Utrka s pogledom
Piše: Josip Antić
Metnimo stati da sam krenuo s Poljane, a nisam, iako se upravo ona čini idealno mjesto starta ovog rekreativnog trčkaranja i prijedloga drugima da na taj način iskoriste boravak u Šibeniku.
Posveta sa starta
Razlog zbog kojeg ipak nisam krenuo s Poljane nije u tom da sam tog jutra bio lijen, pa mi se iz Težačke nije preko ulice Bleiburških žrtava (Rošine) spuštalo nazad do nekad glavnog gradskog trga, danas degradiranog na parkaralište, nego sam, kad već ne mogu biti na 3. FALIŠ-u, u čast njihove posvete Šibenčanima na Sutjesci krenuo ispod spomen ploče posvećene našim poginulim sugrađanima u NOB-u, koja se nalazi točno na početku moje ulice. Postavljena je 1969., sjećam se kad je otkrivena; neki tipovi su nešto govorili, drugi su pljeskali, a mene je za ruku držala žena koje je tih dana, dok nam je mater radila, čuvala mene i mog mlađeg brata.
„Vidiš, onda dva imena, to su ti moja dva brata“, rekla mi je pokazujući na ploču. Zvala se Darinka Čelar (stanovala je sama kraj nekadašnje pekare Žeravica), i sama je bila sudionica NOB-a. Uhvaćena je na Sutjesci, prebačena u koncetracijski logor, a o onome što je tamo preživjela svjedočio je peteroznamenkasti broj utetoviran u lijevu podlakticu. I sada ga pamtim, kao i mog dječakog pitanja kako netko moju teta Daru može svesti na broj!? I činiti joj zlo?Tom djetinje naivnom emotivnom doživljaju fašizama ni danas nemam što dodati. Onima koji žive ljude svode na broj, rasu, naciju, klasu valja se suprostaviti. Ostalo je nebitno.
Utrka s poviješću
Trčim dakle jesam
Zašto to spominjem u priči o rekreativnom trčanju? Valjda zato da odgovorim na uobičajena (u pravilu zajebanstki doborhotna) pitanja mojih šibeskih i inih prijatelja tipa: Od čega bižiš? Tko te tira da trčiš? Rekrativno trčanje nije bježanje, prije bih rekao da je to suočavanje sa svim onim što nam u normalnim dnevnim hodnjama i vožnjama promiče. Nekad je to ljepota prirode, nekad muka svakidašnjeg života, a nekad mala uspomena poput ove, što je godinama bila skrivena dok je plakat Ante Filipovića Grčića za FALIŠ nije izvukao na površinu.
Za moje kasno otkrivanje trčanja kao idealne rekreacija i istodobno opuštajuće mentalne inventure kriva je mala skupina pod umjetničkim imenom Zimsko trčanje u Maksimiru. Riječ je o inače sasvim normalnim ljudima (muškarcima i ženama) koji su se potpuno samostalno, bez članarina i pristojbi, ničim izazvani okupljaju na najljepšem zagrebačkom parku i trčkaraju. Lijepo je kad netko od nas dosegne dobar rezultat, ali to nije presudno, znatno je važnije druženje u ritmu koraka za trk. Dok sam purger gore trčim s njima, a kad se spustim u Šibenik, pitam se gdje trčati, shvativši kako u gradu nema takvog mjesta – ako ne računamo kratku, zapletenu i ne odveć održavanu stazicu kod kuglane na Šubićevcu. Protrčao sam je nekoliko puta i kad mi je dozlogrdilo glumiti hrčka okrenuo sam se oko sebe i shvatio kako je moje pitanje – gdje trčati u Šibeniku? – besmisleno. Cijeli grad je idealno mjesto za to! Još uvijek – neiskorišteno.
Avantura kroz zavičaj
Tako sam malo po malo počeo trčati uzduž i poprijeko po Šibeniku, a kako me noge nose i po ostalim gradovima, škicnuo sam malo po strani i shvatio da drugi već koriste ono što Šibenik ima u puno izdašnijoj mjeri. Recimo Dubrovnik, nema tome puno lansirali su utrku gradskim zidinama i postigli pun pogodak. Ove godine je slijedio prvi polumaraton. I Zadrani su se makli i iskoristili bedeme na poluotoku. Zašto to ne bi učinio i Šibenik? Mi smo doduše razrušili zidine, ali imamo četiri tvrđave, koje su se, nema tomu puno, polako počele otkrivati u svojoj zapuštenoj ljepoti, za što je zaslužna inicijativa Društva Juraj Dalmatinac.
Utrka s psom
Tvrđava Sveti Mihovil ispod koje je jednom davno začet Šibenik danas je jedino obnovljeno zdanje, ali polako se privode radovi na Šubićevcu, arheolozi, čujem, sondiraju Tanaju, a remek djelo venecijanske fortifikacijske gradnje – Sveti Nikola na ulazu u Kanal čeka da ga netko osmisli i preko fondova EU obnovi kako i dolikuje. Veseli i vijest da pri Muzeju postoji grupa mladih i pametnih ljudi koji brinu o 4 fortice, kao i to da je Sveti Mihovil sa svojom pozornicom postao nacionalni hit.
I tako mi je sinulo kako trkačka ruta koja povezuje 4 šibenske fortice ne bi bila samo izazovna rekreativna dionica nego i prilika da se na moderan i zabavan način poveže povijest, ljepota krajobraza i sport. I to jedan od najeftinijih: za ovu trkačku đitu trebaju vam samo dobre tenisice, kratke hlače i majica na špaline, a svakako je dobro ponijeti plastičnu bocu s vodom. Sve ostalo je – avantura kroz zavičaj.
S tom sam se namjerom tog jutra iz Težačke zatrčao uz Gimnaziju znajući da ruta nije osobito teška (duga je cca 14 kilometara), ali nije ni za bacit, pogotovo kad se ima u vidu njena dinamika sa izmjenama uzbrdica i nizbrdica. A ta prva do vrha Tanaje preko Šubićevca duga je oko 1 kilometra, a jedini pametni savjet koji valja imati na umu da usitnite korak, nagnete se malo naprijed i trčite prema vlastitim mogućnostima. Vrag odnija prišu! U ovakvim trčećim đitama naglasak nije na brzini, nije ni na vremenu, bitno je samo da se krećete i uživate. Pogotovo kad vas na Tanaji čekaju dva prijatelja sa 6 nogu: Dražen Škarica i njegov Balto.
Ritmov poučak
Kad kod nadvožnjaka skrenete prema tvrđavi Šubićevac (iliti Barone) sjetite se da upravo trčite – pistom. Tu je, Darko Relja Ritmo organizirao utrku karića Tri bogena, što će reći da je to još jedan dokaz kako Šibenik pruža bezbroj sadržaja za igre za velike i male. Dakako da bi ovo rekreativno trčaranje bilo tim zanimljivije kad bi uključivalo i detaljniji obilazak tvrđava (ili barem počasni krug kroz njih), ali ovaj put Barone nije dostupan jer su u njemu još obavljaju radovi, na ulazu u Tanaju (iliti Sveti Ivan) čeka vas tabla da ulazite na vlastitu odgovornost. Za Mihovil se nisam dogovorio, pa će obilazak će se ovaj put obilazak dogoditi samo u Svetom Nikoli. Ako i kad do njega dođem, mislim se dok se dok hvatam dah niz Tanaju i spuštam se niz Staru cestu, pa uz Vatrogasni dom liznem sjevernu kulu sv. Mihovila i onda u krug niz Goricu, slar za slarom, sjurim se do Svetoga Jakova.
Utrka s upozorenjem
Ono što je posebna draž trčanja u rodnom gradu je da tamo gdje turist čuje povijesne podatke biva zatrpan faktografijom, u Šibeniku odrasla svijest upliće fragmente vlastite emotivne povijesti. Dok se glava spominje igara, prvih poljubaca, taraša, fucbala, plesnjaka, veterpola u manganom obrubljenoj Crnici, dotle se noge na svoj način ljube s gradom slijedeći rutu: riva, novi Pazar, Željeznička stanica, Mandalina…
Hrvatsko-turski mir
Dok bacam oko na novo hotelsko zdanje protomeštra Nikole Bašića pada mi na pamet kako bi buduća trkačka ruta koju zagovaram mogla skrenuti i do Dogus resorta, okrenuti se na šetnici na krovu hotela, mahnuti tvrđavama iznad grada, pa se kroz marinu vratiti opet na cestu. Bio bi to lijepi spoj, da ne kažem rijetki povijesni hepiend. Tvrđave smo gradili ih u borbama suprotivu Turaka, a sad smo nakon Kandijskog rata, mali milijun okršaja s maćkulama i jataganima s Turcima na Kulinama izgradili prekrasnu petu tvrđavu turizma, za koju nisam siguran da je u toj ljepoti i skadu s prirodom ima drugdje na Jadranu. Ako to nije dobra priča o Europi mira ne znam što je!
Što se tiče trkačke rute, to skretanje dodalo bi koji kilometar trčanja (možda i potencijalnog sponzora), a s malo kombinatorike još bi se moglo navuć i 21 kilometar polumaratona: bez ikakve dvojbe bio bi to jedan od najatraktivnijih sve popularnijih morskih halfova. Da kandidata ima, vidim jer na susrećem nekoliko domaćih rekreativaca. Trče u suprotnom smjeru i ne stignem s njjima popričati, jedino što mi nije jasno – zašto ne pozdrave kad im se uputi pozdrav, jer riječ je o jednom od prvih naputaka trkačkog bontona. Nijemac, na kojeg sam natrčao koji kilometar metar kasnije, bez problema odmahnu: Bay! Nije boljelo ni njega ni mene.
Čiji je Sv. Niko!?
Tako nekako mislim, ali ovaj put zaobilazim ulaz u resort i penjem se skretnjem oko Remonta pa cestom uz more trčim do ulaza na Šetnicu Sv. Ante. Ako vam je lakše mogu to izreći i u uzbrdicama: jedna uz Tehnološku cestu, jedna uz Remont, jedna kratka do Vile moj mir, a onda dvije vidilice strme i opake… Taman kad pomislite – šta je meni ovo tribalo, bacite oko na prirodu, vjerujte mi kanal kao posebno mjesto gdje Krka ljubi more može otjerati svaki umor. Ako i to ne pomogne, slobodno se napijte vode iz čuturice s pasa!
Utrka s predahom
Inače, kad vam je teško (a na tom dijelu rute bi se mogli tako osjećati) postoji samo jedan način da vam bude lakše – tako da ne mislite na to kako vam je teško. Jedan je način da se fokusirati isključivo na tijelo: osluškujete ga i pratite udisaje – bez obzira na napor trebali bi biti ritmični. Ako ste prejako uspuhani – usporite, a ni hodanje nije sramota. Drugi je način da pustite mozak na pašu, što meni i inače nije teško.
I ništa zato ako vam kondicija nije trkačka, uzmite štapove pa probajte sa nordijskim hodanjem. E da, a za povratak (ako ste došli do sv. Nikole iza vas je 14 kilometara, čisto orijentacije radi moje vrijeme je bilo sporovozno 1 sat i 30 min) bilo bi dobro da postoji neka organizirana brodska pruga koja bi vas na mulu Krke opet vratila gradu. Kako toga ovaj put nije bilo pomogao mi je stari prijatelj Branimir Periša.
Dočekao me na platou tvrđave, a budući da je dobro obaviješteni novinar me na moje pitanje – kako ide priča s obnovom sv. Nikole – za trenutak me spustio na zemlju.
„Najprije se mora riješiti spor između Županije i Grada u čiju nadležnost tvrđava spada. A dok se to ne razriješi teško je vjerovati da će netko iz EU fondova odriješiti kesu“, reče dok sjedamo u automobil. Vozikamo se nazad prema gradu i smijemo tome kako smo između puno zajedeničkih točaka na kojima je godinama građeno naše prijateljstvo tog jutra sasvim neočekivano našli još jednu.
Priznali smo si da smo obojica u srednjoj školi iz krosa imali – čistu jedinicu!
Utrka s gradom
Utrka se nastavlja
Utrka s kartom
(foto: TZ: Šibenik)
(foto: TZ: Šibenik)
izvor: Grad Šibenik
Tvrđava sv. Mihovila u Šibeniku (foto: Muzej grada Šibenika)
Oglas
