Iz predstave Policija (foto HINA/SK Kerempuh)
ZAGREB, 26. veljače 2016. (Hina) – Satira “Policija” poznatog poljskog dramatičara Slawomira Mrožeka, premijerno postavljena u petak u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Mirana Kurspahića, sofisticiran je prikaz ekstremnosti totalitarnih režima proširen aluzijama na aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj i svijetu.
Licemjerje i glupost autoriteta osnovna je premisa oko koje Mrožek plete priču o izmišljenoj totalitarnoj državi u kojoj je konačno u cijelosti realiziran ideal svakog apsolutističkog režima: apsolutno jednoumlje, gdje više nema čovjeka koji bi se režimu protivio, pa tako ni potrebe za postojanjem policije kao produžene ruke represivnog aparata.
Na toj apsurdnoj ideji Mrožek gradi čitav naopako okrenut svijet u kojemu je narod postao toliko lojalan da spremno prebija provokatora jer govori protiv njihovog dragog “infanta i njegovog strica regenta”; gdje policijskog narednika muči ozbiljna nervoza što mora skinuti uniformu pa si epolete prišiva na donje rublje, a jedini preostali politički zatvorenik u takvom se okruženju osjeća ideološki usamljenim te se odlučuje odreći svojih nekadašnjih “pogrešnih” uvjerenja.
To baca u očaj šefa policije, koji već deset godina karijeru gradi na svakodnevnom uvjeravanju tog istog zatvorenika na potpisivanje vjernopodaničkog akta; kada se to konačno dogodi kreirana je prva dramska spin situacija u kojoj Mrožek izvrćući uloge provlači subverzivan komentar: šef policije toliko je šokiran i razočaran da ulaže sve svoje napore ne bi li zatvorenika nagovorio da ipak odustane od svoje odluke.
Iz predstave Policija (foto HINA/SK Kerempuh)
Kad mu nikakvo nagovaranje ne urodi plodom, okreće se vlastitom naredniku, dotad zaposlenom u ulozi glavnog policijskog provokatora, te ga nagovara da ovaj, u posljednjem uzvišenom činu poetičnog samožrtvovanja za narod i domovinu, pristane sam biti uhapšen zbog svoje provokatorske djelatnosti, kako bi policija mogla opravdati svoje postojanje i nastaviti dobivati sredstva za proširenje zatvora, školovanje novog kadra i slično.
U suptilnim dijaloškim igrama bogatim aluzijama na apsurdnost i pogrešnost totalitarnih režima leži duboka subverzivnost te drame, otkrivajući Mrožeka kao domišljatog pisca koji umije ne reći ništa, a pritom reći sve.
Da bi se u potpunosti razumjele sve konotacije i poruke skrivene u slojevima cinizma naoko bezazlenih replika njegovih protagonista potrebno je razumjeti i poznavati kontekst u kojemu je ta drama napisana, u doba kada je Poljska bila iza željezne zavjese, pod čizmom sovjetske komunističke dominacije, vremenu žestokih društvenih previranja.
Tekst pisan 1958. Kurspahić je uzeo kao temeljnu fabularnu os koju je proširio na suvremeni domaći, ali i globalni kontekst: uzevši kao osnovnu nit Mrožekova teksta ideju da “kad neprijatelja nema, treba ga izmisliti”, redatelj ju primjenjuje na aktualnu prijetnju islamističkog terorizma, dok, u domaćem kontekstu, daje autorsko viđenje političke situacije u zemlji nakon nedavnih parlamentarnih izbora.
Ton predstavi daje već sam njezin uvod u kojemu ju najavljuju tri navijačice čija odjeća i nastup sugeriraju militantnost, a glazba i parole simbolički stvaraju veze s SAD-om, kao glavnim generatorom jačanja terorističkih organizacija, ponajprije islamističkih. Slično je sugeriran i hrvatski kontekst, pri čemu se Kurspahić referira na temu tajnih službi, Udbe, ali i aktualne politike, kroz prvog potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka.
Iz predstave Policija (foto HINA/SK Kerempuh)
Mrožek nije samo izvrstan dramatičar već i genijalni spin-doktor: da bi farsa bila potpuna, utisnuo joj je neočekivani obrat u završnom eksplozivnom krešendu kojemu je Kurspahić dodao poveznicu između Mrožekova teksta i situacije u Hrvatskoj, da bi sve završilo “velikim praskom” dvojne simbolike – završne kulminacije i istodobno naviještene mogućnosti novog početka.
Šefa policije glumi Vilim Matula, zatvorenik koji kasnije postaje glavni pouzdanik generala je Vedran Mlikota, a radišnog narednika uvučenog u šefov apsurdni plan glumi Borko Perić. Njegovu ženu glumi Anita Matić Delić, Velimir Čokljat je general.
Scenografija Nine Mie Čikeš odlično se referira na Mrožekove ideje, postavivši glumce unutar rebrastog tuljca na ukošenoj sceni, stvarajući time optičku iluziju – širi i viši dio polegnutog stošca bliži je publici, dok se glumci u dubini scene bore s prostorom u uskom, nižem dijelu.
Glumački ansambl još čine plesački trojci koji alterniraju Lea Burcar, Andreja Mustač i Anamarija Kovačević, te Andreja Žarak, Kristina Čebić i Tajana Bašić, dok policajce i teroriste glume Damir Poljičak, Nikša Marinović, Tomislav Radić, Ivan Antončić i Goran Jambrečina.
