Piše: Renato Baretić
Nema tog hrvatskog birača koji nema neko mišljenje – oni siromašni duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko, imaju čak i cementirani stav – o ovoj postizbornoj trakavici. Imao sam i prilika i poziva da se i sâm javno izjasnim o tome, ali sam se skanjivao i otklanjao ponude, jer nisam siguran ni u što osim u to kako želim da ovo mrnjavljenje čim prije prođe i završi, pa da vidim tko mnome vlada i da mu se javno krvi napijem kad god me zezne u sljedeće četiri godine. Ali izgleda da to ne ide tako lako. Svijest može odlučivati i ovako i onako, ali podsvijest rovari po svome.
Ljudi oko mene znaju da gotovo svake noći odsanjam najmanje jedan bizaran san, toliko nepoveziv sa stvarnošću da ga ni tri Freuda ne bi znala protumačiti. Donedavno mi je najbizarniji bio onaj u kojemu sam uhvaćen na mađarsko-hrvatskoj granici, za volanom kamiona u kojemu švercam tri tone sira (toliko me ta ludost izblesirala da sam je morao staviti i u jedan od romana), ali ga je nadmašio jedan otprije mjesec dana: da bih nekom nepoznatom dječaku, u nekom nepoznatom stanu, pokazao i dokazao koliko je opasna puška, kratki karabin kojeg je negdje našao i sad se njime igra, uzeo sam mu je iz ruku, kratko naciljao i jednim hicem pod plećku ubio, pazi ovo, polarnog medvjeda koji je mirno stajao u kadi dječakove kupaonice. Čisti užas… Hajde, rekoh ujutro, svako zlo za neko dobro, ionako pišem (pokušavam) novi roman, naći će se mjesta i za tog medu i pušku…
Blizanci, za ne falit’
Ali ovaj zadnji, iz noći s utorka na srijedu, apsolutni je favorit, vrh vrhova, prvak svemira. Jedino što nema tog romana u kojeg bih ga mogao ubaciti. Pazi sad: press konferencija, ali nije samo za novinare, gomila ljudi, svakojakih, ja stojim sa strane, do prozora, barem još trideset ljudi također stoji uokolo, jer sva su sjedala popunjena. Veliki salon nekog hotela. Za stolom s grozdom mikrofona neki nepoznati ljudi (nijedan nije ni Petrov, ni Milanović, niti Karamarko) započinju sa svečanom izjavom kako su dugotrajni pregovori ipak polučili rezultat i da su se napokon usuglasili oko toga tko će biti mandatar nove hrvatske vlade, premijer koji će biti prihvatljiv ne samo pregovaračima, nego i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Govornik ga krene hvaliti na sva usta (ne pamtim riječi i floskule, pamtim samo da je bilo isprazno i dosadno) da bi ga na kraju te apologije predstavio.
“Evo ga ovdje s nama”, govori i pokazuje dlanom preko svih posjedalih: iza njih, kraj samog ulaza u dvoranu, stoji – Zrinko Tutić!?! I ne samo Zrinko, nego i njegov brat blizanac, u identičnom bež baloneru i bež odijelu, zblenuto se smješkaju jedan drugome, ne znajući na kojeg od njih govornik zapravo misli.
Tu se san prekida, nema ničega dalje. Ali počinje stvarnost, jutro i buđenje, ustajanje i blentavo smješkanje samom sebi u ogledalu. Otkud sad Zrinko, mila majko?! Jedva da se poznajemo, sreli smo se zadnji put prije dvadesetak godina, a ni na televiziji ga nisam vidio barem desetljeće! Otkud mi on u snu, pa još s bratom blizancem, pa još i kao svima prihvatljivi mandatar(i) vlade?!
… oduvijek je trebalo preskočiti žice…
Onda se zalaufa dan, krenu vijesti sa svih strana, izjave ovakve i onakve, nebuloza na nebulozu, još nebulozniji demantiji, srodne im prognoze i analize, i ja shvatim da je, očigledno, mojoj podsvijesti ponestalo nadahnuća i da je počela plagirati budnu stvarnost! I kliknem na YouTube da si pustim jedan od dvaju najnebuloznijih, najnadrealnijih refrena iz zlatnih godina hrvatske estrade, onaj iz Tutićeve “Doris”, ponajprije dvostih: “Doris, oduvijek je trebalo preskočiti žice/ ne plaši se ni močvare, ni perja ni ptice!”. Opasana žicom od svih država osim onih s kojima je nedavno ratovala (!), Hrvatska se danas utapa u sve dubljem glibu besmislenih, obeznačenih, suvišnih riječi koje samo zadovoljavaju formu, tu su tek zato da ne iznevjere očekivanu rimu.
Zato, što se mene tiče, može i Zrinko Tutić za stručnog, nestranačkog premijera. I njegov brat blizanac također, za drugu polovicu mandata. Dajte ljudi, ejakulirajte više nešto suvislo, ma ne mora biti ni suvislo, ali da barem znamo ime i prezime onoga koga sljedeće četiri godine možemo kriviti za sve.
Apsolutno sam siguran da mi na javi neće biti nimalo bolje nego danas, potpuno mi je zato svejedno koga ćete si odabrati, pa dajte mi onda barem vratite spavačko pravo na moje normalno sulude snove! Jer, nastavite li ovako, nije daleko noć u kojoj ću, skroz prekopirano iz stvarnosti, sanjati kako za premijera, svima vama prihvatljivog, predlažete Darka Domijana, najmanje s jednim bratom blizancem. Pa ću danima potom pjevušiti njegovu “Ulicu jorgovana”, s naglaskom na refren (to je drugi od ona dva maločas spomenuta): “Gori zemlja, gori kamen/ sunce, ugljen, nebo, plamen/ To u sjenci lome krila/ zaljubljena dva leptira”.
Zrinko Tutić (printscreen Youtube)
Oglas
