Pomorski kapetan, Most-ov Vlaho Orepić ( 48 ), ministar policije u timu premijera Tihomira Oreškovića, neugodna je, oštra kost u grlu Tomislava Karamarka. Prvog potpredsjendika Vlade koji sebe uporno percipira u trostrukoj ulozi: kao ministra policije, šefa obavještajnog sustava i premijera, pardon, potpredsjednika u Vladi. Jednostavno se ne može odreći vlastite cjeloživotne profesionalne orijentacije, ali je u nemogućnosti da i formalno bude premijer, jer je Most suradnju uvjetovao nestranačkom osobom na toj funkciji, morao prihvatiti rezervi položaj prvog potpredsjendika. Doduše zaduženog za sigurnosno- obavještajni aparat. Što ga je držalo u uvjerenju da će i sa ove pozicije moći kontrolirati represivni sustav. Vlaho Orepić je imao biti marionetski operativac u MUP-u koji će striktno izvršavati što mu on kaže. Ni manje ni više od toga. Ali, čini se da Orepić na to dobrovoljno ne pristaje. Pa ga je Karamarko morao prizemljiti „topničkim udarom“…
Najnovija eskapada, besumnje u režiji Karamarkovih starih drugara iz obavještajno- sigurnosnog miljea, topnički su dnevnici koje je, navodno, Vlaho Orepić držao kod kuće kao suvenir. I zatajio da ih ima. Unatoč tomu što je 2010. Hrvatska došla pred zid u predpristupnim pregovorima o ulasku u Europsku uniju, upravo zbog tih traženih dokumenata. A gle čuda, Orepić ih drži kod kuće kao uspomenu i šutnjom riskira blokadu pregovaračkog procesa i hrvatsko priključenje EU, ignorirajući nacionalne interese. Ta gdje mu je domoljublje ?! Tako se informacija posreduje javnosti, s očiglednom namjerom diskreditacije ministra Orepića. Koji je, nota bene, u vrijeme operacije Oluja bio načelnik u Operativnoj grupi Sinj, Zborno područje Split.
Nekulturni i primitivni politički obračun
– Radi se o nekulturnom, nekompetentnom, a rekao bi, i primitivnom pokušaju političkog obračuna- odgovorio je na najnoviju „minu“ Orepić. – Radi se o destrukciji rada MUP-a i mojoj osobnoj diskreditaciji. No, meritum je u sljedećem: Tko je imalo upućen u problematiku topničkih dnevnika zna da Operativna grupa Sinj, u kojoj sam za vrijeme Oluje bio načelnik operative, uopće nije raspolagala topništvom. Ono je bilo pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine. Pa sam se samo nasmijao na tu vijest- objašnjavao je svoj „krimen“ Orepić, napominjući da postoje indicije odakle taj konstrukt dolazi. No, ministar je ipak političar, pa će u klasničnoj maniri okorjelih političkih demagoga kazati i sljedeće: „Bitno je prepoznati da Vlada radi u stabilnim odnosima i da napokon krećemo zajedno u rješavanje životnih problema građana, a ovakvi pokušaji nas ne smiju obeshrabriti da ostvarimo te ciljeve.“
Hm, kakva formulacija. Zar se odnosi u kojima prvi potpredsjednik uporno cilja jednog ministra ne bi li ga disciplinirao i konačno pokorio, igdje u svijetu mogu nazvati stabilnim radom Vlade? Ma koga to Orepić obmanjuje?! Posve je jasno da je ovo lekcija koju su mu očitali oni koje nije pažljivo slušao, čije direktive nije dovoljno ažurno i predano provodio. I nastavi li tako, mora mu biti jasno ne samo da neće više biti ministar u Vladi, nego će iz nje otići sasvim kompromitiran. Jer Karamarko i njegova družba koja je, baš kao i on, cijeli radni vijek provela u tajnom smišljanju i montiranju tempiranih političkih bombi za eliminaciju nepoćudnih i nepoželjnih, ima streljiva napretek. Za svakoga tko im stane na put…
Vlaho Orepić, ministar po osobnom izboru bliskog prijatelja Bože Petrova, pokazao je višak drčnosti i samostalnosti u resoru koji je pod kontrolom, htio on to priznati sebi ili ne, Tomislava Karamarka. A to neće ići. Uzalud mu sve njegove referencije, od ratnog puta ( prvi zapovjednik Ratne luke u Pločama, imenovan u prosincu 1991., odlikovan brojnim medaljama i spomenicama za sudjelovanje u Domovinskom ratu, bio pomoćnik načelnika Stožera za operativne poslove Operativne grupe Sinj u Zbornom području Split- Jug, gdje je zapovjednik bio Ante Kotromanović, u HRM-u ostao do 2014. kada svojevoljno napušta vojnu službu pred najavom premještaja ), preko stručnih kvalifikacija ( završio Zapovjednu stožernu školu „Blago Zadro“ u Zagrebu, diplomirao na dubrovačkom Pomorskom fakultetu i stekao zvanje dipl. inženjera pomorskog prometa, a na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu stekao diplomu višeg sportskog trenera ), do građanskog, i ekološkog aktivizma sračunatog na obranu javnog dobra ( angažirao se u udruzi Škanj i bio predvodnik pokreta otpora gradnji termoelektrane u Pločama koja je prijetila uništenjem cijele doline Neretve, a glavni zagovornik toga projekta bio je direktor Luke Ploče energija d.o.o. Josip Jurčević, bivši djelatnik SOA-e, blisko povezan s glavnim tajnikom HDZ-a Milijanom Brkićem). Orepić je postao ministar „preferencijalnim glasom“ Bože Petrova, i ultimativnim zahtjevom Most-a da preuzme kontrolu nad represivnim aparatom. Za račun participacije u vlasti HDZ je na to morao pristati, ili im je bilo ići u nove izbore koji su Karamarku visili kao mač nad glavom. Ovako, ima neki surogat vlasti, koja je više nalik hodu po rubu žice, s koje nitko ne zna tko će prvi (ot)pasti…
Verbalni rat Karamarko- Orepić
Otkako je premijer Tihomir Orešković imenovao Orepića ministrom unutarnjih poslova, verbalni rat između njega i Karamarka ne prestaje. I nije to nimalo bezazleni rat. On je koncepcijski, programatski, načelni. Orepić još gaji iluziju da ima sve prerogative za reorganizaciju policije po vlastitoj procjeni oportunosti takvog zahvata. Ne želi provoditi čistke u MUP-u po „ideološkoj“ razdjelnici , u smislu odstrela svih onih koji su bili na ključnim policijskim dužnostima u mandatu bivše vlasti. Ako se njega pita, a Orepić s time apsolutno računa, otići trebaju oni koji su u radu imali propusta, koji su eventualno kršili zakon, ili zbog novog preustroja sustava koji zahtijeva možebitno redistribuciju funkcija. Svakako, ne pod pritiskom ni Karamarka ni bilo koga drugoga. A činjenica je da prvi potpredsjednik Vlade sustavno provodi presiju na ministra policije, bezočno mu dirigirajući poteze i kadrovirajući u njegovom resoru. Počelo je s otvorenim Karamarkovim pozivom na temeljito „filtriranje“ sustava od ljudi iz Milanovićeva mandata. Orepić nije reagirao kako je „stariji brat“ očekivao. Pa je krenula kampanja za smjenom vodećih ljudi MUP-a, šefom PN USKOK-a Mariom Bertinom i ravnateljem policije Vladom Dominićem. Ministar je „naredbu“ izvršio polovično. Razriješio je Bertinu, ostavljajući ga u sustavu, ali na drugim poslovima. Dominić i danas obnaša svoju dužnost. Mada je Karamarko u jednom od svojih javnih istupa znakovito komentirao kako misli da je Dominić već smijenjen.- Što nije? Koliko ja imam informaciju, on je već smijenjen- kazao je, onako lakonski, kao i da ga se ne tiče, ali itekako ciljajući da Orepića trgne iz njegova „drskog neposluha“.
To stiskanje „daljinskog upravljača“ prema prvom čovjeku MUP-a, dovelo je naposljetku do toga da Orepić revoltirano Karamarku replicira : Ja sam ministar unutarnjih poslova! Ministar odgovara premijeru. A ja sam ministar!
Karamarko znade to, negdje je pročitao tu izjavu, ali :- Ministar je odgovoran i premijeru i meni, kao potpredsjedniku Vlade, i svim građanima RH- ustrajava Oreškovićev prvi potpredsjednik. – Toplo se nadam da on zna svoj posao i da će napraviti ono što treba napraviti. Biti ministar znači rješavati probleme, a ne može u jednom trenutku sam postati problem – opomenut će kolegu Karamarko da ne kaže sutra kako ga nitko nije upozoravao… Jer jest. Još prije mjesec dana, sad već nervozno napominje prvak HDZ-a, „upozoravali smo na neke kadrove u policiji i bio je red da se to ispita“. Ali se to ne čini, jer neki su smijenjeni a neki još nisu, nezadovoljno konstatira Karamarko, nadajući se da Orepiću više to neće morati spominjati. Zna se dobro što mu je obaveza. Tu nema milosti. Sve to treba čeličnom metlom pomesti. U policiji ne može biti mjesta onima koji su služili stranačkim ( SDP ) interesima, a ne interesima građana. I HDZ-a, dakako…
Ostavka ili kapitulacija
Dakle, ako ministru policije dosad nije bilo jasno što je njegov posao, nakon nenadanog „uskrsnuća“ topničkih dnevnika, moralo bi mu biti sasvim bistro. Jer, naći će se neki drugi „dnevnici“, bude li zatrebalo… Orepić može pružati otpor, čuvajući osobni integritet i makar fikciju vlastite ministarske relevantnosti i samostalnosti pred diktatom prvog potpredsjednika kojemu je represivni aparat specijalnost i prvorazredni fokus. No, koliko dugo će to moći?
Vlaho Orepić, trenutno je za Karamarka jedan od najiritantnijih ministara, koji mu gotovo na dnevnoj bazi zadaje glavobolju. Koji mu ruši autoritet u Vladi, ali bogme, možda i više u HDZ-u. A unutarstranački su izbori „zajedničara“ pred vratima. Karamarko u njih ide na sve ili ništa. Sa sobom ne nosi osobito bogatu poputbinu. Jest da je HDZ-ova koalicija na vlasti, ali HDZ nije ni izdaleka ono što je mislio biti. Umjesto neprikosnovenog hrvatskog gazde ( implicite i Pantovčaka ), pretvorio se u kljastog, hendikepiranog ovisnika koji skupo plaća konzumiranje fragmentirane vlasti. To bi Karamarka moglo koštati prve pozicije u stranci. Dakako, smogne li itko snage izaći mu na megdan kao protukandidat…
Stoga je mogući scenario budućih odnosa ovog konfliktnog dvojca, kao posljedice stanja permanentne napetosti među njima, ili eskalacija „nesporazuma“ koja će rezultirati ministrovom ostavkom, ili njegova kapitulacija i konačno potčinjavanje volji prvog potpredsjednika. Naravno, postoji i treća solucija koja je prisutna, kao nekakva zla kob ovog „ političkog bluda“, od samog početka saveza „domoljubnih silnica“ i, navodno, nezavisnih lista pod egidom Most-a, konačni razlaz i novi izbori. Ali, ona je zbog opijumske prirode vlasti, kojoj ne odolijevaju ni najjači, najmanje izgledna.
