Arhiva: Glavešine na okupu, Erdogan nešto šapće Putinu (foto EPA/HOW HWEE YOUNG)
Dok se turski predsjednik Racep Tyyip Erdogan polako priprema postati pravi suvremeni sultan, nakon što će na referendumu 16. travnja vrlo vjerojatno biti izglasane ustavne promjene koje će mu omogućiti predsjednički sistem kakvog se ne bi sramili mnogi svjetski autokrati, europski se čelnici još jednom nalaze pod snažnom kišom diplomatskih pljuski koje s Bospora pršte sa svih strana. O Erdoganu možemo misliti što god želimo, ali ne možemo sigurno nijekati njegovu izvanrednu političku hrabrost i sposobnost da iskoristi svoje ključne strateške karte kako bi si priskrbio što je više moguće moći.
Nakon sramotnog sporazuma za zaustavljanje izbjegličkog vala potpisanog s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel prošle godine, turski je predsjednik više puta pokazao želju da zaprijeti europskim vođama novim „otvaranjem slavine“ u slučaju da se njegovoj zemlji ne zagarantira početak pristupnih pregovora za ulazak u EU. Tada, zbog komplicirane unutarnje situacije na starom kontinentu, reakcija je bila poprilično slaba. Taj je prvi test shvaćen kao znak Erdoganove snage spram nikad slabije Europe. Naravno, turski čelnik nije bio voljan tamo stati.
Kao što smo već spomenuli, 16. travnja će označiti vrlo važan trenutak za turski narod, dan kada će Turci odlučivati žele li prihvatiti ili odbaciti ustavnu reformu temeljenu na 18 točaka skrojenih prema volji Erdoganove vladajuće stranke AKP. Kritičari su već istaknuli kako bi u slučaju potvrdnog ishoda, Turska postala još snažnija autokracija, gdje bi gotovo sva vlast bila u rukama jedne osobe: predsjednika. Novi bi predsjednički sustav ukinuo npr. Ured premijera i dao moć predsjedniku da samostalno bira ministre, produljio bi predsjednički mandat na pet godina, otežao bi mogućnost veta Parlamenta te bi sveo mogućnost kandidiranja na predsjedničko mjesto samo kandidatima koji dolaze iz stranaka koje su osvojile barem 5% glasova uz podršku 100.000 glasača na posljednjim izborima. Poznavajući političku situaciju u Turskoj, gdje osim AKP-a s otprilike 50% glasova, u radu Parlamenta sudjeluju svega još tri stranke, nije teško zaključiti kako bi taj potez samo dodatno zacementirao Erdoganovu i poziciju AKP-a.
Europski problem
Kako bilo da bilo, mnogi bi mogli zaključiti kako dok se god radi o turskom problemu, nema potrebe da se EU pozabavi ovim pitanjem. Nažalost, situacija je mnogo kompliciranija. Naime, otkako su Austrija, Njemačka i Nizozemska odlučile zabraniti skupove podrške Erdoganovoj vladi, i sudjelovanje nekih njegovih ministara na spomenutim, turski je predsjednik postao izuzetno ogorčen. Znajući da se u tim zemljama nalazi veliki broj turskih državljana, Erdogan je htio pridobiti njihove glasove kako bi izbjegao bilo kakvu mogućnost neugodnog iznenađenja na referendumu u travnju, ali su ga europske odbijenice u potpunosti šokirale. Uslijedile su uvrede kakve se rijetko pamte u svijetu nakon Drugog svjetskog rata, od otvorenog uspoređivanja Njemačke s nacizmom, do prozivanja nizozemske vlade zbog represije i totalitarizma. Javno i višestruko nazvati ove europske zemlje „nacističkima“, možda je najteža uvreda koju je Erdogan mogao uputiti srcu ujedinjene Europe i sasvim sigurno je to bilo nešto u potpunosti nedopustivo. Štoviše, diplomatska se kriza i dalje ne smiruje, a nizozemskim je diplomatima zabranjeno čak i letenje preko turskog zračnog prostora. Očekivala se snažna reakcija iz EU, koja je nažalost opet izostala. Isti za volju, pokušala je Angela Merkel sa svojim kolegama malo oštrije odgovoriti, ali kada vas netko nazove nacistom, a pritom ste njemački kancelar, oštre osude mogu biti nedovoljno kvalitetna reakcija.
Premlaka reakcija
Problem cijele ove političke igre ne leži u činjenici da jedan vrlo moćan autokratski vođa napada te šakom i kapom dijeli uvrede po Europi, niti u tome što Erdogan vrlo vjerojatno ovu situaciju želi iskoristiti kako bi Turke prikazao u svjetlu žrtava zločeste Europe. Turski predsjednik zna što napraviti kada mu stvari ne idu po planu, govorimo o čovjeku koji je svjesno uništio i pobio na stotine vlastitih građana u operaciji „kažnjavanja“ Kurda nakon što nije uspio dobiti priželjkivanu većinu na parlamentarnim izborima 2015. Ne treba ni spomenuti kako mu je taj gnjusni čin omogućio da, uz prikladnu propagandu, nekoliko mjeseci kasnije dobije točno onoliko glasova koliko mu je trebalo da mu stranka nesmetano i dalje provodi njegove planove. Glavni problem ove krize je u reakciji Europe. U doba kada se populizam, desni i lijevi, širi poput pandemije, a euro-skeptičnost iznutra izjeda projekt ujedinjene Europe, europski su čelnici još jednom pokazali kako još uvijek nisu spremni djelovati kao jedno funkcionalno tijelo. Kada su svi trebali stati na stranu napadnutih država, većina je samo mlako izrazila svoju podršku, dok su se napadnuti izvlačili kako su god znali. Nažalost, ekstremne stranke, pogotovo na desnici, nisu mogle dobiti bolju priliku da iskoriste takvu nesigurnost za vlastitu promociju. Marine Le Pen, Matteo Salvini, Geert Wilders i drugi, nisu imali problema izraziti ljutnju na Erdoganovu politiku, ali ne riječima najfinije diplomacije, već riječima ulice, onim riječima kojima se najlakše dopire do masa. Takav pristup, koliko god bio ne-diplomatski, je ono što mnogi Europljani žele ćuti od svojih vođa u takvim kompliciranim situacijama, ljudima treba sigurnost. Nitko se ne želi spustiti na razinu prije spomenutih populističkih vođa, ali činjenica jest da njihova popularnost raste, a takve im situacije dovode novu vodu na mlin.
Jučer održani izbori u Nizozemskoj završili su pobjedom desnog centra i premijera Ruttea, uz posvemašnje slavlje Europe o tobožnjem zaustavljanju desnice. Zaista, Wilders jest osvojio 20 mjesta u parlamentu, ali to je plus od 5 mjesta od posljednjih izbora, dok je premijerova stranka ostala bez čak 8 mjesta. Je li to razlog za slavlje? Možda. Ovisno o perspektivi, i pobjeda novog austrijskoj predsjednika Van der Bellena sa nepunih 54% glasova naspram 46% kandidata radikalne desnice Hofera jest pozitivna, ali ukazuje na vrlo duboke probleme koji su daleko od rješenja. Želi li se zaustaviti rast radikalne desnice i populizma unutar EU, vrijeme je da se europski čelnici probude i snažnije ujedine. Erdogan ne misli da u Europi vlada nacizam, ali zna da će njegovim potencijalnim biračima ideja nacizma, vezana uz roterdamske slike specijalne policije koja vodenim topovima tjera njegove pristaše, imati puno smisla. To mora shvatiti i EU i njezini vođe. Ne može se uvijek djelovati s uzvišenih diplomatskih visina jer u teškim vremenima mase trebaju direktne i jasne odgovore. Europa koja si dopušta da je takve igre jednog vanjskog faktora na taj način obilježavaju, nema svjetlu budućnost. Uskoro nam slijede francuski predsjednički i njemački parlamentarni izbori, a neugodna iznenađenja nisu nimalo isključena.
Europo, vrijeme je za novi način djelovanja, vrijeme je za pragmatizam!
