Dio Chagosa iz zraka (foto www.fondation-bertarelli.org)
Niti tjedan dana nakon što su se Britanci odlučili napustiti Europsku Uniju, njihov je Vrhovni sud izglasao da se nekoliko tisuća Chagoanaca (stanovnici otočja Chagos) nema još uvijek pravo vratiti kući. Odluka je donesena 48 godina nakon početka deportacije ove grupe, odnosno 29. lipnja 2016., s tri glasa naprema dva u korist britanske vlade. Chagoanci? Chagos? Tko su ti, pitat ćete se s pravom? Chagoanci su samo još jedna tipična posljedica hladnoratovske politike iz druge polovice prošloga stoljeća, toliko mala i bezvrijedna skupina ljudi karakterizirana nesrećom da se njihov dom nalazio na izrazito važnoj pomorskoj strateškoj poziciji u sjevernom djelu Indijskog oceana.
Otočje Chagos sačinjava 16 atola, od kojih je osam već sada progutalo more, nalazi se nekoliko stotina kilometara istočno od Maldiva te danas služi kao jedna od najvažnijih pomorskih baza – pogađate li, zar ne? – Sjedinjenih Američkih Država. Glavna je snaga tog omalenog otočja njegova pozicija, koju su britanski kolonizatori vrlo brzo prepoznali te je stoga pripojili najprije administraciji otočja Sejšela te od 1903. i Maurcijusu. Stanovništvo se u prosjeku uvijek kretalo oko brojke od nekoliko tisuća, dok je najnaseljeniji otok bio Diego Garcia. S dolaskom prvih francuskih kolonizatora, stigli su i robovi čiji će potomci kasnije postati glavni stanovnici arhipelaga. Nakon poraza Napoleona 1814., otočje je prešlo u ruke Britanaca, koji su unatoč ukidanju ropstva 1834., i dalje dopuštali da se njegovi atoli koriste kao jedna od glavnih tranzitnih luka za trgovanje robljem između Afrike i Azije. Dvadeseto je stoljeće malo toga donijelo otočanima, koji su iako zvanično slobodni, i dalje znatno ovisili o vanjskim faktorima, poput bogatih zemljoposjednika s Mauricijusa koji su kontrolirali život otočja i ono malo što se na njemu moglo proizvoditi (rum, sitne plantaže kokosa i ribolov).
Hladnoratovski vrtlog
Ipak, sve se za mještane promijenilo šezdesetih godina 20. stoljeća. U doba kada je Hladni rat bio u svom punom jeku, SAD-u je i svaka najmanje strateška točka na karti svijeta bila itekako bitna. Ubrzo je postalo svima jasno kako je Chagos, idealno smješten na poziciji iz koje se mogao kontrolirati cijeli jedan ocean i brzo reagirati bilo gdje na području južne Azije od Irana do Indonezije te od Australije do Afrike, bio upravo jedan od tih točaka. Odluka da se otok raseli i preda u ruke američkih partnera donesena je 1966., uz klauzulu koja je garantirala da će Britanci u zamjenu za arhipelag dobiti pomoć pri razvijanju nuklearnog programa Polaris. Već je 1967. britanska vlada otkupila sve plantaže u posjedu lokalne kompanije Chagos Agalega Company, kako bi otočanima oduzela gotovo jedini izvor prihoda i na koncu „dobrovoljno“ prisilila stanovnike na napuštanje arhipelaga. Kako ni to nije urodilo željenim plodom, vlasti su se odlučile na još drastičniji potez, odnosno donesena je odluka kojom su svi stanovnici koji nisu bili „urođenici“ bili primorani napustiti otočje.
Chagos s kopna prema moru (foto http://www.ukotcf.org)
Radilo se, naravno, o vrlo jeftinoj političkoj makinaciji kojom se htjelo jednom zauvijek otjerati tamošnje žitelje i prepustiti prostor američkoj vojsci. Gotovo istovremeno toj odluci, zabranjen je povratak na Chagos svima onima koji su se zbog posla ili obiteljskih veza u to vrijeme zatekli na neko drugo mjesto (npr. na Mauricijusu), uz obrazloženje da im je „istekla“ radna dozvola. Da bi cijela situacija bila još grotesknija, provedena je i akcija masovnog uništenja kućnih ljubimaca u kojoj je ubijeno preko 1000 pasa. Očiti je bio pokušaj britanskih vlasti da što brutalnije sasijeku u korijen svaku povezanost Chagoanaca s njihovim otočjem, zbog čega su, eto, stradavali baš svi. Ne treba posebno napominjati kako su posljedice takve politike bile katastrofalne, jer su u vrlo kratkom razdoblju pretvorile nekoliko tisuća ljudi u nezaposlene beskućnike koji su se preko noći morali sami snaći za vlastito preživljavanje. Unatoč svemu, kada su 1971. prvi pripadnici američke vojske stigli na Diego Garcia, još uvijek se na otoku nalazila nekolicina Chagoanaca. Njihov je status izrazito brzo riješen, naime, naloženo im je da napuste svoje domove, uz jedinu privilegiju da sami izaberu žele li biti preseljeni na Sejšele ili Mauricijuse.
Tragedija bez kraja
Tragedija stanovnika otočja Chagos još uvijek nije završena. Bivajući Chagoanci skupina koja formalno nema etnički niti državni legitimitet, njihov se status u međunarodnom pravu ne tretira kao podložno bilo kakvoj vrsti suđenja ili rasprave. Tomu svjedoči činjenica da su svi pokušaji te skupine da se njihov slučaj preispita pred jednim od međunarodnih sudova, odbijeni. Europski je sud za ljudska prava istaknuo kako nema nadležnost nad teritorijem u Indijskom oceanu, dok se Međunarodni kazneni sud ogradio od donošenja bilo kakve odluke za događaje koji su nastali prije 2002. godine. Do današnjeg dana, jedino je britanski Vrhovni sud saslušao Chagoance i donio nekoliko kontradiktornih odluka, od kojih valja istaknuti onu iz 2000., kada je dosuđeno da stanovništvo ima pravo povratka na otočje (izuzev na Diego Garciju gdje se nalazi američka vojska) te one iz 2004. i 2008. kada je odluka iz 2000. poništena. Prema ugovoru iz 1966., američka vojska dobila je pravo na korištenje bilo kojeg atola arhipelaga u svrhu „obrambenih operacija“ na rok od 50 godina, s mogućnošću produljenja na još 20 godina.
Chagos – atol Diega Garcie iz zraka, među oblacima (foto http://www.mantatrust.org)
Bazu se nakon početka rata protiv terorizma često počelo povezivati s famoznim „black sites“ CIA-e, dok su britanske vlasti u posljednjem pokušaju sprječavanja povratka stanovništva predložile pretvaranje arhipelaga u „morski rezervat“, odnosno u zaštićeno područje gdje bi bilo zabranjeno naseljavanje ljudi. Tragičnost situacije u kojoj se nalazi (sada već bivše) stanovništvo otočja Chagos više je nego jasno. Izbačeni iz svojih domova, napušteni gotovo od svih, bez nade da pravdu potraže ne nekom od međunarodno priznatih sudova, njihova se borba doima izgubljenom. I tako dok se Velika Britanija pod izlikom vraćanja suvereniteta u London odlučila napustiti EU, jedna je druga zajednica zbog politike te iste Velike Britanije još jednom ostala bez prava na povratak svojim domovima. Izolirani u limbu izvan povijesti i zakona, Chagoanci će se i dalje boriti za ono što im je prije 50 godina nasilno oduzeto, no pitanje je hoće li se još netko iz svijeta pozabaviti njihovim patnjama ili će i ovaj slučaj postati još samo jedan u nizu onih nepravdi koje će nestati u sumraku povijesti.
Na temelju odluke donesene prije manje od tjedan dana, njihova se budućnost zaista čini crnom.
Jedna od posljednjih berbi kokosa na Chagosu 1969. godine (foto Wikipedia)
Oglas
