foto Hina
Hrvatski premijer Tihomir Orešković (50) , stručnjak na „privremenom radu“ u politici, koji zasad još nije ponosni vlasnik nijedne stranačke legitimacije, nacionalni je eksperiment par excellence. Na koji se odlučio u samo tri sata rezervirana za razmišljanje. „Stodnevnicu“ Vlade obilježio je doslovce skokom kroz vatreni obruč koji su mu namjestili upravo oni čija je Orešković začudna kadrovska akvizicija. HDZ i Tomislav Karamarko opstruirali su njegov (i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović) prijedlog da se Daniel Markić imenuje za novog šefa SOA-e. Detronizirali su Dragana Lozančića, ali nisu htjeli ni Markića. Karamarko je imao svog kandidata (Tonija Matasa), no Orešković, čini se, šefa Domoljubne koalicije ne drži svojim poslodavcem, pa uporno pliva kontra „zajedničarske“ matice pod visokim naponom. Bez posebnog straha od „strujnog udara“. Možda zbog oslonca na moćnije „nalogodavce“ koji mu ritam promjena diktiraju „izvana“, tretirajući Hrvatsku kao inferiornu koloniju kakvom se ona godinama svijetu ponizno i predstavlja…
Tko su Timovi „pretpostavljeni“ ako to nije Karamarko koji ga je u Hrvatsku doveo i u Vladu instalirao? Nemoć lidera Domoljubne koalicije koji s Mostom drži parlamentarnu većinu, sugerira moć nekih drugih aktera koji Tihomira Oreškovića, „neposluhu“ spram vladajuće većine unatoč, drže na površini. Uostalom, bilo bi naivno vjerovati da je financijski menadžer moćne farmaceutske industrije ( izraelske TEVE ), stigao iz dijaspore tek na poziv Tomislava Karamarka koji se odlučio odreći premijerske pozicije u ime viših, nacionalnih interesa i „hrvatske sloge“. Ili da je Most ultimativno zahtijevao da premijer bude nestranačka osoba iz političkog idealizma, da ne kažem romantizma, i taj naum samostalno proveo. Zbog tzv. općeg dobra. Cijela je ta priča s hrvatskim postizbornim nacionalnim eksperimentom, možda ipak definirana mimo izbora, mimo volje birača, tamo gdje se distribuira svjetski novac i demonstrira globalna politička moć. Cijeli taj fiktivni lanac od Crkve preko Mosta i HDZ-a do Oreškovića vodi ka glavnom hrvatskom političkom mentoru – SAD-u. Pa i kada se sve karike u lancu ne povezuju logično i potpuno…
Podrška američkog i kanadskog veleposlanika ( ?!)
Tu tezu i nehotice, vjerojatno zbog deficita elementarnog političkog iskustva, potvrđuje i sam predsjednik Vlade. U intervjuu Jutarnjem listu, nakon „afere SOA“, odnosno smjene Dragana Loznačića s dužnosti ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije i instaliranja njegova bliskog suradnika Daniela Markića na to mjesto, čiji izbor opstruira HDZ kao najjača stranka Domoljubne koalicije na vlasti, Orešković demantira da je izgubio povjerenje i podršku Karamarka, i da su novi izbori realna opcija.
– Ne bih to baš tako gledao. Svi znaju da smo predsjednica i ja zajedno predložili gospodina Markića za kojeg smatram da je odličan i vrlo sposoban kandidat. Oni imaju podršku mnogih drugih u Hrvatskoj, koliko znam podršku mu je dao i general Gotovina. Isto tako, podršku je dobio- ne krije Orešković- od američkog i kanadskog veleposlanika (!?)
Dakle, ta je podrška za našeg Tima kudikamo važnija od Karamarkove i HDZ-ove. Uostalom, u hrvatskim političkom kuloarima je „opće mjesto“ nesklonost američkog establishmenta spram Tomislava Karamarka i HDZ-a, pa utoliko i uskrata potpore novom ravnatelju SOA-e Markiću nije bila presudna za njegov izbor. Tako je, sasvim neuobičajeno, prvi nacionalni obavještajac izabran voljom oporbe i tek dijela parlamentarne većine ( Mosta ), dok je najjača stranka iz grupacije na vlasti taj izbor otvoreno sabotirala. Što možemo očekivati kod implementacije recentnog nacionalnog reformskog paketa? Hoće li i o tome presuditi eksterni, a ne interni politički faktori, osobito kad se bude prodavala državna imovina?
Zašto Tihomir Orešković i dalje tvrdi da ima podršku šefa HDZ-a Tomislava Karamarka iako su se dosad gotovo u pravilu razilazili oko ključnih kadrovskih rješenja? Sjetimo se izbora ministra branitelja, od Mije Crnoje koji je smijenjen u rekordnih par dana, preko odbijanja Karamarkovog prvog i najvažnijeg kandidata Milijana Vase Brkića, pa do imenovanja Vlahe Orepića kojega Karamarko nikada nije prihvatio, a i sada mu sustavno „radi o glavi“. Slučaj SOA je možda najosjetljiviji primjer neslaganja premijera i njegovog prvog potpredsjednika. Jer, radi se o nacionalnoj sigurnosti, a time i stabilnosti države. Ali, i tu je Karamarko ostao u drugom planu…
Rođendan, Lozančić, Karamarko, predsjednica…
Činjenica je da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posve netaktično, silujući proceduru potpisala razrješenje Dragana Lozančića , bez da se o tome konzultirala s predsjednikom Vlade koji supotpisuje imenovanje i razrješenje šefa SOA-e. Njezino je obrazloženje bilo površno i neozbiljno, tvrdila je tek da je izgubio njezino povjerenje. Kasnije će tomu pridodati i da se ogriješio o Zakon o sigurnosnim službama, ali nikad za to nije ponudila nijednog jedinog dokaza, a niti je pokrenula postupak za utvrđivanje eventualnih nepravilnosti u njegovom postupanju. Zašto je to učinila tako ishitreno, prejudicirajući premijerovu odluku, ili je štoviše, potpuno dezavuirajući? U kuloarima se njezin potez redovito dovodi u vezu s SOA-inim nadzorom Zdravka Mamića protiv kojega USKOK provodi više istraga, a s kojim je, navodno, predsjednica održavala kontakt pa tako postala kolateralna žrtva prisluškivanja osumnjičenika. Navodno je bila posebno revoltirana što o tom nadzoru nije bila obaviještena, radi čega je impulzivno, u bijesu, zatražila smjenu Lozančića. No, time je samo dala šlagvort svojim oponentima koji su je stali javno prozivati zbog održavanja veza s inkriminiranom osobom, koja joj, nota bene, kako se javno ne samo insinuiralo, organizira čak i rođendanske proslave. Ta, ako je netko osumnjičen za nezakonite radnje, za očekivati je da se u odnosu na njega provodi nadzor, a tada , po logici stvari nije uputno da šefica države kontaktira takvu inkriminiranu osobu. Neovisno o njihovim privatnim odnosima i možebitnom prijateljstvu…
S druge strane, neki izvori iz HDZ-a izrijekom tvrde da je Grabar Kitarović zatražila svojim potpisom smjenu ravnatelja SOA-e, pod pritiskom Tomislava Karamarka koji ju je uvjeravao da je premijer Tihomir Orešković s time suglasan. Ispostavit će se, međutim, da tomu nije tako, pa će predsjednik Vlade tek nakon tri mjeseca popustiti pritiscima i staviti svoj „befel“ na Lozančićevo razrješenje. No, tek tada će nastati pravi lom.
Orešković je, očigledno radi „mira u kući“ pristao supotpisati smjenu, ali je osporio da to čini zbog možebitnih nezakonitosti u Lozančićevom radu. Naprotiv, isticao je kako nije vidio nikakve postupke ni rezultate kršenja zakona. Zbog toga se odlučio primjereno pobrinuti za smijenjenog ravnatelja SOA-e , te ga naumio zbrinuti kao svoga savjetnika za sigurnosna pitanja i uvesti u Vladu. I umalo zbog toga izazvao pravu dramu u Domoljubnoj koaliciji.
Prvi obavještajac na ulici ( ?!)
Kolinda Grabar Kitarović dodatno je gradirala svoje optužbe i javno Lozančića stigmatizirala kao osobnog, privatnog špijuna bivšeg premijera Zorana Milanovića. Frustrirani HDZ-ovi prvotimci manifestirali su eksploziju nezadovoljstva, najavljujući svojevrsnu revoluciju ukoliko Lozančić bude promaknut u premijerovog savjetnika. Miris izvanrednih izbora širio se na sve strane, jer, ma koliko se govorilo o preslagivanju parlamentarne većine, ta priča nije vodila stabilizaciji države nego njezinom dodatnom rastakanju, financijskom i reformskom potopu. Da HDZ ima uvjerljivih 76 mandata u Saboru, Tim Orešković bi već danas bio neuspjeli politički projekt kreiran u nekim „bjelosvjetskim centrima moći“. Ovako, ta priča o sposobnom menadžeru iz najmoćnije svjetske, farmaceutske industrije, cijepljenom od političkih znanja i vještina, ide dalje, bez velikih izgleda da bude zaokružena jednim mandatnim, četverogodišnjim ciklusom. Jer, Tim Orešković , ma koliko bio sklon političkom kompromisu, što je conditio sine qua non njegovog premijerskog opstanka, ne funkcionira na istoj frekvenciji s političkim elitama u zemlji.
Njemu nije jasno zbog čega bi Dragan Lozančić, iako nema nikakvih dokaza da je bilo što radio protivno zakonu, a u međunarodnim je krugovima priznat kao stručnjak i vrsni profesionalac, trebao završiti na ulici. Ta vrst političke odmazde nekomu tko nije udisao ovaj balkanski politički smog, jednostavno je neshvatljiva. Pa kad ne može u njegov tim, kao savjetnik, Orešković se obvezao zbrinuti ga u nekoj javnoj firmi. Jer, kako veli, nijedna ozbiljna država svoje vodeće obavještajce na baca na ulicu… Ali, Hrvatska je daleko od ozbiljne države. Ovdje i bivši predsjednici države i premijeri lakoćom završavaju na ulici, nekmoli špijuni…
A kako je ovo država primitivne demokratske (ne)kulture i kratke tradicije ( još kraće političke pameti ), sada imamo razvlaštenog prvog državnog obavještajca ni na nebu ni na zemlji, a njegova bliskog suradnika Daniela Markića na mjestu ravnatelja SOA-e. U čemu je stvar? Po čemu je Markić podobniji za tu funkciju od njegova bivšeg šefa za kojega nikad nije utvrđeno da se ogriješio o zakon?
SOA umjesto SOA-e
HDZ, kao stranka s najvećim brojem saborskih mandata, Markića ne podržava, a s Karamarkovim nepovjerenjem teško će i SOA i Markić moći biti funkcionalni i operativni. Tomislav Karamarko nije tek šef HDZ-a. Prije svega, taj introvertirani političar skromnog znanja i rigidnog svjetonazora, najveći dio svoga radnog vijeka posvetio je represivnom, policijsko-obavještajnom sustavu. Špijunaža, tajne službe, podmetanja, nadzor, konstrukcije i podvale, njegovi su osnovni alati. Njegova politika je višeslojna, javna i tajna, verbalna i djelatna, podzemna i nadzemna. Njegove namjere prikrivene i opasne. Taj obavještajnu zajednicu neće tako lako prepustiti ni Markiću, baš kao što je nije dao ni Lozančiću. Je li reaktiviranje tv. sedme uprave, pri Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, kao što neki mediji već spekuliraju, Karamarkov pokušaj strukturiranja nove, prikrivene SOA-e koja će stvarno preuzeti ingerencije formalne državne agencije? Moguće…
Kad se tomu pridoda i uskrsnuće Ivića Pašalića, nesuđenog šefa HDZ-a kojemu su „presudili“ Glavaš i Šeks friziranom inauguracijom Ive Sanadera 2000., a za kojega se danas govori kako je iznimno blizak Tihomiru Oreškoviću, stvari postaju vrlo složene i neoptimistične. Pašalić se formalno distancirao od politike odavno. Bavio se građevinarstvom i stanogradnjom, ne baš uspješno. Za njim se vuku repovi afere s Hypo bankom i tajnim računima, brojni neprodani stanovi, a sada se pojavljuje kao spasitelj nacionalne drvne industrije. Preko noći je instaliran u Hrvatsku gospodarsku komoru kao predstavnik drvoprerađivača ( ???) Tvrdi da mu je drvna industrija preokupacija i poslovni fokus, politika tek hobi. Ali, posao i politika pod ruku, znadu biti vrlo unosni…
Hrvatska Vlada je upravo donijela reformski paket kojim je predvidjela privatizaciju dijela državnih tvrtki čime bi uprihodila 500 milijuna eura i smanjila dio duga, podigla rejting države, privukla investitore i snizila kamate na kredite. Napravila face-lifting nacionalne ekonomije. Kakve veze s tim vladinim planom ima Pašalić? Možda nikakve. Ali, ipak je riječ o Iviću Pašaliću, čovjeku koji nikad ne odustaje, niti „ u igru“ ulazi iz rekreativnih razloga. Zato možda uistinu ima mjesta pitanju jesu li u paketu državnih tvrtki na „bubnju“ i Hrvatske šume? I je li Pašalić zbog toga iznebuha utrčao u HGK i drvnu industriju?
Bivši premijer Zoran Milanović je prizemnu, kompromitirjuću trakavicu sa SOA-om, nazvao jeftinim krimi-špijunskim romanom. No, s obzirom na sve što se iza kulisa te zloćudne drame odigrava, mogao bi taj roman biti itekako za Hrvatsku skup…
