U Novinarskom domu u Zagrebu je predstavljena knjiga „Razgovori sa Smojom“ autora Borisa Dežulovića. Osim autora, na promociji su govorili novinar Predrag Lucić, autor pogovora te fotograf Feđa Klarić, čijih se četrdesetak fotografija nalazi u knjizi.
Predrag Lucić, Feđa Klarić i Boris Dežulović na jučerašnjoj promociji
Radi se o podužem intervjuu kojega je na Braču, u ljeto 1995., novinar i pisac Miljenko Smoje dao Borisu Dežuloviću. Bilo je to tri mjeseca prije Smojine smrti. „Svi smo znali da će mu to možda biti posljednji intervju – i ja, i Lepa, i njegov pas Šarko – ali smo se pravili fantastično glupi i proveli na Braču nekoliko sjejnih dana“, prisjećao se Dežulović.
Na jučerašnjoj promociji naš je diktafon snimio ovo:
Prvi susret (Boris Dežulović):
Miljenka Smoju sam upoznao, ako se ne varam, u veljači 1992., tri mjeseca nakon jedinog granatiranja Splita. Splićanima i Dalmatincima upalo je u oko da u moru priča iz Splita tih dana, kad su granate Jugoslavenske ratne mornarice padale točno po Smojinim toponimima – Varošu, Matejušci i luci – nigdje nije bilo potpisa Miljenka Smoje. Očekivalo se, i to s pravom, da se Smoje oglasi. Međutim, njegovog teksta nije bilo ni sutradan, ni prekosutra, niti za mjesec dana. Na njegov rođendan kupio sam bocu vina i otišao mu na vrata, da mu čestitam i napravim kratki intervju sa samo jednim pitanjem: „Zašto vas nema?“ Priznajem da sam došao malo „nabrijan“, malo ljut. Međutim, on me razoružao i nakon pola sata i boce vina, osjećao sam se čak pomalo i posramljeno. Smoje je izgledao i govorio kao ruševina. Njega je rat, i napad na njegov Split, potpuno slomio. Bio je slomljen čovjek bez ikakve želje da o tome piše.
Posljednje godine (Feđa Klarić):
Mladi ljudi iz Ferala su ga vratili u život, dali su mu prostor i snagu. Učinili su ga hrabrijim nego što je ikada bio. Smoji je pisanje značilo poput zraka. Ono što je pisao za Feral Tribune bio je i čudesno i hrabro. Pisao je skoro tri godine, a pokopan je isti dan kada je i umro, što je prava rijetkost. Učio me je i novinarstvu i životu, učio me kako poštivati druge. Mada nije bio svetac, bio je berekin, farabut, mulac. Ima jedna fotografija sa splitske rive kada ga je ugostio slavni Luciano Benetton, a Smoje je na susret došao u majici „Lacoste“.
Dežulovićevi ‘Razgovori sa Smojom’
Suradnja s Feralom (Predrag Lucić):
Mi smo imali manje od dvadeset godina u vrijeme kad je Smoje pisao „Dnevnik jednog penzionera“, tako da mislim da bi bilo dosta kinky da se u tim godinama palimo da nekakav penzionerski dnevnik. Smoje je tada bio pojam, druga imenica za „novinara“. Znali smo ga po „Malom Marinku“, „Velom“ i „Malom mistu“, a budući da su glumci bili u prvom planu, nismo puni držali do scenarista. Naravno da se tu radilo o velikom i raspisanom Smoji, ali nismo davali gušta ocu, materi i razrednici – nismo htjeli čitati što i oni. Puno smo se više palili na rock and roll i filmove, nego na Smoju. A onda kad su krenule te junačke devedesete, shvatili smo da taj slavljeni i čitani Miljenko Smoje hoda po svom gradu kao John Lennon kojeg još nitko nije ubio, a može svaki trenutak. Prijetili su mu telefonom, na ulici, nema psovke koja mu nije upućena. Kad smo ga zvali u Feral, nismo ga zvali kao našeg idola, a ni od nije došaopretjerano impresioniran nama – smatrao nas je generacijom rock and rolla i flipera. Međutim, čitajući ovog ljeta rukopis za ovu knjigu, shvatio sam što nas je zbližilo: Smoje na jednom mjestu spominje „smrad sile“, koji mu je smetao oduvijek. I protiv tog „smrada sile“ je pisao zajedno s nama.
Smojina reportaža (Predrag Lucić):
Nadam se da će se s ovom knjigom pokrenuti ponovno objavljivanje Smoje. Teško je uopće nabrojati koliko je Miljenko Smoje pisao, svaki dan barem po tri kartice teksta i tako pedeset godina. Ostat će legendaran po svojim reportažama, koje je desetljećima objavljivao. Ljude novinarstvo obično zamori, zavuku se u redakciju, odustanu od samih sebe. Smoje je gurao do kraja, praktično je do smrti bio reporter. Zato smo u ovu knjigu, uz objavljene razgovore, stavili nekoliko tekstova iz Ferala, između ostalog i jednu reportažu iz Istre. Kad je budete čitali vidjet ćete da na ovom svijetu danas takvog reportera – nema. Takav je talent bio za uočiti detalj i za smjestiti ga u kontekst, uz jednu finu ironiju i zdravo-zajebantski odnos prema onome što su u to vrijeme zvali hrvatskom stvarnošću.
Predrag Lucić, Feđa Klarić i Boris Dežulović
Nestanak reportaže (Boris Dežulović):
Reportaža je danas, pogovo ona kakvu je Smoje pisao, protjerana iz novina. S jedne strane je to razumljivo – ovo je vrijeme elektronskih medija, ovo je vizualna civilizacija. Reportaža je zapravo postala književni žanr, one izlaze u knjigama. U novinama nema mjesta za nju, između ostalog, i zbog ekonomije – ja sam od reportaže odustao kad sam shvatio da urednici od mene očekuju da zajedno sa šoferom, koji je ujedno i fotograf, odem ujutro recimo u Visoko na piramide, da do četiri sata pošaljem reportažu i da se navečer vratim doma. Tako se danas radi. Reportaža je nekad bila kraljica novinarstva, a sada su zanimljiviji bizarni video-klipovi.
Hajduk i Smoje (Boris Dežulović):
Kad je Smoje umro na HTV-u, koji je svoje najslavnije i najgledanije dane doživio upravo zahvaljujući njemu, ispratili su ga jednom rečenicom: „Danas je u Splitu umro Miljenko Smoje“. Toga dana Hajduk je izgubio od Cibalije na Poljudu, a nitko se nijednom riječju nije sjetio Smoje, koji je Hajduku podigao ogroman spomenik – nekoliko monografija, bezbroj tekstova i televizijsku seriju, s čime se ne može pohvaliti nijedan klub na svijetu. S njim se moglo pričati kritički o bilo čemu, ali u Hajduka i u Borisa Dvornika nije se smjelo dirnuti nikad. Hajduk ga se do danas nije sjetio, a on nikad nije izgubio emociju prema svom klubu.
Split i Smoje (Predrag Lucić):
Hajduk je klub kojega je Smoje napisao, bez tih priča Hajduk bi ostao neosviješten, imao bi samo suhoparne monografije s nanizanim osvojenim titulama i statistikama. Smoje je od Hajduka napravio priču koju Hajduk očito, ako je ikad i mogao nositi, već dugo ne može. To je prokletstvo ovog pisalačkog sporta, kad nekoga napišeš boljim nego što jest. Visoko mu podigneš letvicu i on je više ne može preskočiti pa se provlači ispod, a usput te malo i po cjevanicama udre. Napisao je Split višim i življim nego što jest, to je ipak malo plošnije mjesto od onoga kakvog ga je napisao Smoje. Split je odgovorio prezirom, prešućivanjem, po svojoj mjeri…
Oglas
