Reporter TRIS-a se, nakon Red Rocka, našao u kampu Furnace Creek u Death Valleyju, kudikamo izazovnijem mjestu.
Kamp u Death Valleyju (Foto: Mark Christy)
Kamp u Red Rocku napustili smo s tri konačna zaključka: 1. kad te ugrize crveni mrav, zna bit zeznuto, 2. kad pet dana ne otvorite nijedan hrvatski news portal, otvore vam se čakre, prodišete punim plućima i ten vam se popravi, 3. kad u pustinji čujete „Unknown Soldier“ shvatite da do tog trena Doorse uopće niste čuli onako kako je Kralj guštera želio da ih se čuje.
Naši domaćini su, potpuno krivo, pretpostavljali da nam je u Red Rocku dosadilo, pa su nas tješili Kalifornijom, našim idućim odredištem. I konačno smo se, nakon recikliranja smeća i punjenja rezervi vode, uputili prema Zapadnoj obali, dalje od vrućine Nevade. Prva mislija bila je stati kod znaka „Welcome to California“, svi smo pretpostavljali da postoji. No, ta slavna Kalifornija postavila je na granici s Nevadom znak veličine kutije šibice, kojeg smo u zadnji tren ugledali krajičkom oka i razočarano produžili.
Približavajući se Death Valleyju, nacionalnom parku s najnižom točkom u Americi u odnosu na razinu mora, živa je na ekranu nezaustavljivo išla prema gore. Kad je dosegnuta psihološka granica od 100 Fahrenheita, bilo je jasno da smo iz vruće Nevade došli u pakleni dio Kalifornije, gdje na svakom koraku stoji upozorenje da se nakon 10 sati ujutro ne preporučuje šetnja. U Furnace Creek kampu, našem prenočištu, temperatura se zaustavila na 109 F, dakle negdje oko neugodna 44 stupnja s vrućim vjetrom, koji je po licu udarao kao fen namješten na tri.
Upozorenje na ulasku u pustinju
– Pokušajmo ovdje prespavati večeras, pa u zoru bježimo odavde – poručio je ozbiljno Mark, šef ekspedicije, znajući već da nitko oka neće sklopiti. Osim njega, ta iskusnjara spava po svim vremenskim uvjetima već godinu dana.
I nisu samo litre znoja remetile san u pregrijanom šatoru, svoj su obol dali i kojoti. Prerijski vukovi zavijaju samo onda, kaže internet, kad ubiju nešto za večeru. Te su noći zavijali na desetke puta, u neposrednoj blizini kampa, a to zvuči otprilike kao da se đavolja siročad, vrtićkog uzrasta, jezivo cereka nad prolivenom krvlju bespomoćne djevice. Ukratko, horor.
Death Valley je, izuzmemo li neprospavanu noć, teško prepričljivo čudo prirode. Gole planine, u svim duginim bojama, bez imalo života na sebi, tako da nam je misterija kako kojoti uopće mogu preživjeti. Ili samo dođu plašiti kampere zavijanjem, pa se ujutro vrate u neku zelenu dolinu. Na letku kojeg smo dobili na ulazu u nacionalni park upozoravaju da ne idemo previše duboko u pustinju, ma koliko pješčane dine izgledale primamljivo te da stalno imamo auto u svom vidokrugu. Od 2000. godine osamnaest ljudi umrlo je od dehidracije u pustinji, dezorjentirali su se i više nisu mogli naći parkiralište. Zmije nisu spominjali, iako su dine prošarane njihovim tragovima.
Hrabro prema pustinji
Showbizz informacije iz Death Valleyja: U2 su upravo ovdje snimili fotografiju za naslovnicu albuma „Joshua Tree“, a izvorna „Planeta Majmuna“ svoj filmski set je također ovdje smjestila. I mi smo nabasali na snimanje reklame za novi Fordov monovolumen i nekakav igrani film, ali od policajaca koji su čuvali set nismo uspjeli saznati imali li kakvih holivudskih faca.
Na izlasku iz Death Valleyja prošli smo pored Lone Pinea i Big Pinea, dva gradića između kojih je smješten indijanski rezervat.
– Sigurno se ne podnose – uključio nam se naglo hrvatski način razmišljanja.
Pored Big Pinea pronašli smo bazen koji je izravno priključen na prirodni izvor vruće podzemne vode. Skočili smo bez razmišljanja u tu zagrijanu vodu, jer smo nakon pet dana bez tuša bili spremni uskočiti u bilo kakvu lokvu. Put nastavljamo prema Bishopu, gradu koji obećava malo niže temperature…
Pustara u Death Valleyju
>> Amateri na kampiranju (1): U okruženju krvavih planina
Oglas
