zen filozofiju. – Zatvorenici svjedoče o tome da su izrazito zadovoljni te da primjećuju pozitivne promjene kao što je smirenost, manje problema s nesanicom, a osjećaju i da imaju kontrolu nad svojim emocionalnim stanjima zahvaljujući tehnikama disanja. Hvale program i kažu da im je jedan od najkorisnijih – rekla nam je Anela Alavanja, voditeljica Odjela za tretman zatvorenika. Ona po zakonu mora biti prisutna na svakom razgovoru i vježbanju, za razliku od policajaca, koji sami odlučuju hoće li biti unutra ili ispred vrata.
– Budući da u hrvatskim zatvorima, a ni šire, ne postoji program poput ovoga, ovi “naši” zatvorenici su, na neki način, pioniri i bit će u mnogočemu zaslužni ako ovja program opstane – priča nam Dražen Škarica. – Kako program napreduje, tako unosimo i neke nove sadržaje, radimo preinake koje se usuglašavaju sa situacijama s kojima s susreću zatvorenici i koje im otežavaju vježbanje.
U Kaznionicu i zatvor u Šibeniku vratili smo se u petak, dan je za vježbanje joge. Dvorana je na trećem katu, do nje treba proći kroz nekoliko rešetkastih vrata. Osmorica vježbača ulaze… opet rukovanje, skidanje tenisica i zauzimanje pozicija. Dvorana austrougarskog stila je trošna, ima dvije “male branke” i jedan koš. Ida Todosijević vodi vježbanje, sve nadgledaju Dražen Škarica, Anela Alavanja i jedan policajac s kojim je opet bilo rasprave smije li ovaj novinar fotografirati mobitelom.
Položaj štapa (Foto: TRIS)
Korištenje imena i prezimena u tekstu nam, naravno, nije dozvoljeno, no snašli smo se već. Veliki, dakle, nikako nije uspijevao pogoditi stranu, svi nalijevo on nadesno. Mršavi se skupio u položaj fetusa, Tetovirani je imao problema s ukočenošću koljena, a Onaj Novi bio je prvi put i mislio je da su te vježbe puno lakše… Bilo je stenjanja, teških uzdaha i znoja. No, nitko nije odustao. Nije ni čudo, stvar je ugleda i respekta među zatvorskim zidovima; nitko neće priznati da je slabiji od drugih.
Svi oni kojih su ikad vježbali jogu ili bilo što drugo na parketu, bez prostirke, znaju koliko parket žulja. Znaju isto tako da to nije do parketa, već do (ne)opuštenosti tijela. U slučaju “klijentele” šibenskog zatvora to je još očitije; količina stresa, tmurnih misli, naznake depresije i općenita neopuštenost su izraženiji. Zato je parket poprilično žuljao. Vježbači se punih sat vremena nisu bunili, štoviše, kažu nam članovi udruge Svijet kvalitete, zatražili su da se uvede i treći termin u tjednu.
– Postoji više programa koje u zatvoru provode razne udruge, što je dobro jer zatvorenici na taj način imaju nekakav kontakt s vanjskim svijetom. “Carpe diem” je jedini program koji neće završiti s ovom kalendarskom godinom, pa će samim time i veći broj ljudi proći kroz njega, a i vještine koje steknu neće izgubiti nakon što program završi za tri godine – kaže nam Anela Alavanja.
Na izlasku iz zatvora svratili smo u ured Gorana Čuljka, pomoćnika upravitelja Kaznionice i zatvora u Šibeniku. – “Carpe diem” je poprilično avangardni program i zato je posebno zanimljiv. A čini se da i zatvorenicima odgovara, njihove reakcije su odlične – rekao nam je pomoćnik upravitelja, koji je trenutačno prvi u zatvorskoj hijerarhiji, budući da je mjesto upravitelja upražnjeno. Na opasku Dražena Škarice i Ide Todosijević da se razmišlja i o programu joge i meditacije za osoblje zatvora, kratko je prokomentirao: – Hm.
