Razgovor sa šibenskim umjetnikom, uoči izložbe slikarskih, kiparskih i konceptualnih radova članova Grupe 9.
Boris Čelar (Foto: TRIS)
Mail je, nakon podužeg pisanog nagovaranja na dolazak na izložbu, na kraju sadržavao i ovo: „Ovako opširno pišem da vas nekako privolim da nas na vašem portalu najavite jer sam primijetio da portali baš ne najavljuju događanja ovog tipa. Razumijem tu rezerviranost. Iz perspektive redakcije, kvartovskog kafića, pa i šire, shvaćate da su ovakvi sadržaji praktički zanimljivi relativno malom broju ljudi. Ovakve manifestacije kulture ne mogu parirati izložbama: kravata, kemijskih olovaka ili nakurnjaka. Osim toga, među našim autorima nećete naići, na primjer, na peračicu prozora, koja vrativši se, recimo iz Londona, sada podučava suvremeni ples, a uz to još ima i cool dizajniran stan s pogledom na … znate kako to već ide.“
U potpisu Boris Čelar, poznatiji kao Borko Čelar, po struci dizajner tekstila i odjeće. Pa evo što još ima za reći jedan od osnivača umjetničke Grupe 9…
Dakle, Grupa 9…
Grupa 9 nastala je u Šibeniku u nedostatku organizirane i kontinuirane likovne manifestacije. Svaki grad koji se želi smatrati gradom, ima takvu sličnu umjetničku inicijativu, manifestaciju ili salon. Šibenik to nije imao, za razliku od, recimo, prijeratnog Knina. Sjećam se da je u osamdesetima bio jedan pokušaj smotre likovnog stvaralaštva, što me bilo obradovalo, ali ostao sam razočaran. Izložba je bila velika, na katu nekadašnjeg Doma JNA, a nije bilo nijednog šibenskog autora. Niti jednog. Kao da su pomno pazili da izbjegnu šibenske umjetnike, kao da nisu postojali. I to je trebao biti začetak nekakve manifestacije koja bi prezentirala presjek ovdašnje umjetnosti. Ništa od toga nije bilo. Godinama poslije, kada se obnovila Matica hrvatska u Šibeniku, počele su povremene izložbe, koje su okupljale likovne stvaratelje, bilo amatere bilo profesionalce. I da skratim, iz toga je nastala Grupa 9.
S ciljem…?
Iz potrebe da se iskristalizira jedna jezgra koja će djelovati kontinuirano, najmanje jednom godišnje. A koja će se, da budemo malo sebični, malo odvojiti od amaterizma.
Na osnutku vas je, pretpostavljam, bilo devet?
Da, a mislim i da smo osnovani 9. svibnja 2008. Nismo znali kako ćemo se nazvati. Bilo nam je glupo da se zovemo Grupa more ili maestral, masline, maslinovo ulje, slana srdela, jugo, bura ili nešto slično tome. Grupa 9 nije nastala na nekom konceptu ili idejnoj podlozi, nego kao grupa raznorodnih autora, od kojih svatko ima svoj put. Uglavnom su to sve bili likovnjaci, koji se nisu okupili oko nekakvog konkretnog stava.
Nego oko čega?
Mi egzistiramo oko čvrste, ali fleksibilne jezgre. Grupu čine ljudi iz Šibenika ili oni koji su na bilo koji način vezani za Šibenik, kojima taj grad nije samo neko usputno mjesto. Osim toga, nekako smo s tim svojim uzaludnim djelovanjem – jer baviti se s likovnošću je uzaludno, toga smo svjesni – željeli parirati situaciji u kojoj se kod nas kulturni, umjetnički i zabavni život svodi na prolazak. Odnosno, izlažu se ili izvode uglavnom autori koji dolaze sa strane, oni imaju prednost u odnosu na umjetnike koji se na bilo koji način referiraju na Šibenik. Isto tako, Grupa 9 uglavnom izlaže zimi.
Jer?
Nastojimo izbjeći ljeto. Ljudi misle da je ljeto kod nas jako značajno. Ja mislim suprotno – ne treba ljeti raditi ništa, nego zimi. Tada na izložbe dođu oni koje to stvarno zanima. To što će ljeti turisti kad se vrate s kupanja po gradu malo njuškati po galerijama, to nema nikakvog smisla.
Boris Čelar (Foto: TRIS)
Grupu 9 uglavnom čine akademski umjetnici, a nekako se čini da vam umjetnici-amateri malo idu na živce.
Ma ne. Svi smo mi na neki način amateri, ali Grupa 9 želi napraviti nekakav odmak od hobizma, od ljudi koji rade mašnice na uskršnjim jajima. Iako mislim da je sve to jednako važno, ozbiljne kulture nema bez amaterizma, odnosno bez stvaralaštva u kuhinji. No, stvar je u medijskoj popraćenosti. Ne umišljam da „profesionalni“ umjetnici rade neke velike stvari, o kvaliteti se uvijek da raspravljati, ali sama činjenica da postojimo ne bi se trebala zaobići. Djelujemo već osam godina i svaka sredina koja se smatra urbanom mora u jednom trenutku na to obratiti pažnju. ‘Ajde sjetite se, ovako na prvu, imena jednog šibenskog umjetnika od Fausta Vrančića ili Jurja Ćulinovića naovamo, da je poznat i prepoznat zbog svog rada…
Nisam ja baš mjerilo…
Postoji ogromna rupa. Zato kažem, vrijedili članovi Grupe 9 ili ne, mi smo činjenica. Mi smo jedini koji sad tu nešto likovno stvaramo, bez obzira na krajnje dosege. Svi drugi i sve drugo samo prođe kroz grad. Za sto godina neće se više znati je li neka predstava ili izložba bila dobra ili ne, ostat će samo zapisano da je to bilo. A to što netko ovdje dođe preko ljeta, nešto odsvira i ode, to je nešto drugo i to nema utjecaj na kulturu grada. Stipe Šuvar, danas nama omraženi, nazvao je to „turističkim naplavinama kulture“.
Kako se gradske vlasti brinu o svojim umjetnicima?
Nisam baš mišljenja da bi se vlast trebala brinuti o umjetnicima. Umjetnost je intimni čin, koji ne može proizlaziti iz nekih institucija. Dobijemo od Grada nekad neka sredstva, koja nam dobro dođu, ali mislim da Grad ne bi trebao brinuti o tome i voditi tu priču. Kad ti se država ili stranka miješa u stvaranje, onda si ti na njihovim jaslama i to ti veže ruke, ne osjećaš se ugodno.
Ipak, iz Grada vam daju da ukrašavate ulice za blagdane.
To ja radim, da. Htio sam ih pitati kako je mene to dopalo, bit će da netko drugi nije htio ili mu je bilo ispod časti.
Što bismo trebali napisati o ovoj predstojećoj izložbi?
Ona je posvećena ovoj dvije tisuće i… ne… tisuću… Koliko ono?
950.
Da, 950. godišnjici spomena Šibenika. Tako su neki željeli, ali to je manje važno. Dođite i pogledajte, nećete sigurno vidjeti nešto što inače vidite. Bit će slika, skulptura i nekih konceptualnih radova.
Što vi izlažete?
Jednu fotoinstalaciju „Šibenik – konačni pad“. U nazivu je inače i datum, ali sad sam zaboravio koji je ono bio. Pokazuje fotografiju koju je snimio moj otac, a na kojoj se vidi dimnjak kako pada.
TEF-ov dimnjak?
Da. To je bio trenutak kad se dimnjak minira. Instalacija se sastoji od četiri fotografije, jedne te iste, koje polako blijede i nestaju. Preko njih ja crtam flomasterima vizuru tog dimnjaka… vidjet ćete. To je jedna činjenica u memoriji grada, pa i malo više od toga – deindustrijalizacija i sve ono što dolazi iza nje, pornofikacija grada…
Kako ste rekli…?
Por-no-fi-ka-ci-ja. Svak’ će sutra nešto iznajmiti, tvrđave, kuće, sobe, a onda valjda i dupe dolazi na red. To tako ide logično i smatramo da smo puno postigli s time, za razliku od onih koji nisu postigli niti to.
Živite li od svoje umjetnosti?
Teško je reći od umjetnosti, živim od likovnog rada. Uspjeh je od toga biti živ, uštipnem se svako jutro. Bez stalnog posla sam i ne pamtim više, od kad je prestajala postojati „Šibenka“, gdje sam bio aranžer. No, ostao sam tu, u srcu tame, mada bi mi možda bilo lakše preživjeti u, recimo, Zagrebu.
U srcu tame?
Šibenik je provincijski grad s mentalitetom palanke.
Naljutit ćete sad neke od štovatelja 950. obljetnice.
Nema tu ljutnje, palanka je pojam iz sociologije. Nisam tu zato što to volim, to mi je bila sudbina. Studirao sam u Zagrebu što sam duže mogao i jedan od najgorih trenutaka bio mi je kad sam se nakon vojske morao vratiti u Šibenik.
Zašto ste se vratili?
Nisam imao gdje, a nisam imao ni novca. Relativno sam se brzo zaposlio u „Šibenki“, iako sam poznavao samo jednog trećerazrednog direktora. Nisam znao ni tko je Maksim Brkić Pancirov, generalni direktor „Šibenke“, mislio sam da su to trojica.
Izložba će biti otvorena u srijedu, 21. prosinca u 19 sati, u Studiju galerije Krševan, poznatom i kao Galerija Matija u Šibeniku. Izlažu: Ante Bergam Momin, Ivo Branica, Boris Čelar, Predrag Jokić, Žarko Jurić, Lana Martinović Čala, Kristina Mihoković Petrov, Vladimir Mihoković Miha, Ines Orošnjak i Marin Štokić.
