Neovisni novinarski portal
21.10.2021.
FESTIVALI
Foto; FALIŠ/Nino Šolić

Osobno i intimno:
Kako je meni počeo rat?

Foto; FALIŠ/Nino Šolić

O doživljajima rata koji je svima koje je dotaknuo promijenio živote, iz osobne i intimne perspektive govorilo se na Festivalu alternative i ljevice Šibenik – FALIŠ, na okruglom stolu Kako je meni počeo rat?, upriličenom povodom tridesete obljetnice Rujanskog rata odnosno sedmodnevne bitke za Šibenik koja je počela 16. rujna 1991. O svojim doživljajima rata govorili su: novinarka Davorka Blažević, glazbenik Vojislav Marković i profesor Tomislav Bašić.

Premda joj je zbog prirode posla novinarke Slobodne Dalmacije koja je iz neposredne blizine vidjela barikade, srela ozloglašenog Ratka Mladića i bila nakratko i zarobljena, rat započeo puno prije nego što je u Šibeniku zapucalo,  pravi početak rata Davorki Blažević bio je jedan sasvim osoban i intiman događaj koji se dogodio punu godinu dana poslije Rujanskog rata. O svemu što se u ratu događalo i čega se sve kao ratna reporterka tih godina nagledala i naslušala, odbijala je do sinoćnje prigode na FALIŠ-u javno govoriti. Sve joj se to, ispričala je, smučilo i nije htjela sudjelovati u raspravama koje su išle ka lažiranju činjenica, najviše zbog takvih koji tih godina nisu vidjeli prve linije, a poslije vješto nadopunjavali i prekrajali događaje dajući si važne uloge u njima.

– Meni je rat počeo puno prije nego drugim ljudima. Zbog posla koji sam radila ja sam sve to kategorizirala kao nešto što je normalno i što ide u rok službe, što se ne dotiče mog privatnog života. Onaj trenutak kada je meni stvarno započeo rat, kada sam vidjela da se to izravno reflektira na moju obitelj, bio je trenutak u jesen 1992. kada sam svog sina poslala kod sestre u Split kako bih ga sklonila od rata i zaštitila. Svaki vikend sam ga ispraćala i dočekivala i meni je to bila najveća ratna trauma. Ma kakve granate, to mi je bio luk i voda u odnosu na ovo – ogolila je Davorka Blažević dušu pred auditorijem na Maloj loži prisjećajući se ratnih uspomena.

Foto: FALIŠ/Nino Šolić

Potpuno nesvjestan rata koji se približava, do 16. rujna 1991. dogurao je Vojislav Marković, tada sedamnaestogodišnjak koji je svirao u nekoliko autorskih sastava, maštao o karijeri glazbenika i odbijao priznati što se uokolo događa. Rat mu je, ispričao je sinoć Vojo, počeo točno onoga trenutka kada je granata pogodila iznad njegovog kreveta, a on tada uz strah osjetio bijes kao najupečatljiviju emociju. Potpuno svjestan rata postao je i zahvaljujući, kaže, nadrealnim scenama ratnih brodova u luci, tenkova na mostu i borbenih aviona iznad grada.

– Maturirao sam ’92. i jedva sam dočekao da budem vojno sposoban, na zgražanje mojih roditelja. Svjesno i namjerno sam minirao prijemni ispit na koji me je mater odvela doslovno za ruku i javio se u Vojni odsjek. Ćaća pokojni mi je rekao da ne znam što radim ni sebi ni njima ali mislim da su i on i stara kužili, da im je bilo jasno što osjećam i nekako su se morali s tim pomiriti. Nikad se nisam pokajao zbog svoje odluke. Iako to nije bio racionalni postupak nego čisti impuls ne mogu reći da sam ikad zažalio zbog ičega – ispričao je Vojo na FALIŠ-u.

Foto: FALIŠ/Nino Šolić

Prve granate koje su u rujnu prije trideset godina padale na Šibenik, Tomislav Bašić je dočekao u podrumskom skloništu. Rata u okruženju postao je, kaže, svjestan i prije rujna 1991. a kada se od udara granate zatresla zgrada u kojoj je živio, rekao je sebi da je to sada to i da više nema zajebancije. Zajebancije je ipak bilo i poslije, poput bježanja iz skloništa s prijateljem  u njegov stan na šesnaestom katu. Ispričao je i kako ga kao premladog nisu htjeli primiti u vojsku, a da je njemu bilo nepojmljivo propustiti spektakl ratnih zbivanja i kako se prijavio u HOS te bez dana vojne obuke završio na prvoj crti u Lici.

– Rekao sam sebi, ovo je super, dobio sam pušku, stekao nove prijatelje, zezamo se. Tih prvih nekoliko dana bilo je kao na ekskurziji. Nas trideset dripaca, u prosjeku smo imali 19 godina, kao da smo u LLoret de Maru, zezamo se prije spavanja, pijemo rakiju, netko je donio trave, samo što nismo na ekskurziji nego u razvaljenom Gospiću bez struje i vode. Sljedeća scena koje se sjećam je kako gledam čovjeka bez noge koji je stao na minu. I onda se jedan digao i rekao, jebi ga, znali smo da će se ovo događati. I tako je taj izlet koji sam imao u glavi, završio sa prvim pravim ratnim događajima – podijelio je Bašić svoje ratno iskustvo.

Foto: FALIŠ/Nino Šolić

Kako su joj tih ratnih godina izgledali ti mladi ljudi koji su dobrovoljno hrlili u rat, naivno, hrabro, ludo ili kako drugačije, pitao je Davorku Blažević moderator sinoćnjeg okruglog stola Emir Imamović Pirke, a ona odgovorila da upravo tako i da joj bilo užasno žao tih mladih ljudi jer je mogla pretpostaviti što ih čeka, s obzirom da je kao novinarka raspolagala cijelim nizom informacija.

– Bilo mi je žao što će tako proćerdati mladost. To su najbolje godine, kada se treba uživati, radovati, ludovati, a mladost je na prvim linijama. To je za mene užasno, pogotovo jer sam i sama majka jednog sina koji je srećom bio premlad za rat, a nije ni poslije pokazivao interes za vojsku. Ta mladost je išla u rat zato što su to htjeli, sa punim srcem, zato što su u sebi mali taj poriv da se moraju odazvati, braniti svoj grad, svoju kuću, svoju zemlju. I nije ih nosila nikakva mržnja nego gola potreba da se obrani svoje i da ponovo možemo živjeti kao ljudi-zaključila je Davorka na prvom okruglom stolu ovogodišnjeg izdanja Festivala alternative i ljevice Šibenik – FALIŠ.

Foto: FALIŠ/Nino Šolić

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI