Tomislav Karamarko jedini je s pravovaljanom kandidaturom koji ulazi u izbornu utrku za novi mandat šefa Hrvatske demokratske zajednice. Za početak, prijavio se s dojmljivih preko 30 tisuća potpisa potpore. Tu je činjenicu konstatiralo i Središnje izborno povjerenstvo stranke 22. ožujka kada je zaključilo listu i utvrdilo da 17. travnja na izbore za predsjendika HDZ-a aktualni vođa Partije neće imati protukandidata. Baš sada kad je HDZ odlučio parirati Milanovićevom SDP-u najdemokratičnijim načinom izbora stranačkog prvaka po modelu “jedan član, jedan glas”… Model ostaje, ali članstvo izbora nema. Zapravo, ili će glasati za Karamarka, ili ostati kod kuće. Ali, što kad se sazna da su bojkotirali Karamarka i izbore?! Zato, svima je odazvati se, makar se i nema što birati. Sve je već odlučeno!
Rasplet događaja uoči “internih zajedničarskih” izbora, zapravo nije iznenađenje. Predizborna atmosfera u stranci “nabrijavala” se sve donedavno, forsiranjem HDZ-ova europarlamentraca Andreja Plenkovića kao najboljeg mogućeg protukandidata Karamarku. Mnogi su čak i povjerovali kako bi Plenković mogao tu nešto učiniti, ako ništa, bar stvoriti malo predizborne napetosti. Kod članstva probuditi osjećaj važnosti i dojam da oni odlučuju, biraju, opredjeljuju se za kandidata kojeg drže kvalitetnijim, za budućnost stranke primjerenijim.
Plenković nije imao šanse…
No, je li Plenković uopće imao šanse? Realno, ne. I dobro je procijenio da bi kandidaturom ušao u posao visokog rizika s iznimno slabim izgledom da u njemu profitira. Jer, današnji HDZ još nije spreman za kultiviranog, odmjerenog i politički sasvim umivenog predsjednika s izrazitim diplomatskim štihom i izbalansiranom retorikom. Za konzervativnog političkog tradicionalistu zapadnog tipa. Demokratskog konzervativca, što bi se reklo. Plenković bi bio prikladan kandidat za doista centrističku stranku, ali za rigidni, regresivni HDZ prevalentno populističkog i primitivnog izričaja, taj ne igra. Želi li se doista okušati kao lider ove stranke, Andrej Plenković će morati sačekati da još dosta vode proteče ispod Savskog mosta…
U međuvremenu, Tomislav Karamarko ide 17. travnja po novi mandat. Kao jedini kandidat. Izbori su formalnost. Tu se uistinu ne bira. Samo se potvrđuje aktualnog vođu Partije. Kako je to u Partiji od pamtivijeka. Tu nema disonantnih tonova, različitih mišljenja ili ne daj bože frakcija. Ponajmanje natjecanja za prvu poziciju u stranci. Puno prije izbora to je pitanje apsolvirano. Onog trenutka kad je ambicija možebitnih aspiranata na mjesto prvog među “zajedničarima” ugušena. Ne tako davno upitan hoće li se kandidirati na mjesto novog predsjednika HDZ-a, Plenković je odgovorio da zasad to ne bi komentirao. Ali, mogućnost nije kategorično odbacio, kako bi se očekivalo od onog komu ta vrst utakmice nije na umu. Dakle, postojala je ideja o tome, ali je srezana u začetku. Možda je Plenković naprosto samostalno izracionalizirao tu zamisao, zbrojio sve pluseve i minuse i shvatio da iz te igre ne može izaći kao dobitnik. A nije baš takav luzer da bi svjesno ulazio u izgubljenu bitku. Pa je odlučio svim svojim štovateljima koji su bili spremni tipovati na njega, zahvalio i bez puno priče se – povukao.
Ni zec da šušne…
Drugi se nisu usudili sudjelovati u tome ni na razini eventualnog “ispitivanja raspoloženja članstva”, fingirajući Karamarkovog zeca u izbornoj trci. A nekako potiho, više u neformalnim HDZ-ovim kružocima, spominjao se i Davor Stier. Ali, tek za njega ulazak u izborni duel s Karamarkom bio bi pravi avanturizam. A ta avantura po njega nikako ne bi dobro završila. Ionako nije kod šefa omiljen, a još da mu se drzne izaći na megdan, demonstrirajući ambiciju da zauzme njegovo mjesto, e, to bi ga zbilja skupo stajalo…
I tako je HDZ, u godini uvođenja izbornog modela “jedan član, jedan glas” , cementirao svoje jednoumlje i ostao isti- navlas!
Čemu mijenjati konja koji dobija sve utrke ( pet izbora zaredom), koristi se sada kao alibi-teza za izostanak protukandidata Tomislavu Karamarku. Ili tek uzgred ističe kako nikomu nije bilo zabranjeno kandidirati se. Ali ni preporučljivo… To što drugi nemaju hrabrosti ući u rizik poraza, ili su jednostavno oportunisti koji će i stranku i njezina lidera kritizirati u kuloarima i anonimno, a javno demonstrirati poniznost i kvazilojalnost, tko je za to kriv?
Mentalitet jednoumlja, nasljeđe demokratskog centralizma i kulta vođe pred kojim se pastva klanja, kao pred božanstvom, svjesna da o njegovoj milosti ovisi. A dok je tako, promjena u HDZ-u biti neće. Uostalom, svi se sjećaju kako je prošao Drago Prgomet, samo zato što je vjerovao da je zdrava kritika i ambicija na dobro HDZ-a. Puno Prgometa u HDZ-u nema… Ni u nezreloj hrvatskoj demokraciji kulture unutarstranačkog kandidiranja. Zaludu nam najdemokratičniji izborni model “jedan član , jedan glas” kad ili imamo izbore bez izbora, grotesku s jednim kandidatom, kao u slučaju HDZ-a, ili pak dva junaka na brvnu koji izbornu utakmicu pretvaraju bezmalo u stranački “bratoubilački rat”, kao u slučaju SDP-a.
