Sinoć je u Šibeniku održan audio-vizualni performans s bendom The Fog Sellers u glavnoj ulozi.
(Foto: Nino Šolić)
Kazališna dvorana bila je skoro do kraja popunjena, unatoč činjenici da smo svi baratali samo skromnim informacijama da će svirati jedan svima poznat bend i da će biti nekakvih videoprojekcija. Nema veze, valja nam na sve ići, jer po svemu sudeći čeka nas sušno ljeto, bez obzira na glasinu o „velikom bendu“ koji stiže na sv. Mihovila. Toliko velik da zaboravimo na totalno pop-kulturno urušavanje grada, sigurno neće biti.
Elem, Sono Koloro. Nije to bilo tek tako, samo bend + projekcije. Mirko Rak, osnivač Fog Sellersa, napisao je desetak svježih autorskih instrumentala, čista nabrijana floydovština, a riječki videokreativci jednostavno nazvani „Tetraparalelopiped“ bili su zaduženi za vizualni dio priče. Projekcije su se rastezale od stropa, preko stražnjeg zida na bini do tri platna oko kojih su bili raspoređeni članovi Fog Sellersa i njihovi gosti.
Bend je stalno bio u polumraku, namjerno se povukavši pred slikovitim apstrakcijama, koje su pokušavale pratiti ritam. Fog Sellerse umalo su desetkovale zdravstvene nedaće; trubač Marijan Kuvačić nije bio u stanju doći, a basist Vojislav Marković sat, dva prije nastupa pohvalio se izmjerenom temperaturom od 39,7 stupnjeva. No, izdržali su. Prema viziji Mirka Raka, performans zvan Sono Koloro zamišljen je kao gradirajuća glazbena slika u koju se postupno ugrađuju efekti, bubnjevi, harmonika, gitara i truba.
I došlo se do nekoliko vrhunaca, a i držalo je vodu punih sat vremena. Onih dodatnih pola sata možda je bilo malo previše; čula su ti konstantno napadana, a nemaš mogućnost prošetat po dvorani ili otići na šank. Zarobljen si, a ispred tebe se odvija cijeli mali „The Wall“. Koncentracija neumitno padne, no sve je to već pomalo cjepidlačenje. Eksperiment je, u svakom smislu, uspio, publika je bila zadovoljna. Većina je bila voljna otići i na after, a i to nešto govori.
