Neovisni novinarski portal
4.12.2024.
PUTOPIS
Nina u Jordanu (foto: Joso Gracin Joka)

Priča iz Jordana:
U zemlji sinova pustinje (1.dio)

Nina u Jordanu (foto: Joso Gracin Joka)

Kao što smo najavili našom galerijom fotografija, objavljujemo prvi dio jordanskog  putopisa Jose Gracina Joke, avanturista, planinara, speleologa, putnika i putopisca. U više nastavaka sljedećih subota J.G. Joka pisat će o doživljajima u toj slikovitoj državi, njezinim ljubaznim stanovnicima i brojnim prirodnim, povijesnim i svakojakim znamenitostima. Priče iz Jordana započinju epizodom U zemlji sinova pustinje o boravku u čarobnoj pustinji Wadi Rum, među beduinima, obogaćeno fotografijama autora J.G. Joke i Nine Živković.

Putujte s nama… 

_______________________________________________________________________________________________________________

Na jugu hašemitske kraljevine, po nepreglednom crvenkastom beskraju, na sve strane Bog je razbacao kamene tvorevine najčudesnijih oblika. Posvuda, poput bezbrojnih otoka usred ružičastog oceana, izdigli se iz piješčanog prostranstva zadivljujući zidovi, hridi, brda i planine. Gdje god ti pogled odluta, podigne se do vratolomnih rubova i zaobljenja, neosvojivih bedema, visokih kula i utvrda ukrašenih glavama divova, kamenih bogova i demona. Priroda je svojim jedinstvenim i neponovljivim umjetničkim izrazom uobličila impresivne litice izbrusivši na njima najrazličitije likove, skulpture staraca, mudraca, žena, muškaraca, izumrlih životinja, čudovišta…, uklesavši u stijenama kipove pustinjskih vitezova, figure deva, konja, nomadskih pastira…

Veličanstvene crvenkaste, žute, smeđkasto-ružičaste, a nerijetko i ljubičaste klisure, izbrazdane su s tisućama žlijebova, iscrtane s bezbroj hijeroglifa što ih ispisuje sama priroda, a prepoznaju ih i čitaju samo neprikosnoveni vladari tog čudesnog prostora, oni što tisućama godina prkose nemilosnom pustinjskom suncu i piješčanim olujama, Beduini.

Pod plaštom stotine zvijezdanih neba

Dok su hramove i grobnice u Petri klesali Nabatejci i svi drugi koji su dolazili poslije njih, stijene i klisure u pustinji Rum isklesali su sami bogovi, a njihova djela nad kojima bdiju ponosni sinovi pustinje, ostati će tamo do kraja svijeta.

Sultan u svom ambijentu (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Nakratko izašavši iz beduinskog šatora u tihu pustinjsku noć, privučen svjetlošću, pogledom odletjeh u visinu i ugledah stotine zvijezdanih neba. Nikada prije nisam vidio tako nešto. Stvarno je izgledalo kao da pustinja nije nadsvođena samo jednim zvjezdanim nebom, već da ih je gore bezbroj. U prvom trenutku, oduševljen milijardama blještavih treperećih svjetala, nisam se uspio snaći, a onda sam počeo tražiti. Veliki Medvjed, Mali Medvjed, zvijezda Sjevernjača, nije ih bilo tamo gdje se inače nalaze. Pronašao sam ih jako nisko na sjevernom obzoru. Ipak nalazili smo se mnogo bliže ekvatoru nego kad smo u Hrvatskoj.

Lagano, da ne probudi one koji su već otišli na spavanje, iz šatora u pustinjsku tišinu izašla je i Nina, očarana s onim što je mogla vidjeti iznad sebe. Blistavo noćno nebo obasuto sjajem milijardi zvijezda nad jordanskom pustinjom, to je ono što je trebalo doživjeti. U nekim trenucima teško nam je shvatiti da se nalazimo baš tamo gdje se nalazimo. U prvim satima tog dana bili smo još u Rijeci. Natovareni teškim ruksacima žurili smo pustim riječkim ulicama prema kolodvoru da ne zakasnimo na naručeni kombi za Veneciju. U zadnjim satima tog istog dana stajali smo na pijesku jedne od najljepših pustinja svijeta, diveći se noćnome nebu kakvo do tada još nikada nismo vidjeli. Pustinju Wadi Rum nazivaju još ˝Dolinom Mjeseca˝, a ja bih je pod dojmom te prve noći najradije nazvao ˝Dolinom zvijezda˝. Riječ ˝wadi˝(uadi) na arapskom znači dolina, a riječ ˝rum˝ je aramejskog porijekla i znači visoko, uzdignuto, povišeno…, pa bi doslovni prijevod naziva otprilike bio ˝Uzdignuta dolina˝ ili još ljepše, ˝Dolina uzvišenja˝.

Ovdje su snimani filmovi Lawrence od Arabije, Ratovi zvijezda i mnogi drugi. Pustinja Wadi Rum
(foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

U toplini beduinskih šatora prolazila je naša prva pustinjska noć, a da pustinju još nismo ni vidjeli.

Lagano toneći u svijet pustinjskih snova, razmišljao sam o danu koji je ostao za nama.

Od Venecije do Aqabe

Poletjevši iz zračne luke Marco Polo, nakon pogleda na prostranu venecijsku lagunu i najromantičniji grad na svijetu (mada mislim da Venecija živi samo od stare slave), s naše lijeve strane zaredali su se Trst, Kopar, pitoma istarska mjesta i gradići, zatim Pula, Rijeka…, a preko svega, na sjeveru su se ukazali zasnježeni vrhovi Julijskih Alpa. Pokušavao sam u daljini prepoznati Triglav i još neke vrhove, ali bezuspješno. U zrakoplovu britanskog easyJeta za oko sto i osamdeset putnika, najviše je bilo Talijana, ali po brojnosti ni Hrvati nisu mnogo zaostajali. Uz nas šestero iz Šibenika, u avionu je bila i jedna grupa Splićana, a govor na hrvatskom bi se povremeno začuo sa sjedala ispred, ali i iza nas. U plavetnilu Jadrana kao na karti uživo, prepoznavali smo liniju Istre, poznate konture naših otoka Cresa, Lošinja, Krka, Raba, Golog..., nakon čega su slijedili masivi Velebita, Dinare, bosanske, crnogorske, te albanske planine, pa razvedena grčka obala i njen uvijek dojmljivi arhipelag. Zabavljanje prepoznavanjem krajolika u dubini, prednost je letenja po danu. Poslije susreta sa zapadnom obalom Turske, krajolici pod nama počeli su nestajati u nakupinama predvečernjih oblaka. U sumrak, nakon nešto više od četiri sata leta, u pravom trenutku, nebo pod nama se ponovno otvorilo i ugledali smo blještava svjetla Aqabe.

Let iznad turske obale (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Nakon uobičajne, ali srećom taj puta ipak prilično jednostavne i brze aerodromske procedure, free-shopovskog kupovanja nekoliko boca pića i cigareta, te jordanske telefonske kartice i još ponečeg što bi nam moglo zatrebati na daljnjem putu, izašli smo iz aerodromske zgrade na večernji zrak Aqabe. Kako nas na carini nisu nešto posebno pregledavali, zaključio sam da sam slobodno mogao od kuće ponijeti nešto vina, pancete, pršuta…, da se nađe, ali, ulazili smo u svijet islama, gdje nismo znali točna pravila, pa nismo htjeli navući nepotrebne probleme. Ipak, naš Tome je bio nešto promišljeniji od nas ostalih, pa je u arapski svijet unio jedno vakumirano pakiranje pršuta.

Mada je u siječnju u Jordanu također kalendarski zima, osjetili smo da je temperatura zraka ipak nešto viša nego kod nas.

Aqaba, grad na samome jugu Jordana, smješten u zaljevu koji je po njemu dobio i ime, jedini je jordanski grad na moru. To je i jedina jordanska luka, ali ujedno i turističko-tranzitni grad što broji oko 180 tisuća stanovnika. Kao i Sueski, Akapski zaljev je dio Crvenoga mora. U dužini od 175 km dijeli Sinajski poluotok od Saudijske Arabije, a zanimljivo je da se na samom kraju zaljeva, na jako malom prostoru oko Aqabe, gotovo dodiruju čak četiri države, Egipat, Izrael, Jordan i Saudijska Arabija. Jordanska obala duga je samo 26 kilometara.

Iz čitave pustinje se izdižu impresivne stijene i planine (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Slijedila je nezaboravna večernja vožnja taksijem od Aqabe do ulaza u pustinju Wadi Rum. Nas šestero u dva automobila, šezdesetak kilometara puta i oko sat vožnje. Nina, Goran i ja u jednome taksiju, a Luca, Anđela i Tome u drugome. Ponovno se pokazalo da u većini egzotičnih država, taksisti (čast izuzecima) koji te voze od aerodroma do nečega, najčešće spadaju u karakterno najniži sloj ljudi u toj zemlji. Odglumljeno ljubazni, prikriveno nekulturni, nervozno ubrzani, jer vrijeme je novac, i ono najvažnije, iskusno bezobzirni u naplati najmanje dvostruko veće cijene od one stvarne. Najgora stvar nije u tome što si vožnju platio puno više nego što si trebao, već u osjećaju što znaš da te taj taksista smatra samo još jednim glupavim turistom u nizu. Nisi uopće važan, jer već stižu drugi. Kad bih imao mogućnost birati dvije stvari koje bih mogao poništiti na ovakvim putovanjima, prvo bi bilo ono ponižavajuće maltretiranje od pojedinih carinika u zračnim lukama, a drugo, izbjeći te vozače taksija. Na žalost moramo se susresti s jednima i s drugima.

Leteći taksi brkatog Yezama

Naša vožnja od Aqabe do Wadi Ruma mogla je izgledati čak i pomalo romantično, ali naš hiperaktivni i pomalo neuredni brkati vozač po imenu Yezam, vozio nas je kao da kasni ženi teškog karaktera na večeru, a na trenutke i kao da zbog nečega bježimo od policijske potjere. Cesta idealna za vozače početnike, ravna, široka, bez nepotrebne i stresne signalizacije, a na njoj nikog. Netko od nadležnih se ipak pobrinuo da ta prometnica ne bude baš tako savršena, pa je po njoj posijao impozantan broj ˝ležećih policajaca˝. Naš se Yezam opustio, razdrljio, zapalio cigaretu, pa se borbi s nadglašavanjem živahne orijentalne glazbe s radija, uporno razgalamio u mobitel rješavajući neke svoje tekuće probleme. U Jordanu se normalno vozi bez pojasa, često i bez svjetala, a ponekad čak i bez motornog ulja, jer nije sve tako strogo i zakonski regulirano kao ˝kod nas˝ u Europskoj Uniji. Onda su i ostali u taksiju zapalili, svi osim mene, koliko sam na daljnjem putovanju mogao primjetiti, jedinog nepušača u čitavom Jordanu. Pomalo sam im i zavidio na tom neuništivom zadovoljstvu na koje su se na uređenom i demokratskom zapadu okomili kao na najveću prijetnju čovječanstvu. Dim u malom prostoru nije smetao nikome, pa ni meni, jer Yezam bi svako malo otvarao stakla automobila. Razlog tom učestalom pravljenju promaje nije bio dim cigareta, već to što u automobilu nije radio ventilator grijanja, pa bi se bez ulaska vanjskog zraka vjetrobransko staklo jako brzo zamaglilo. Noć je bila friška, a ja sam na putovanje krenuo s jačom prehladom i kašljem. Automobil pun dima u tim trenucima izgledao mi je kao puno bolja opcija od automobila punog promaje, ali na žalost nisam mogao birati, već sam samo nastavio ružno kašljati.

Kamp u pustinji Wadi Rum (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Uz sve to, čitavo vrijeme smo se vozili s dugim svjetlima, jer kratka nisu radila. Poklopac od prtljažnika u kojem su bili naši ruksaci bio je sklon iznenadnom otvaranju usred vožnje, pa bi se Yezam naglo zaustavio nasred ceste, izašao vani i započeo borbu s tim neposlušnim dijelom svog automobila. U jednom trenutku, zaboravivši se, ugovarajući preko mobitela neki novi posao, Yezam je u punoj brzini pored nekakvog kontrolnog punkta preletio preko ovećeg „ležećeg policajca“. Kratki let zrakom i ponovni doskok na asfalt izgledalo je vjerodostojno sceni iz nekog akcijskog filma da ga se ne bi posramili ni akteri popularne televizijske serije ˝Cobra 11˝. Nakon ponovnog prizemljavanja, do nas je došao jedan uniformirani tip s pištoljem za pojasom, pa s Yezamom nešto kratko raspravio. Drugi tip u civilnoj odjeći, zbog provjere, tražio je da mu Yezam otvori poklopac od prtljažnika koji se napokon više nije sam otvarao. Vožnja prema najljepšoj pustinji na svijetu postajala je sve zanimljivija, a mi smo i dalje bili glupavi turisti koje nitko ništa ne pita. U nastavku vožnje, od posljedica prijašnjeg atraktivnog leta, automobil je počeo naglo gubiti ulje i Yezam bi se svako malo zaustavljao gurajući glavu pod haubu. Nas troje je držao prisilno zaključane u taksiju (da slučajno ne pobjegnemo), ne dopuštajući nam ni najmanju priliku da bar na tren pogledamo što se to događa ispod haube. U strahu da se po noći neki šleper ne zabije u nas, sve češće smo pogledavali iza sebe.

Jutro u beduinskom kampu (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Na ulazu u Wadi Rum, Yezam se naglo zaustavio, ubrzano izašao vani, okrenuo nam leđa, te ˝diskretno˝, obasjan svjetlošću farova, da ga što bolje vidimo, obavio malu nuždu. Za taj orginalni doživljaj vožnje od Aqabe do Wadi Ruma, naplatio na je ˝samo˝ pedest i pet dolara, usput naglašivši da bi bio red da mu za trud što nas je uspješno dovezao do cilja nadodamo još pet dolara napojnice…, a onda je do nas došao Beduin.

U Dolini mjeseca

U jednom trenutku netko je rekao, da li Nina ili Goran – evo Beduina! U odjeći boje pustinje, s maramom na glavi, stvorivši se odnekle iz noći, pristupio nam je mladi čovjek, te nas ljubazno pozdravio. Po mraku nismo mogli dobro vidjeti ni gdje se nalazimo, a kamoli lice tog prijatnog čovjeka koji je došao do nas, ali svi troje osjetili smo nekakvu toplinu i dobru energiju koja je zračila iz njega. Nakon taksiste Yezama i svih njegovih vozačkih ludorija, s dolaskom Beduina kao da nas je obasjala svjetlost. Brzo smo prekrcali ruksake iz taksija u terenac, pa krenuli prema beduinskom kampu skrivenom u dubini pustinje. Odjednom, sve oko nas postalo je ljudskije i normalnije.

Svugdje oko nas fantastični krajolici (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Luca, Anđela i Tome, ukrcali su se džip kod drugog Beduina. Zvao se Sultan. I njihova vožnja od Aqabe do pustinje nije bila ništa manje uzbudljiva od naše, tako da im je prekrcaj kod Sultana predstavljao pravi spas. Noćna vožnja kroz jordansku pustinju u tim trenucima nije se mnogo razlikovala od noćne vožnje po nekoj pustopoljini u našoj Zagori. U mraku nismo mogli razaznati gdje prolazimo i što je sve oko nas, a vozili smo se kroz jedan od najčudesnijih krajolika na našoj planeti. Jureći po tragovima guma u pijesku osamdeset na sat, gledali smo prema zvijezdanome nebu primjećujući samo konture i obrise pustinjskih stijena, brda i uzvišenja.

Ugodnim glasom i toplim riječima dobrodošlice u beduinskom kampu zvučnog imena ˝Beduland camp˝, podignutog baš za turiste, dočekao nas je mladi ljubazni Beduin po imenu Awdeh. Dolaskom u Wadi Rum, atmosfera je svakim trenutkom postajala sve bolja. Mada je u kampu bilo i drugih, Awdeh i Sultan su definitivno odmah postali ˝naši Beduini˝. Dobili smo smještaj u dvokrevetnim šatorima dovoljno prostranim za dvoje ljudi. Uredno poredani jedan do drugog, malo izdignuti iznad pijeska, šatori su djelovali toplo, čisto i udobno. Bili su izrađeni od kupolaste metalne konstrukcije, izvana i iznutra prekrivene čvrstim prugastim suknom. Tkanine od devine i kozje dlake, vrhunski prirodni materijali što reguliraju vlagu i temperaturu, idealni su za zaštitu od atmosferskih prilika u pustinji. Po danu štite od vrućine, a po noći od hladnoće.

Stijene i planine iznad našeg kampa (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

U kampu nas je dočekala i večera. Ušli smo u blagavaonicu, prostrani šator dužine oko petnaest metara koji je predstavljao i nekakav središni dio kampa u kojem se jede i druži. Ugodan prostor sa zidovima i gornjim dijelom od crveno-crne prugaste tkanine čvrste nategnute preko željezne konstrukcije odisao je toplinom i dobrom atmosferom. Naša trojka, Tome, Luca i Anđela, stigli su nešto prije nas, pa su se već zbližili s domaćinima. U šatoru je sve prštilo od njihovih glasova i gromoglasnog smijeha. Osim nas i Beduina unutra je još bilo nekoliko Talijana, par Ukrajinaca i naravno, kao i svugdje, nekoliko neizbježnih i uobičajno tihih Azijata. Prostor se zagrijavao plinskom peći koja je stajala na sredini šatora, a najbliže njoj sjedilo je nekoliko najzimogroznijih gostiju. Dok se temperatura noćnog zraka vani spustila na četiri do pet stupnjeva, u šatoru je bilo ugodnih dvadesetak. Beduinska peka, upravo izvađena iz pustinjskog pijeska, pečena piletina, krompir, paprika, salata, pomidore, kukumari…pa nešto jako slano, nekakvi namazi, jedan s intezivnim okusom kozletine i khoubize, ukusne beduinske beskvasne lepinjice. Tokom ovog putovanja toliko smo ih zavoljeli da smo ih uživali jesti i bez ičeg drugog, a par puta smo s njima ublažili i ljutu glad. Anđela je iz ruksaka izvadila bocu vina Mount Nebo, kupljenog u Aqabi. Sve smo zalijevali beduinskim čajem koji u pustinji odgovara kao nigdje drugdje. Ispijali smo ga cijelo vrijeme i u velikim količinama. Dnevno sam znao popiti i preko dvadeset šalica. Izgledalo je da svaki napitak ili hrana u pustinji imaju poseban okus. U nadi da ću u beduinskome šatoru možda izliječiti prehladu, kombinirao sam čaj s viskijem kojeg smo također donijeli iz Aqabe. Za izliječiti se, počeo sam piti i maslinovo ulje i kao svaka druga normalna osoba jesti tri puta na dan. Mada islamske vjere, naši Beduini nisu imali ništa protiv toga da uživaju u okusu žestoke kapljice koju smo stavili na stol.

Kroz Wadi Rum po beduinski – Joso G. Joka (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Tridesetpetogodišnji Awdeh nam je pokazao sliku kćeri. Imao je ženu, Finkinju. Došla je vidjeti Wadi Rum i tu ugledala njega. Ostala je živjeti u pustinji, ali ipak nije izdržala. Nakon tri godine života s Beduinima, vratila se u Finsku. Sa sobom je povela i kćer koju je dobila s Awdehom. Ponosni sin pustinje, dijete neograničenog prostora i vremena, nije mogao napustiti svoj pijesak i slobodu i otići živjeti na daleki i hladni sjever.

U Jordanu, kao i u većini drugih, pretežno muslimanskih zemalja, dozvoljena je poligamija, ali ipak oni koji imaju više od jedne žene jako su rijetki. Muškarcu je dozvoljeno imati do četri žene uz uvjet da ih je sposoban sve uzdržavati. Iz praktičnih i razumljivih razloga većina jordanskih muškaraca, poput zapadnjaka, ipak žele imati samo jednu ženu. A nekada razlog može biti i to što im prva žena ne dozvoljava da dovedu još koju.

Šutljivi Hadid

Božanski mir pustinjskog jutra razlio se cijelim krajolikom dodirnuvši blagim dodirom sve one koji su se budili u njemu. S dolaskom sunčeve svjetlosti napokon smo postali svjesni na kakvom čudesnome mjestu se nalazimo. Kamp se sastojao od tridesetak manjih šatora za spavanje i tri veća, te nekoliko zidanih objekata sagrađenih od pješčenjaka. Svi šatori su izvana bili obloženi crnim suknom od kozje dlake prošarani svijetlim prugama. Svugdje oko kampa, ružičaste stijene, suhi, topli pijesak i predivno prostranstvo. Rubnim dijelom kampa bilo je posađeno desetak grmova oleandra, a na jedno mjestu je rasla i trstika. Nije mi bilo jasno kako uspijeva rasti tu u pustinji. Možda baš na tom mjestu ispod pijeska ima vode.

U beduinskom kampu Nina i Hadidov sin (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Jutro u pustinji, mir i tišina, doručak u velikom šatoru, sir, salama slična našem parizeru, tvrdo kuhana jaja, nekoliko vrsta namaza i nezaobilazni čaj i kava Alameeda. Spadam u one rijetke koji kavu mogu piti svaki dan, a isto tako mogu proći i mjeseci, a da je se uopće i ne sjetim, ali Alameeda je bila nešto drugo. Ta kava je bila pravo otkriće, ne samo za mene već i za sve ostale. Da li zbog mjesta na kojem smo je probali ili zbog začina kardamona što joj je davao jedan poseban okus, ispijali smo je s najvećim zadovoljstvom.

U šatoru je bio i jedan šutljivi Arap koji je izgledao kao da je uvijek zbog nečeg ljut. Zvao se Hadid, a u kampu je poput nekakvog novovremenskog roba obavljao sve moguće i nemoguće poslove i uvijek bio tu negdje. Donosio je čaj i kavu, servirao jela, skupljao prljavo posuđe, palio i gasio plinsku peć, popravljao agregat, za vrijeme doručka i večere tjerao nametljive mačake, a ujedno se brinuo i o urednosti i čistoći svih šatora i sanitarnog prostora, te radio još mnogo drugih poslova što su nam bili nevidljivi. Uz sve te obaveze uvijek je bio i na raspolaganju svojoj obitelji. Često bi ga čuli i vidjeli kako se oko nečega raspravlja sa ženom ili majkom, ili kako po kampu lovi svoju malodobnu i razigranu djecu, pa ih noseći u naručju vraća u kuću. Brzo smo zaključili da nije ni čudo što Hadid uz sve te odgovornosti i obaveze uvijek izgleda ozbiljan i pomalo ljut. Da bi sve to stigao uvijek je bio ubrzan, ali bi se ponekad znao pritajiti i umiriti negdje u tamnijem dijelu šatora tako da uopće nismo bili svjesni da se nalazi u našoj blizini. To su mu vjerojatno bili jedini trenuci odmora. Awdeh nam je objanio da je Hadid Sirijac i da je zajedno sa ženom i troje djece, te sa starom majkom, jedini stalni stanovnik kampa.

Pustinjska princeza Anđela (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Svi ostali Beduini iz Bedulanda stanuju s obiteljima u obližnjem selu Rum gdje imaju mnogo bolje uvjete za život. Tamo imaju trgovinu, školu, doktora… U Rum selu živi oko 2000 stanovnika, obitelji Zalabieha i Alwluwie. Hadid i njegova obitelj smješteni su u čvrstom objektu na jednom povišenom mjestu unutar kampa. Kamena kućica podignuta među ogromnim ružičastim blokovima davno odlomljenim od matične stijene, izgledala je gotovo nevidljiva. Sagrađena od ružičastog pješčenjaka iz okolice, s fugama za koje je upotrijebljen postojeći pijesak, bila je savršeno uklopljena u okoliš. Na isti način bila je sazidana i kućica u kojoj su se nalazile sanitarne prostorije. Prostor u kojem su se nalazili wc-i, tuševi i umivaonici nije izgledao ništa lošije od nekog u kampova na našoj obali. Za ne povjerovati, sve je bilo uredno, u pločicama, s wc papirom i tekućim sapunom. Zahodi su uglavnom imali školjke, ali je bilo i nekoliko čučavaca, a svi su imali i jedan dodatak koji se kod nas ne ugrađuje, gumeno crijevo s prskalicom za obavljanje ˝higijenskog minimuma˝. Pošto je voda za tuširanje ipak bila dosta hladna te prskalice su nas spašavale da se koliko-toliko osjećamo čisto. U pijesku je postojala i septička jama, a voda se u kamp dovozila cisternom. Sinovi pustinje vodu jako cijene i za razliku od nas, znaju je štediti, a mogu se okupati u jako maloj količini.

Zakon pustinje

Beduini iz Wadi Rum pustinje, uz to što su iznimno gostoljubivi i srdačni prema svakome koga put dovede u njihove šatore, ujedno su jako pošteni i časni ljudi kojima je riječ zakon. U Wadi Rumu je jedini zakon beudinski zakon. Awdeh nam je ispričao kako su oni na jedan način država u državi. U njihovu pustinju ne ulazi niti jordanska policija, niti vojska, niti bilo koji drugi organi državne vlasti, a sve nesuglasice i razmirice rješavaju sami među sobom, bez uplitanja nekog sa strane. Beduini su se među sobom također dogovorili da na prostoru cijelog Wadi Ruma može biti najviše 80 kampova za prihvat turista. Više od toga predstavljalo bi opasnost da se uništi ono najvrijednije što imaju, a to je ta predivna samotnost i očuvanost tog veličanstvenog prostora.

Goran u hvatanju posebnih kadrova foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Do prije petnaestak godina u pustinji je tradicionalnim stočarskim načinom života živjelo četrdesetak nomadskih obitelji. Opstajali su uzgajajući crne dugouhe koze koje su preživljavale brsteći mršave polusuhe grmiće. Nomadi su koristili sve što im je pustinja davala. Onih najupornijih koji još uvijek žive drevnim nomadskim načinom života, ne prepuštajući se novim izumima i načinima suvremenog življenja, ostala je u cijeloj pustinji tek nekolicina. Da bi stoka imala što jesti, svaki par mjeseci moraju se seliti s jednog područja na drugo. I sam naziv Beduini opisuje način njihovog života, jer riječ „bedu“ znači nomadski. Živjeti takvim načinom života jako je teško i surovo. Svi ostali Beduini dolaskom turizma prilično su promjenili svoj način življenja. Živjeti je postalo neusporedivo lakše nego prije, a baviti se turizmom postalo je čak i unosno. Nekadašnji pustinjski nomadi više ne čuvaju koze i ne jašu na devama i magarcima kao nekada. Danas s Ray-Ban naočalama na glavi jure kroz pustinju u moćnim terencima. Novac zarađuju naplaćujući turistima jednodnevne ili višednevne pustinjske aranžmane što uključuju spavanja u beduinskim šatorima, hranu, i cjelodnevne ture džipovima kroz jedan od najimpresivnijih krajolika na svijetu.

Awdeh nam je objasnio kako im nije bilo baš ni tako jednostavno krenuti s turizmom. Za podizanje kampa trebali su u početku uložiti oko 60 000 eura, a i sada imaju stalnih troškova. Nakon 5-6 godina trebaju mijenjati vanjsku tkaninu na svim šatorima, što nije jeftino, a tu su i vozila bez kojih više ne mogu, koja treba popravljati, mijenjati, itd.

Večernje druženje u beduinskome kampu(foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Prvi turisti sa zapada počeli su Wadi Rum otkrivati negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća i od tada svakom godinom ih pristiže sve više. Nakon nekoliko desetljeća bavljenja turizmom, Beduini iz Wadi Ruma su i dalje ostali gostoljubivi i srdačni domaćini. Da li će i dalje biti takvi, da li će ih u dogledno vrijeme turizam kao i mnoge druge iskvariti, ne može se znati. Ono što nam se najviše svidjelo kod onih koje smo upoznali u Wadi Rumu, naročito kod naših domaćina Awdeha i Sultana, bilo je to što s jedne strane čuvaju svoju tradiciju, beduinsku gostoljubivost, način odijevanja, što poštivaju prirodu s kojom žive, i bez obzira na današnji način zarađivanja, što još uvijek vole i cijene životinje od kojih se nekada u pustinji opstajalo…, a s druge strane, što su otvoreni prema svemu i svakome, što poštuju tuđu različitost (drugačije razmišljanje, ponašanje, odijevanje, religiju…) i što imaju odličan smisao za humor, a naročito humor na svoj račun.

Namijana lica, toplina i radost u očima naših domaćina govorili su nam je da smo došli u svijetu gdje su stres, depresija i besciljnost življenja, nepoznati pojmovi. Tisućljetno preživljavanje u pustinji, borba s piješčanim olujama, ubitačnim pustinjskim suncem i vječnim nedostatkom vode, te odanost svojim tradicionalnim vrijednostima, od ovih ljudi učinilo je da budu strpljivi, izdržljivi, skromni, pošteni i zahvalni Bogu na svemu dobrome što im je dao. Sjedeći u istome šatoru s ljudima koji zrače tolikim mirom i srećom, ne možeš se ne upitati – U čemu je tajna ljudske radosti i ispunjenja? Brzo zaključuješ da u novcu i moći sigurno nije…

Dok je lagano prolazila naša prva večer u jordanskoj pustinji, jedno za drugim odlazili smo na počinak s novonaučenim arapskim riječima – „Tusbeh ala kieer“ – laku noć…

(nastavlja se)

Predivan zalazak sunca u pustinji (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI