Naš povremeni suradnik, mladi povjesničar Diego Han, osvrnuo se na današnju oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju.
Ilustracija: Vojislav Šešelj pozira s nožem, u krvavoj pregači (foto – printscreen youtube)
Piše: Diego Han
Opet zgoditak u produžetku, kakav je ovo prijelaz bio! I naravno, kao i svakog puta u takvim situacijama, narod je krivca za takvu namještaljku odavno poznavao…tko će drugi ako ne kladionica, mafija, masoni, židovi, komunjare, četnici, ustaše i partizani! Još smo jednom sigurno vodili na poluvremenu – možda smo gol zabili ne baš zasluženo – ali smo rezultatski bili u plusu. I ne samo to, već smo posljednjih desetak minuta igrali čak s igračem više! Ali, džabe nam sve to. Baš kad se činilo da ćemo tu utakmicu lagano privesti kraju, evo pogotka iz kontre u zadnjoj akciji. Takva bi kladioničarska noćna mora mnogima bila dovoljna da dožive živčani napad, no, kada umjesto o kladioničarskim nezgodama kojekakvih kavanskih junaka govorimo o međunarodnim pravnim pitanjima, tada ova priča postaje mnogo ozbiljnija.
Kako drugačije protumačiti presudu kojom se posljednjeg dana ožujka 2016. godine ličnost poput Vojislava Šešelja oslobađa krivnje za ratne zloćine? Vrlo bi jednostavno sada bilo pisati o Šešelju sve ono što ovako i onako znaju svi oni koji to žele znati, od Haaga do Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Bilo bi također jednostavno sada tople glave optuživati Haaški tribunal i cijeli svijet za nekakvu zavjeru protiv Hrvata, Republike Hrvatske i što svega ne. Međutim, cilj ovog teksta nije da sve bude jednostavno.
Haaška presuda Vojislavu Šešelju bitna je, koliko to bolno bilo, zbog mnogo većih razloga od samoga sukoba ’90-ih. Sekcija suda koja je uspostavljena već 1993. odlukom Ujedinjenih Naroda, trebala je suditi i odlučiti – na temelju međunarodnog konsenzusa postignutom samim sastavom suda – tko je, kako i kada u tom prljavom balkanskom sukobu činio ratne zločine bilo kakve vrste. Nije to bio prvi put u povijesti da se takav sud kreirao, niti će taj biti posljednji takve vrste, ali, njegovi će potezi još jednom potvrditi da su ideali velikih mislioca naše prošlosti o društvu utemeljenom na pravdi i pravu kao ultimativnim najpoštenijim načinima organizacije ljudske zajednice, u krajnju ruku neutemeljeni.
Da zaključimo kako zakon nije jednak za sve, nije potrebno analizirati presude Haaškog tribunala, dovoljno je uhvatiti se u koštac s hrvatskom svakodnevnicom kako bi zaključili da npr. u jednadžbama: „dva ubojstva:višemilijunske prevare:milijunske krađe=uvjetna sloboda“ i „sloboda govora:kritiziranje javnih ličnosti:upotreba cannabisa u liječničke svrhe=zatvorska, visoka nočvana ili neka druga teža kazna“, nešto ne štima. Haaški tribunal, koliko god zapošljavao vjerojatno neke od najvećih sudskih i pravnih stručnjaka na svijetu, u svojoj se biti uopće ne razlikuje od najobičnijeg korumpiranog, ili u najmanju ruku po svojim odlukama „ambivalentnom“, lokalnom sudu. Vječnu borbu tužitelja i odvjetnika, koju bi sudac/suci trebali na koncu „pravednom“ odlukom regulirati, postaje u biti u takvim slučajevima puki politički čin. Takvu je činjenicu vrlo jednostavno uvidjeti, ako primjerice usporedimo suđenje za ratne zločine u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata i pojedine suvremene sudske procese za slične događaje. U prvoj situaciji, želja pobjednika bila je kazniti vođe njemačke vojske, na način da se cijeli jedan sustav osudi za svoja djelu. Iz takvog konteksta, bili su izostavljeni „obični“ vojnici, najniži rangovi koji su zločine de facto činili. Kada, međutim, interes nekog političkog aktera nije kažnjavanje cijelog jednog sustava, tada su upravo ti obični vojnici oni kojima se za počinjene zločine sudi. Takvo što potvrđuje npr. suđenje samo najnižim vojnim pojedincima u slučajevima rata u Afganistanu i Iraku, ili razna raspršena suđenja po zemljama bivše Jugoslavije. Naravno, motivi koji se kriju iza takvih razlika nisu toliko jednostavni i banalni, pogotovo u ovim primjerima, ali u svojoj teorijskoj biti upućuju na problematiku biranja metodologije vršenja sudskog progona. Koji je onda problem sa Šešeljovom presudom? Problema ima najmanje dvoje.
Šešelj (foto: facebook)
Prvi su problem sami razlozi presude sudskog vijeća. Naime, prema tekstu presude, Šešeljova aktivnost se prema sudu tumači gotovo isključivo kao retorička. Naime, suci zaključuju da je Šešeljovo pozivanje na „čišćenje“, „ubijanje“, „mržnju“ itd. (bez da ovdje koristimo i puno teže termine), u svojoj biti, služilo samo kao sredstvo „podizanja morala“ trupa. Također, vijeće nije moglo zaključiti da su se značajniji napadi na civile dogodili za vrijeme kada je Šešelj „motivirao“ svoje vojnike. Takva je interpretacija skandalozna zbog najmanje dvije činjenice: kako onda procijeniti kada je pozivanje na etničku mržnju i ubijanje zločin? Je li onda zbog „motivacije“ zaista moguće u ratu koristiti se takvim „pjesničkim slobodama“? Jer, na temelju čega onda kazniti vođe čiji vojnici – znači NE sam vođa – ubijaju ne temelju njegovih riječi te neke od najgorih svjetskih masovnih ubojica koji su samo, eto, motivirali svoje dečke u teškim trenucima? Ako je to stvarno tako, onda su hrvatski suci koji redovno kažnjavaju i najmanju kritiku političarima i raznim javnim ličnostima zaista zaostali amateri. Što bi kreator „verbalnog delikta“ na sve to trebao reći? Nije mu sigurno lako.
Drugi je problem kojeg su članovi sudskog vijeća vrlo intrigantno stvorili jest pitanje samog značenja ideje „Velike Srbije“ i krivnje za rat. Kada suci već zaključuju da je projekt „Velike Srbije“ bila svojevrsna „riskantna igra“ (parafrazirajući engleski termin „venture“), a ne projekt etničkog čišćenja, u što se na koncu umalo pretvorio, onda otvaraju pandorinu kutiju iz koje iskaču zaista zastrašujuće igre. Da se kojim slučajem fašizam zaustavio prije ’30-ih godina prošlog stoljeća, bi li taj pokret bio na suđenju okarakteriziran samo kao „venture“ ili recimo kao projekt etničkog čišćenja slavenskog stanovništva Istre? Iako su takva pitanja infantilna i besmislena, možda bi zaista bilo zanimljivo u nekoj paralelnoj realnosti čuti mišljenje sudaca Haaškog tribunala koji su današnju odluku donijeli. Nadalje, suci su zaključili kako su Šešeljovi regruti bili pod ingerencijom jugoslavenskih tijela, što samo po sebi znači da se danas tim tijelima, iz očitih razloga, ne može suditi za zločine koje su počinili. Rezultat svega? Svaka daljnja suđenja moraju postati svojevrsni „lov na čovjeka“, jer je očito kako neki od vođa paravojnih skupina za njihove zločine neće moći biti osuđeni.
Šešelj s tzv. kapetanom Draganom (foto Facebook)
Kao što je već i prije spomenuto, problematika pravde i sudstva zaokupljala je sve najveće mislioce prošlosti. Mnogi su upravo u pravu vidjeli jedinu mogućnost da čovjek stvori bolji svijet, ali su također uvidjeli poteškoće koje su se iza toga krile. Weber je tako primjerice odlično primijetio kako odvjetnici imaju mogućnost pobjeđivanja u sporovima i kada nemaju čvrste argumente zahvaljujući vlastitim retoričkim sposobnostima, koje ne moraju biti u skladu sa vlastitim stajalištima. Problem nastaje – o čemu je između ostalog pisao i Fromm – kada takav „birokratski“ pristup stvori čovjeka koji vlastite poteze temelji na pravilima, ali ne na zakonima „ljudskog srca“. Koliko god takvo mišljenje moglo nekima djelovati „ljigavo“ i neutemeljeno, pitanje je bi li radije u situacijama poput ove Šešeljove birali pravnu utemeljenost ili pravilo srca (pravde?).
Gotovo od svojeg početka, Haaški je tribunal bio politički usmjeren. Da nije tako, presude ne bi završavale kako sada završavaju. Oslobođenje Gotovine i Markača (gol u prvom poluvremenu) i presuda Karadžiću (crveni za goste) nije moglo završiti bez neke druge balansirajuće presude (gol iz kontre u posljednjoj akciji), to je valjda svima jasno. Bez obzira na sve političko-pravne finese, radu Haaškog suda se na ovim prostorima pristupa (zasluženo!?) više iz perspektive nogometne utakmice nego li neke institucije svjetske pravde. Ponekad povedemo mi (a bivaju osuđeni „oni“), pa slavimo na trgovima maskirani u svom grotesknom ponosu, ponekad zabiju oni (a bivaju osuđeni „naši“) pa dok drugi slave na trgovima isto tako maskirani svojim grotesknim ponosom, mi prosvjedujemo i psujemo sve po spisku. Tako iz godine u godinu, dok mi naizmjenične slavimo i tugujemo, žrtve bivaju zakopane sve dublje u zemlji, nada u pravdu nestaje, rane ne zacjeljuju te na koncu, razlozi koji su do tih tragičnih utakmica i doveli, poput feniksa nanovo se uzdižu nad našim prostorima. Završilo je iz 2 u x, ovaj je prijelaz mogao biti neočekivan samo naivnima. Problem je u tome što nitko, niti navijači niti igrači obiju ekipa, nije shvatio da su utakmicu namjestili delegati.
