Druga paralela:
Teror, to smo mi

Nema raja dok je terora (ilustracija)

            Ponovo se teror širi. Ponovo se mrtvi broje. Preko 50 ih je, deseci mladih ljudi koji su tražili zabavu u lokalu gdje nitko nije mogao sanjati niti u najgorim noćnim morama ono što će se dogoditi. Orlando plače, SAD plaču, svijet plače. Kada se takvi napadi dogode, i kada se dogode u onom dijelu svijeta koji u nas izaziva nekakve emocije – za razliku od bombi, ubojica, terorista i dronova koji pogađaju nekakve divljake tamo daleko – onda svi mi imamo spremne komentare. Većina osjeti strah, jer su nas napali „kući“. I, opet se počnemo kretati u krug.

Tko je kriv? ISIS, ISIL, Daesh, terorist-vuk, luđak, muslimani, mi što im dopuštamo da se šuljaju po našim ulicama? Potpuno ne bitno. Kako? Zašto? Zato što terorizam nije čin kolektiva – inače bi se zvao „rat“. Ah da, mi smo u ratu s terorizmom. I opet se vrtimo u krug. Malo smo u ratu, pa se malo smirimo i gledamo kako nam saveznici na granicama naših saveza (NATO) te teroriste s kojima smo u ratu gledaju putem dalekozora i srdačno pozdravljaju (Turska), pa nas ovi „napadnu“, pa smo opet u ratu i tako u krug. Cikličnost od koje bi mnoge mogla zaboljeti glava. Tragedija iz Orlanda se nije niti smirila, i eto novog napada na obitelj policijskih službenika u predgrađu Pariza. Nova tragedija, novo siroče i nove suze. Naravno, ponovo ćemo biti u ratu. Dobro, možda ne mi, ali Hollande sigurno. Ali, zar nismo i mi u ratu? Terorizam nismo nikad (ne sreću) doživjeli zbog muslimanskih ekstremista, ali smo ipak imali ljude s plinskim bocama na ulicama koji su mogli dići u zrak nekoliko života. Međutim, to nije bio rat! Pa kakav rat! To nisu bili muslimani, bili su najveći, najblistaviji, najbolji, najvjerniji vjernici na svijetu, predstavnici svete elite onih koju su sve dali za još svetiju zemlju.

Ne, ne možemo biti u ratu protiv naših! Između ostalog, zna se da su teroristi samo muslimani, nikako netko naš. Zapravo, uopće nije ni bitno ako smo toliko nebitni da nas teroristi spominju samo jer moraju, kada na propagandnim kartama njihovih budućih osvajanja moraju onako, na silu, proći preko Hrvatske da bi stigli do Njemačke ili Francuske. Nama je to dovoljno da budemo u ratu! U ratu s migrantima koji nam kradu posao, u ratu sa sotonskim ženama koje bi se mogle usuditi abortirati, u ratu sa Srbima, partizanima, ustašama, komunjarama, udbašima. Prijetnje sa svih strana! Od svih tih neprijatelja bi se moglo reći da stvarno nemamo sreće što smo se našli u takvom vrtlogu problema. Zaista zadivljujuće! Teror svugdje oko nas.

„To je poanta života“

            Međutim, postoji u svijetu terora i malo prostora za mir i suradnju. Put nas danas vodi u Gojru, grad na sjeveroistoku Pakistana u pokrajini Punjab. Oni koji su za Gojru čuli, to su vjerojatno učinili 2009. godine za vrijeme većih protukršćanskih pobuna lokalnog stanovništva, u kojima je ubijeno desetak kršćana, od kojih je barem 7 živo spaljeno u svojim domovima. Motiv napada bio je blasfemija. Teror. Ipak, bez obzira na taj strašan zločin, vlast je znala stati na kraj tim nemilim događajima te se puno toga od tada promijenilo. Mjesto koje je svijet upoznao zbog besmislenog i gnjusnog nasilja, danas izgleda barem malo drugačije. Lokalna je vjerska zajednica – koja je živjela u relativnom miru sve do spomenutih napada – pronašla put ka novom početku te je danas, sedam godina kasnije, pokazala kako je ljudska dobra volja snažnija od bilo koje netrpeljivosti. Naime, u selu Khalsabad, muslimansko je stanovništvo saznalo za projekt gradnje nove crkve za potrebe lokalnih kršćana te se gotovo cijela zajednica angažirala radi provedbe tog plana. Iako uglavnom na pragu siromaštva, svi oni koji su mogli, izdvojili su određenu svotu novca i donirali je tamošnjem svećeniku. Iako su pripadnici kršćanske zajednica na početku bili skeptični i pomalo sumnjičavi, na koncu se ispostavilo da se nije radilo o nikakvom triku, već isključivo o dobronamjernoj susjedskoj pomoći. Cijelu ovu priču možda najbolje opisuju riječi kojima je ovaj slučaj prokomentirao tamošnji svećenik, izjavivši: „To je poanta života“. I zaista, to jest poanta života.

Životna lekcija

            Teror o kojemu smo pričali na početku ovog teksta, živi i širi se poput raka upravo u onim zajednicama gdje su rijetki razumjeli svećenikove riječi. Terorizam i bilo koja vrsta religijskog fundamentalizma i ekstremizma rezultat su našeg zaboravljanja ove toliko jednostavne, pomalo banalne, životne lekcije. Orlando, Pariz, Tripoli, Damask, Gojra, Mogadiš ili bilo koje drugo mjesto pogođeno terorom, nije doživjelo to što je doživjelo zbog religije, kulture ili nekog trećeg razloga, već isključivo zbog nas samih. Vjera i kultura su prazne riječi ako nemaju u pozadini nekoga tko od njih stvara izvore dobra ili zla. Na nama je da odlučimo želimo li biti dio svijeta terora ili svijeta o kojemu govori prije spomenuti svećenik. Napade u Gojri organizirala je ekstremistička grupa koja je nastala na protušijitskom djelovanju, kojoj mržnja svega različitog nije bila dovoljna i koja nije u svojoj biti imala jasan cilj, jedino što je ta grupa htjela je uništiti sve što je drugačije. Takvih organizacija ima mnogo, na Istoku, na Zapadu, na Sjeveru i Jugu, u Kršćanstvu i Islamu, u Budizmu i Hinduizmu…u svima nama. Da, teror živi u svima nama. Mi odlučujemo želimo li biti teroristi te želimo li vjerovati onima koji od nas žele takve osobe stvoriti.

Na nama je odluka, jer teror, to smo, na koncu, mi.