Arheolozi o jelovniku:
Praistrani su radije jeli slatkovodnu ribu nego divljač

Arkivska fotografija aktualnog arheološkog lokaliteta Šandalja u starom kamenolomu kod kaznionice u Valturi (izvor: Istrapedia)

ZAGREB, 6. prosinca 2015. (Hina) – Praistrani, koji su približno dvanaest tisuća godina živjeli u blizini današnje Pule, najviše su se hranili slatkovodnim ribama, a ne kako se mislilo divljači ili morskom ribom, pokazuje istraživanje objavljeno nedavno u međunarodnom arheološkom časopisu.

Četveročlani tim u kojem je i hrvatski arheolog Ivor Karavanić istraživao je izotope iz kostiju uzetih na nalazištu Šandalja II, koja je pokazala da su glavni izvor proteina u ljudskoj prehrani u to vrijeme bile slatkovodne ribe.

Rezultati objavljeni u časopisu “Journal of Archaeological Science” za širu javnost su neočekivani, jer je u slojevima toga nalazišta nađeno najviše koštanih ostataka kopnenih biljojeda. U Šandalji II, mlađoj od dvije istoimene pećine četiri kilometra sjeveroistočno od samog središta Pule, sisavci predstavljaju najbrojniju skupinu u izuzetno velikom broju nađenih koštanih ostataka.

Hvali divljač, drž’ se ribe

Arheolog sa Sveučilišta Cambridge u Velikoj Britaniji  Preston Miracle utvrdio je prisutnost 8255 jedinki koje su pripadale 30 životinjskih vrsta, podvrsta i ostalih svojti sisavaca. Čak trećina kostiju pripada izumrlom divljem govedu turu.

Tu izumrlu životinju na široka vrata u javnost je prije tri godine vratio film Benha Zeitlina i Lucy Alibar “Zvijeri južnih divljina”, koji je bio nominiran u četiri kategorije za Oscara. Među njima je bila devetogodišnja Quvenzhané Wallis, nominirana kao najmlađa glumica u kategoriji ženske glavne uloge u povijesti dodjele Oscara.

Ostaci jazavca i konja drugi su po zastupljenosti s po više od 12 posto, jelena malo više od deset posto, divlje svinje oko osam posto, srne oko sedam posto, zeca oko četiri posto, te lisice oko tri posto, kažu istraživanja.

Na nalazima postoje jasni dokazi da su ljudi od životinja koristili kožu, meso i mast, kaže profesor arheologije kamenog doba na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ivor Karavanić.

Pa ipak, nalazi izotopa kolagena pokazuju da su ljudi najviše jeli ribe iz slatkih voda. Istina, Šandalja II sadrži nalaze relativno bogate skupinom riba, vodozemaca i gmazova. Utvrđeno je deset vrsta riba, među kojima je štuka najprisutnija s 12 posto udjela. Ostale vrste riba, koje čine po manje od 2,5 posto, su crvenperka, šaran, linjak, karas, smuđ, deverika, mrena, klenić i neke druge.

Prednost „rigoroznih“ istraživanja

No, kako objasniti da se izrazita premoć u prisutnosti kostiju divljači ne vidi u istraživanjima ishrane kasnog pračovjeka? Karavanić ne dvoji u sigurnost prirodoslovne metode utvrđivanja stabilnih izotopa, koja, kako kaže, omogućuje da se dozna ono što je ranije istraživačima izmicalo. On također ne isključuje da se čovjek iz Šandalje hranio mesom divljači, nego naglašava da je u prehrani uvjerljivo prevladavala slatkovodna riba.

Što je, onda, oslabilo prisutnost ribljih kostiju u nalazištu Šandalja II? Istraživanja prije nekoliko desetljeća nisu bila rigorozna poput današnjih, odgovara Karavanić. Primjerice, materijal nije sav prosijavan, niti su utvrđivane sve tri dimenzije položaja svakog artefakta kao danas. Moguće je da su ribe čišćene izvan pećine pa su ostaci nestali, ali je činjenica da su riblje kosti sitnije i podložnije trošenju i nestajanju nego kostiju krupne divljači, kaže on.

Po njemu, možda su izvjesnu količinu kostiju u pećinu dovlačile druge životinje u vremenskim epizodama kad su samo one, a ne ljudi, koristile ta podzemna skloništa.

No, više od isključivih dokaza o ribljoj ishrani, važnost ovih nalaza Karavanić vidi u činjenici da ona potvrđuju druga gotovo simultana istraživanja, koja pokazuju da je čovjek krajem pleistocena, geološkog razdoblja koje završava prije desetak tisuća godina, sve više koristio vodene resurse u Europi.

Međutim, u srednjem kamenom dobu u Zapadnoj Europi, čovjek se hranio gotovo isključivo životinjama iz mora, a ovakvih istraživanja na kontinentu, posebno u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi, do sada nije bilo, kaže on.

Rijeke, jezera i močvare arhajske Istre

Istraživač krša i pećina Andrej Mihevc iz Postojne smatra da je to dokaz da je “čovjek jednostavno bio pametan”. Zašto bi se izlagao opasnosti i lovio divljač, kad je imao ribu, odgovorio je.

Među nalazima u Šandalji II nema morskih riba nego samo slatkovodne, i to vrste koje najviše vole sporije vode, veće rijeke, bare ili jezera, što upućuje na bitno drugačiji okoliš od današnjega. Šandalja se danas nalazi relativno blizu moru, ali u vrijeme koje se istražuje bila je udaljena od mora najmanje trideset kilometara.

Reljef same Istre nije se bitno razlikovao od ovog današnjeg, kaže Mihevc, ali napominje da je more bilo niže za tridesetak metara, a kopno znatno šire. Mirne rijeke i potoci tekli su Istrom prema jugu i istoku s nepropusnih stijena na sjeveru.

One su se ulijevale u veće rijeke s obje strane današnje Istre, koje su tekle prema jugu i ulijevale su u glavnu rijeku Po. Jedna od njih je tekla dolinom između Istre i Cresa, koja danas čini morsko dno kaže Mihevc i dodaje: Ona je vjerojatno izvirala ispod Učke, u nju su doticale vode s Gorskog kotara i današnjeg slovenskog Snežnika, te se ulijevala južnije u rijeku Po. U jednu od tih rijeka s područja Istre arheolog Darko Komšo ubraja i Paleo-Rašu.

Geomorfolog iz Zadra Dražen Perica kaže da su u relativno zaravnjenom terenu Istre bile brojne blage depresije koje su popunjavale močvare. Upravo su to bila priroda staništa ribe čiji su ostaci nađeni u Šandalji II. Močvare su postojale sve do modernog doba, te su isušivane, poput Brijuna.

Komšo dodaje da su okoliš u bitnom činile vode i šume koje su bile dom bogatoj divljači i da je zbog toga divljač ipak morala imati važnu ulogu u paleti ishrane tadašnjeg čovjeka.

Šandalja je jedno od nekoliko istaknutih paleontoloških nalazišta na rubovima današnjeg Jadranskog mora. Druga dva, s kojima Šandalja čini trokut otprilike 50 sa 70 kilometara, su nalazište Medvjeđa pećina na Lošinju i jama Vrtare male u Dramlju kod Crikvenice.

U ledenom dobu more nije presezalo sjevernije od Zadra, nego je taj prostor bio pod travnatom stepom, kojom je s istoka na zapad i obrnuto migrirala nebrojena divljač, a za njima i čovjek.

Šandalja nekad najistaknutija, danas nevidljiva

Šandalja je vjerojatno bila omiljeno stanište tadašnjeg čovjeka. Naime, naziv Šandalja dolazi od talijanskog „San Daniele“, a prema Komši, sva istoimena nalazišta su uzvišenja s kojih se nadziru okolna područja. U nalazištu Šandalja I, u slojevima starim do 40 tisuća godina, nađen je kameni udarač star oko 800 tisuća godina i smatra se najstarijim predmetom izrađenim ljudskom rukom na tlu Hrvatske. Nalazište Šandalja II imalo je slojeve stare oko 11 tisuća godina prije današnjice.

Nalazište je otkriveno 1961. u kamenolomu koji pripada kaznionici otvorenog tipa Valtura. Skidanjem kamenog sloja otvorena je kaverna potpuno zapunjena osam metara debelim naslagama glinovitog pijeska i komada kamena. Ta je masa sačuvala nalaze koji su predmet aktualnih istraživanja.

Komšo pretpostavlja da je radovima otkriven tek stražnji dio pećine i da bi ona mogla imati još berem dvostruko više sadržaja. Pretpostavke podupire zapažanjem s nalazima brončanodobne keramnika na površini, što nije njezino prirodno mjesto, kaže.

Priča sa zaštitom Šandalje malo je komplicirana i donosi manje raspoloženja. Dvojica istaknutijih istarskih speleologa nisu bila upućena u stanje Šandalje, te su pokazali da je nalazište na neki način izopćeno iz javnosti.

Kako nam je kazao ravnatelj Arheološkog muzeja Istra Darko Komšo, pećina nije formalno zaštićena, ali je stvarno štiti činjenica da se nalazi u wkrugu zatvora i da pristup nalazištu nadzire uprava zatvora. Radovi na tom dijelu kamenoloma su trajno zaustavljeni još od njezina otkrića, kaže Komšo, ali dodaje da je nalazište u lošem stanju jer se istraživani dio potpuno urušio.

Bilo je više bezuspješnih pokušaja da se nalazište zaštiti, a u posljednje vrijeme smo pokušali kroz akcije lokalnih udruga senzibilizirati javnost za Šandalju, kaže Komšo i izražava očekivanja da će baštinska vrijednost Šandalje u budućnosti biti znatno bolje tretirana.