Sasvim subjektivno: Mudhoney i Close Distance udarili su najsnažniji pečat drugog dana festivala u Primoštenu.
Close Distance (Foto: Tomislav Sporiš)
Ima ona jedna anegdota kako je Dejan Ivanovski, negdje sredinom devedesetih, neuspješno uvjeravao nekog mladog zagrebačkog darkera da kazetu koju slušaju nisu snimili nikakvi Englezi ili Amerikanci, nego njegov bend. I zbilja, teško je, gotovo nemoguće povjerovati da su Close Distance, koji su u svom zvuku objedinili sve ono alternativno i progresivno što su od sedamdesetih nudili New York, Manchester ili Berlin, djelovali u Šibeniku prije 25 i više godina. Pustimo sad hvalisanja o 950 godina građanstva, kulture i gospodarstva u gradu, Šibenik je u tim prijeratnim godinama bio masovno glazbeno limitiran: priznavali su se jedino U2, Doorsi, Floydi i Azra. Za nekakve nepročišćene vokale, mutne gitare i pjevanje na engleskom malo tko je imao razumijevanja i strpljenja.
Close Distance bili su jedini razlog za masovniji dolazak Šibenčana na SuperUho u Primoštenu, pred Drugim stageom okupilo ih se više nego u protekle dvije godine ukupno. Uglavnom generacija 40+, koja je ih zadnji put gledala prije dvadesetak godina, došla se podsjetiti zašto svojoj djeci govore da su Close Distance kultni šibenski bend. Nema tog šibenskog glazbenika koji sinoć nije došao odati počast svojoj mladosti, uključujući i Matiju Dedića u prvom redu do pozornice, nekadašnjeg klavijaturistu Distancea.
Close Distance, ako im je vjerovati, imaju jednokratni reunion, glazbene ambicije im zasad ne sežu dalje od SuperUha. A da se ne shvaćaju nimalo ozbiljno, dalo se jučer i primijetiti – jedini koji je koliko toliko razmišljao o vlastitoj pojavi na sceni bio je glavni vokal Dejan Ivanovski, s majicom na Davida Bowieja, trapericama i tenisicama. Ostali su došli u plaža izdanju; u japankama, sandalama, ručno odrezanim rebatinkama i s prvom čistom majicom iz ormara. Ali izgledali su uzbuđeno, razdragano i mladoliko… i nikad moćnije nisu zvučali. Jer, eto, i tehnika je bila kudikamo bolja nego prije milijun godina u pokojnom šibenskom klubu MZ, a i prvi put smo ih valjda gledali ispod pristojnog lighta. „D-Dis“ bila je naravno vrhunac 45-minutnog nastupa, naknadne ovacije bile su zaslužene.
Dobro, veći dio od dvije tisuće ljudi jučer je na SuperUho ipak uglavnom došlo zbog nekih drugih. Recimo, Mudhoney. Rodonačelnici grunge scene treći put su gostovali u Hrvatskoj i opet ukazali na očito: beskompromisnost vam nikad neće donijeti bogatstvo i slavu, ali ćete zato uživati u stadionskim uspjesima svih onih koji su željeli biti poput vas. Mudhoney, naime, i danas zvuče onako kako je Nirvana htjela zvučati prije nego su ih se dočepali skupi producenti i veliki izdavači. Mark Arm nije dopustio da mu komercijaliziraju i ublaže zvuk i ostao je „kultan“, dok je njegov obožavatelj Kurt Cobain pristao na diskografsku igru i postao „bog“. Mark Arm se i sinoć pred mikrofonom i sa gitarom u Primoštenu osjećao dobro u svojoj koži, Cobainu je prekipjelo ima već dvadeset i kusur godina.
Mudhoney (Foto: Tomislav Sporiš)
„Suck You Dry“ i „Touch Me I’m Sick“, ili bilo koja druga. Mudhoney voze svoj groove poput bučnog šlepera po prašini. Bez predaha i iz petnih žila. Jednom, za dva tri stoljeća, kad ideja o ulasku pop-kulture u školske udžbenike bude realizirana, Mudhoney će poslužiti kao najplastičniji primjer poštenog rock and roll benda, koji je uporno odbijao lovorike i do kraja nudio znoj i krv. Iskonski zvuk grungea jučer je, u svoj svojoj nesavršenosti i kakofoniji, punio uši i vibrirao kroz tijela.
Nakon svih tih napada na osjetila, britanske elektroničare Shobaleader One odslušali smo sjedeći na mekanim jastucima u „Zoni opuštanja“. Cupkajući nogom, shvatili smo da u svemu tome ima puno više jazza i funka nego smo pretpostavljali. Idealno za ispijanje piva i slijeganje dojmova.
Večeras je Mark Lanegan!
Oglas
