– Tuđman je svjetionik koji nas usmjerava kako se živi, čuva, voli jedina nam Hrvatska – prigodno je zabilježio Milijan Vaso Brkić na svom FB profilu u povodu 17-te obljetnice smrti Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika u neovisnosti. Slobodna i samostalna Hrvatska bila je njegov san i svetinja, veli Brkić, interpretirajući posthumno snove svoga nekadašnjeg stranačkog šefa i državnog poglavara posvećenog, navodno, blagostanju Hrvatske i sreći svih njezinih građana. Nikad dosegnutoj… Mora biti da sa svjetionikom nešto nije u redu.
Ili odašilja pogrešne signale ili ga naši kapetani krivo razumiju, pa poput prikrivenih daltonista slijede samo jednu boju – onu koju dobro prepoznaju, boju novca i osobnih interesa.
Nije ovo nikakva povijesna reminiscencija o Tuđmanu, niti rekapitulacija njegova lika i djela. Ovo je nikad aktualnija priča o njegovoj ostavštini koja se nekritički glorificira i slavi, o jednom modelu vlasti koji se temeljio na autoritarnom vođi, 200 bogatih obitelji i poniznoj pastvi, o stranačkoj vojsci koja štiti i brani režim, implicite i vlastite „zasluge“ stečene partijskom legitimacijom i lojalnošću stranci u ime koje se bori za ekskluzivitet u pravima i obvezama. Ovo je skica za prikaz grube stvarnosti današnje klijentelističke i korumpirane Hrvatske u kojoj glavnu riječ imaju besprizorni farizeji, gramzljivi politički skorojevići i poluinteligenti fokusirani isključivo na vlastito blagostanje i zgrtanje.
HNS pod “visokim naponom”
Čudni su to svatovi. Kad spaze da tkogod drugi grabi, odjednom pravednički vrisnu, tobože štiteći interes naroda i ginući za istinoljubivost. U osnovi, obično se radi tek o tome da njihov grijeh pred grijehom onih drugih postaje manji i nezanimljiviji, relativiziran i zasjenjen. Oni su navijači koji čuvaju vlastitu mrežu strasno drukajući za što više autogolova u protivničkoj.
Evo, uzmimo za primjer najnoviji skandal sa zapošljavanjem u HEP-u, mada je hepova koliko hoćete. Na štetu jednog hrvatskog branitelja, veterana Domovinskog rata, u HEP je zaposlen nećak predsjednika uprave HEP-a Perice Jukića. Direktnim nalogom direktora HEP Toplinarstva Ivice Martineka koji je svome podređenom priprijetio smjenom, zatreba li i otkazom, ne smjesti li šefovog nećaka na mjesto električara u svom pogonu. Pusti Zakon o pravima hrvatskih branitelja, pusti prednosti i kriterije, veli, lijepo napiši pitanja i odgovore „dišinom“ nećaku za intervju da bude najbolji i imaš alibi za nezakonito zapošljavanje. Nema druge, poanta je u tome da je električar bez braniteljskog staža nećak predsjednika uprave i tu se više nema što dodati. Pa nije to prvi put. Bogme ni zadnji…
Ne bi ovo ni po čemu bio poseban slučaj da Mario Marjanović, direktor kojemu je Martinek naredio da uhljebi nećaka predsjednika uprave HEP-a, nije snimao sporni razgovor o namještenom zapošljavanju. I snimku podijelio portalima. Raskrinkao Ivicu Martineka i natjerao ga na ostavku. Ali, što je s Jukićem radi kojega je cijeli cirkus izveden? I otkud petlja Mostovom ministru Slavenu Dobroviću da se javno predstavlja beskompromisnim borcem protiv uhljebništva nakon što je njegova stranka proskribirana kumskim nepotizmom o kojemu ni riječ da je rekao? Uhljebništvo i klijentelizam duboko su ukorijenjeni u hrvatski politički život, njegov su modus operandi, i nijedna stranka na njega nije imuna. U pitanju su nijanse, ili bolje rečeno prigode…
“Naši ljudi” kao modus operandi
Nećak-električar je samo nova epizoda u starom serijalu HNS-HEP, tek je „zviždač“ novi. Da je HNS redovito restrukturirao HEP svojim ingenioznim akvizicijama kad god je bio u poziciji vlasti, notorna je stvar. Kolaju čak glasine da su HNS-ovi menadžeri u HEP-u imali obavezu izdvajati par tisuća kuna mjesečno za stranačku blagajnu, iz plaće koju im je stranka svojim klijentelizmom osigurala.
Kad je svojedobno DC postao HDZ-ov koalicijski faktor u politici, a još više zbog obiteljskih veza s tada moćnim Mladenom Barišićem, u HEP je instaliran Ante Despot koji je trenutno zbrinuo u tu državnu tvrtku cijeli vod DC-ovaca. Kao što je HDZ ili SDP činio na HRT-u, ili kako je Most pokušao u Hrvatskim vodama mijenjajući čak i Statut da bi za izvjesnog Maria Bukmira, kuma Mostova šefa Bože Petrova, osigurao mjesto zamjenika ravnatelja jer, kako reče portparol Mosta Nikola Grmoja, iako nema traženu stručnu spremu, „naš je čovjek“. Po toj logici „naših ljudi“ na svim ključnim pozicijama koje ih po unutarkoalicijskoj distribuciji moći pripadaju, se „živi, čuva, voli jedina nam Hrvatska“. Taj „tuđmanizam“, po kojem se, u drastičnoj varijanti, ni legalno izabrani gradonačelnik Zagreba nije mogao priznati ako nije „naš čovjek“, apsolutno je zaživjela i reciklira se sa svakom novom vlašću.
Nestranački beskućnici
Ako ne pripadate nijednoj parlamentarnoj stranci, ako ste nedajbože neovisna, slobodnomisleća osoba, teško vama i vašoj obitelji. Za vas se nema tko pobrinuti, osigurati vam posao, stan, „poduzetnički“ ili stambeni kredit, kakvu dopunsku sinekuru za popravljanje kućnog budžeta. Zaludu vam i znanje i obrazovanje, vi ste poput beskućnika u bespućima ove hrvatske zbiljnosti, a ako ste u nekim potentnim godinama imate mogućnost i potražiti „rezervnu domovinu“, koja vam za razliku od one izvorne, možda i neće biti maćeha. Kod kuće vas spasiti može samo kakav moćniji znanac ili „prijatelj na položaju“ koji bi bio spreman „staviti ruku u vatru“ za vas kao svoga najrođenijega. Ali, neće li vam čak i vaš „moćni sponzor“ dobrohotno savjetovati da se ipak učlanite, radi sebe i radi njega. Jer, uvijek se na natječaju može pojaviti, ako ne već kvalificirani branitelj, a ono kakav „dišin“ nećak, stranački prvoborac i zaslužnik.
Ergo, HNS je krcao HEP kad god je i koliko god je mogao svojim ljudima, možda pritom pretjerujući zbog kratkoročnosti prilika za zbrinjavanje stranačkih „ljudskih resursa“, radi čega su postizali udarničke rezultate u uhljebništvu. Lako je HDZ-u koji je državom vladao 18 od ukupno 26 godina hrvatske samostalnosti, tijekom kojih je zadužio sve i sva i namnožio preko 200 tisuća članova. Njihova uhljebnička rabota nije morala biti hiperaktivna, a i resursi su im bili skromniji, pa nije bilo ni lako popuniti sve poželjne funkcije i sinekure vlastitim ljudima. Zato danas u politici i na upravljačkim funkcijama doista ima svega i svačega,samo ne kompetencije.
Rugala se sova sjenici
Ili Most, koji gromko promiče „nultu stopu na korupciju i klijentelizam“ dokazujući to uključivanjem HNS-a pod visoki napon javnim prokribiranjem „narodnjačke“ družbe, koju u Saboru „mostaš“ Maro Kristić diskreditira sramnom „Vrdoljakovom listom“ uhljebnika, kao da je zaboravio kuma Bukmira ili Panenićevog detroniziranog šefa uprave HEP-a Tomislava Šerića, navodnog „pizza majstora“ iz Mostovih redova, kojega su urgentno zbrinuli u Nadzornom odboru Končara. Rugala se sova sjenici…
I sad još moramo slušati kako je Martinek podnio ostavku iz moralnih razloga. Kakav moral? Pa još jučer nije vidio ništa nemoralno u zapošljavanju „dišinog“ nećaka preko reda i mimo zakona. Razumljivo, jer to nije iznimka nego pravilo. Sve dok vas ne uhvate s prstima u pekmezu. A Martinek je svoje neoprezno, duboko uronio u Marjanovićev podmetnuti pekmez. To se nije dalo oprati.
S druge strane i ta neumjesna buka Ivana Vrdoljaka o Goebbelsu i Schindlerovim listama, o fašizmu Mare Kristića, navodno najvećeg uhljeba u Dubrovačko- neretvanskoj županiji, koji je stranke mijenjao kao na tekućoj traci, a sad proziva ljude sa saborske govornice samo zato što su zaposleni u HEP-u. Čemu to pravedničko dramatiziranje u stilu „hoćemo li sutra ubijati ljude na ulici, ako je netko Srbin ili pripadnik neke stranke, ili ćemo poštivati Ustav i da svi imaju jednaka prava. Ja nikad nisam nabrajao ovako ljude niti HDZ-u niti SDP-u, niti jednoj političkoj opciji“- pjenio se Vrdoljak pokušavajući obrtanjem teza s vlastite, odgovornost prebaciti u obor drugih. Braće po klijentelizmu i uhljebništvu. Po moralu…
Snovi o moralnoj Hrvatskoj
Kojega snuje čak i notorni Nadan Vidošević iako optužen za milijunske pronevjere državnog, javnog novca, pa poput nedužnog laneta uhvaćenog u željeznu zamku bolno cvili da će ostatak svog života posvetiti tome da Hrvatska postane zemlja etike i morala, onakva kakvu je sanjao 1989. kad je ušao u politiku.
Sada nam i Brkić govori o snovima i Tuđmanu kao svjetioniku koji „nas usmjerava kako se živi, čuva i voli jedina nam Hrvatska“, slobodna i samostalna, zemlja blagostanja za sve svoje građane. Netko je tu gadno zabucao. Ili Tuđman ili Brkić. Vjerojatno oba…