Portret tjedna / Pero Čorić, saborski zastupnik HSP AS :
Čuvar koalicijskog “domoljubnog” kodeksa

Pero Čorić (54), saborski zastupnik,glavni tajnik HSP AS, s evidentnim talentom za hortikulturu lica, više nego naličja, kapitalan je primjerak hrvatskog političkog folklora kakvog smo viđali u prvom sazivu Hrvatskog sabora. Kada su nas, uz ostale živopisne likove, zastupali i grobari, i uglavnom grijali zastupničke klupe, jer im je to najbolje išlo. Doduše, Čorić ima nešto veće ambicije, i ako je suditi po njegovom dosadašnjem verbalnom angažmanu, sve me strah da se ne bi prerano iscrpio. Što bi za budućnost ove nomenklature, nota bene i za perspektive naše Domovine, moglo biti pogubno. Nije Pero stao uz Karamarkov “stroj” da bi ga štitio svojom čupavom ambalažom, nego da bi ga pokretao, davao mu primjereni domoljubni, ako treba i militantni, ritam i dinamiku…

Ne znam kako vi, ali ja na sam spomen ovog “pravaša” imam snažan poriv prije svega pošišati, ili makar razrijediti onu njegovu “živicu” posred lica kojom pokazuje očigledne sklonosti cjelogodišnjem maškaravanju. Što se drugih stvari tiče, nema sumnje da se Čorić apsolutno uklapa u “domoljubnu” strukturu personificiranu političkim formatima vodećih HDZ-ovih reprezentativaca Tomislava Karamarka i Milijana Vase Brkića.

Čovjek je tvrd k’o stina, odlučan u bespoštednom čišćenju sustava od nabujalog ljevičarskog, per fin gubitničkog, korova, gorljivi zagovornik ponovnog uvođenja obaveznog služenja vojnog roka, (jer što je 500 milijuna kuna za odgoj čvrstih, stabilnih muškaraca koji će sutra biti na braniku Domovine ?!), sklon pozadinskim igrama i “mobilnim komunikacijama niske razine”,a konačno, još je i dokazani krivotvoritelj. Bolje i uvjerljivije Domoljubnoj koaliciji služiti ne može…

Detektor koalicijskog kvara

Ovaj pravovjerni stručnjak za općehrvatska, vojna pitanja i okoliš, po čemu ima pravo pretendirati i na svoje mjesto u stručnoj vladi Tihomira Oreškovića, među prvima je vidio gdje je kvar u reformskom establishmentu koji nikako da proradi. Kriv je Most, detektirao je precizno naš kosmati “starčevićanac”, kvalificirajući metkovske snage za revolucionarne promjene kao remetilački faktor disfunkcionalne vlasti. S njima je suradnja jako teška, a Vijeće za suradnju se i ne sastaje, iako je osnovano baš zato da bi savezništvo bilo djelotvornije.

Ma šta ćemo se lagati, stvar je u tome, lucidno je opazio Pero, što je ekipa iz Most-a dobila pozamašan dio kolača a nema ga tko konzumirati, nemaju kadrova. A u toj nestašici, kadroviraju, zamislite užasa i izdaje, ljude iz SDSS-a, SDP-a i drugih stranaka, umjesto da se jave nama, jer se mi za razliku od njihovog deficita, možemo pohvaliti samo sa suficitom “ljudskih resursa”. Stotinama visokoobrazovanih mladih “pravaških” akvizicija!

Mostu se mora stati na kraj, predlaže Čorić, jer preko ove, njihove ćuprije neće se daleko stići, nastavi li se ovako tromim, sporim korakom ići i još k tome s potrošenim kadrovima. Bože moj, svi znamo da se volove veže za rogove, ljude za riječ, a političke stranke za potpisane sporazume, slaže, poput stihova, narodne mudrosti Pero. A Most, njih se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep. Kako tome doskočiti? E, i tu naš “pravaš” ima ljekovit recept. Političare treba dijeliti na “vođe i sljedbenike”, kaže. A razumije se da on u Tomislavu Karamarku vidi neupitnog domovinskog vođu, koji je pozvan lupiti šakom o stol i svojim “juniorskim” saveznicima dati do znanja da je sada toga dosta! Da, da, šakom o stol. Ne treba Karamarko čekati da mu u Banske dvore dođe predsjednica Kolinda Grabar Kitarović demonstrirati kako se to radi. A obećala je, pa nastavi li se prvi potpredsjednik Vlade ovako dvoumiti, stol bi mu se mogao nenadano zatresti. Ionako je predsjednica ljuta na njega, jer ju je sa šefom SOA-e, navodno nasanjkao, uvukao u svoj “obavještajni rat” i jamčio joj da će Lozančićevu “egzekuciju” premijer odmah potpisati, pa nema razloga čekati formalno usuglašavanje s njim oko toga, jer da je to on, Karamarko, već učinio. A nije…

Vođa ima biti vođa, taj ne smije oklijevati, jer kad podanici osjete njegovu neodlučnost, začas će ga s trona svrgnuti. Zapravo, s pričuvnog trona. Jerbo mu je glavni uzeo Orešković. A šta će onda Pero i ostali kojima narod ne daje ni jedan posto glasova, a oni ipak vladaju i o nama odlučuju. Samo zato što Karamarku trebaju, ne zato da bi bio jači, nego da bi bio opasniji…

Nema tu frke, poručuje Čorić, sve nas treba smijeniti ako mi ne smijenimo i Radmana i Lozančića i Ostojićeve policijske snage u MUP-u, i svih onih 1400 SDP-ovih akvizicija po upravnim vijećima i nadzornim odborima, ako ne instaliramo odmah našega Vasu na čelo Ministarstva branitelja. To znači da smo nizašta! Pa nisu časni i pošteni “starčevićanci” došli na vlast da bi stekli povlaštene, visoke mirovine, sinekure i benefite. Ne, ne, oni su se HDZ-u pridružili iz nepatvorenog domoljubnog altruizma, a sve ostalo, što podmeće Most (Ivan Kovačić), kako male stranke navodno prave problem u Domoljubnoj koaliciji jer su očekivale zamašniji komad plijena, obične su klevete i laži.

Krivotvoritelj ” u ime naroda”

– Ja moram biti glas naroda – brani se od opakih napada velikodušni pregalac i sljedbenik Ante Starčevića, s narodnim blagoslovom od 1 posto. – Nismo došli da bismo se uhljebili, imamo obvezu odraditi ovaj dio. Ako nismo sposobni preuzeti odgovornost koja se od nas očekuje, nije nam mjesto ovdje, da nas kasnije prati epitet da smo bili neuspješna vlast ili da nismo uspjeli ono što se od nas očekivalo. Nije Milanovićeva vlast izgubila jer smo mi ljepši (a baš to mi je bilo na umu! op.a.), nego jer je bila nesposobna, antihrvatska i antikršćanska – otkriva nam Čorić, prijavljujući se kao dragovoljac u higijeničarskim redovima domoljubnog zdruga.

Pero Čorić, rođen 1962. u vukovarskom Šarengradu, ekonomist (SSS) je po struci i “pravaš” po zanimanju, izabran u Sabor s liste Domoljubne koalicije u V izbornoj jedinici. Član je Odbora za obranu, Odbora za izbor , imenovanje i upravne poslove i Odbora za predstavke i pritužbe. Vrlo prikladna distribucija zastupničkih zaduženja jer kud ćeš bolje osobe za upravne poslove, obranu i pritužbe od onoga koji u tome ima svakovrsna iskustva. A naš Pero je imao posla i s “upravnim poslovima” i s pritužbama građana, nota bene, i obranio se više nego uspješno, toliko dobro da je kandidiran, a bogme i izabran za narodnog poslanika u državnom parlamentu. Mogao bi biti i konzultant za ta pitanja, jer je znalački odgovorio na sve izazove.

Recimo, 2009. Općinski sud u Požegi osudio ga je na uvjetnu kaznu od deset mjeseci zatvora, uz rok kušnje od godinu dana, zbog krivotvorenja isprave, jer da je lažirao tuđu ostavku kako bi zadržao vlast. Zajedno s tadašnjim stranačkim kolegom Bernardom Gruićem, navodno je falsificirao obrazac za podnošenje neopozive ostavke za osvojeni mandat županijskog zastupnika Božidara Lujanca, kako bi ga se, kao “odmetnika” koji je teško optuživao za kriminalne radnje župana i dožupana, riješio uoči izglasavanja proračuna. Jer bi Lujančev glas protiv proračuna doveo do prijevremenih izbora u Požeško-slavonskoj županiji kojom je vladala koalicija HDZ-a i HSP-a. To, pak, Pero nije mogao dopustiti. Pa je Lujancu podmetnuta “ostavka” i zaludu mu je bilo dokazivati da s njom nema ništa, jake “pravaške” snage nisu ga ni pripustile na Skupštinu županije, jer i Čorić ima svoje “borbaše”… Kako su na ostavci bili potpisi Čorića kao povjerenika HSP-a za Požeško-slavonsku županiju i Gruića kao potpredsjednika ŽO HSP-a, Lujanac ih je tužio i njihovu krivotvorinu i opačinu dokazao na sudu.

I šta je bilo poslije? Ništa, Čorić se i ne sjeća, veli, bio je neki problem s izbornim listama. On ih je, kao ovlaštena osoba prikupljao i predavao, a toliko ih je bilo da nije sve mogao kontrolirati, pa mu je promakla jedna lažna. Osuđen je jer je bio odgovorna osoba stranke, ništa drugo. A, naravski, on nije ni za što kriv…

Hrvatski muž na Ružinom putu…

Tkogod bi u to mogao i povjerovati kad pogleda kako se njegova karijera nakon toga kretala uzlaznom putanjom, baš kao da je riječ o uzoru pravednosti i poštenja. Pa je s pravom stekao i zastupnički status, kao odabranik naroda, njegov cvijet.

Tako je to prema kodeksu HDZ-a i Domoljubne koalicije. Što je više optužbi, pardon, kleveta i laži, to su oni puku miliji i draži…

Pero Čorić, napose. Kao pravi hrvatski muž, tradicionalist, smjerni kršćanin koji znade gdje je ženi mjesto. A da znade, ne sumnjamo nakon prepiske s bivšom stranačkom kolegicom, europarlamentarkom i danas predsjednicom Hrvatske konzervativne stranke, Ružom Tomašić. E s njom se naš Pero baš onako muški obračunao. SMS-porukama. Prijetnjama i vulgarnim uvredama. Ne samo Ruže, nego i njezina “roda i poroda”. Ni djecu nije poštedio pogrda. Pa je radi njega zastupnica EU parlamenta morala tražiti zaštitu i pomoć predsjendice države Kolinde Grabar Kitarović, predsjednika Sabora Željka Reinera, premijera Tihomira Oreškovića, šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. U prilogu im dostavila i sporni SMS poslan s Čorićeva telefonskog broja.

– Ružo, znam da si zvala Stankovića… Zadnji put te opominjem. Možeš laprdati koliko hoćeš. Nevažna je politička karijera… Moja je uspješna i uzlaznoj putanji… Tvoja je u zoni sumraka i ideš svome kraju. Ponosim se drugom činjenicom da sam školski primjer dobrog oca koji ima troje pametne i visokoobrazovane djece… Da sam pravi primjer pažljivog djeda mojoj unučadi. Za razliku od tebe… Meni se možeš napušiti kao i što i bi da sam htio”, na kraju će kršćanski domoljub, brižni otac i djed uz seriju vulgarnih opaski na račun svoje kolegice.

A cijeli državni vrh kojemu se osupnuta, uvrijeđena parlamentarka obratila toliko je bio konstarniran Čorićevom komunikacijskom kulturom i kreativnošću, da je do danas ostao bez riječi. A i što da kažu? Osim da su sve to klevete i laži i da im je Pero zato još miliji i draži. Zar će se oni odreći usluga toga neponovljivog i genijalnog uma radi nekih “sitnih čarki” između bivših stranačkih prijatelja, tko zna čime motiviranih? HDZ je uvijek štitio svoje ljude i vjerovao im na riječ. Pero tvrdi da prijetio nije nikomu, pa ni Ruži Tomašić, a poruka je zapravo tek obrana od njezinih nasrtaja i podvala. Kad to Pero Čorić kaže, onda u to ne može biti nikakve sumnje. I Domoljubna koalicija doista u njega nikad nije posumnjala. Koliko mu vjeruje spremna je dokazati i njegovim promaknućem na kakvu prominentnu poziciju. Zaslužio je.

Zar je mogao bolje braniti čast i dostojanstvo svehrvatskog domoljubnog saveza?!