‘Svedalmatinski sabor u manastiru Krki’ (Foto: SPC)
Preobraženje Gospodnje, jedan od najvećih pravoslavnih blagdana na našim prostorima. Ove godine svetkovinu Preobraženja nije propustio ni poglavar Srpske pravoslavne Crkve, patrijarh Irinej. Manje zbog vjerskog praznika, a više zbog jedne velike obljetnice. Četiri stoljeća bogoslovije u manastiru Krka kod Kistanja. Stara obrazovna ustanova koja je, kako u propovijedi, na kraju liturgije reče episkop Dalmatinski Fotije, dala izniman doprinos obrazovanju i kulturi na ovim prostorima, i iz koje je izašlo preko tisuću svećenika. A prolazila je turbulentna vremena. Bivala i zatvarana. Mijenjala svoje sjedište , od manastira Krka, preko Šibenika i Zadra, pa nakon Drugog svjetskog rata natrag na svoju izvornu, povijesnu lokaciju. Manastir Krka.
Okupio se na ovom vjerskom saboru svakojaki svijet. Vjernici, štovatelji tradicije, ljudi željni društva, dobrog zalogaja i još bolje kapljice začinjene agresivnim turbo-folkom koji se razlijegao livadama podno manastira. Dvodnevno vjersko okupljanje svekolikog srpstva usred Bukovice. Stiglo mnogo svijeta, iz okolice, Srbije i „dijaspore“. S naglaskom na BiH i crnogorsku. Sajmište. Ima tu svega, ljudi, suvenira koji to nisu, brošura, jela i pića, ponajviše razmjene informacija. Neki se nisu vidjeli godinama. Priči nema kraja. A zavičajne priče uvijek su pune nostalgije, i brate, traju li ga, traju…
Manastir Krka – 400. obljetnica bogoslovije (Foto: Tris/H. Pavić)
Liturgiju je predvodio patrijarh Irinej. Iako mnogi kažu kako je katolički obred neusporedivo kićeniji i raskošniji, nema sumnje i da je puno kraći. Liturgija je bogme potrajala dobra tri sata. Narod je strpljivo odstajao, u tišini i vjerničkoj pažnji, ponizno slaveći svoga crkvenog poglavara.
A kako to uvijek biva, Crkva, ma koja i ma čija bila, voli ambiciozno svjedočiti svoju društvenu ulogu, stamenost svoga stupa vlasti, pa docira o politici, o grijesima struktura, napose onih drugih, jer kod susjeda je uvijek gore nego kod nas… Patrijarh Irinej upustio se tako u procjenu zla počinjenog na ovim hrvatskim prostorima u našim vremenima (tijekom rata 1991.- 1995.), naglašavajući kako ga je u mnogo manjoj mjeri bilo sa srpske strane, baš kao da se vodio u Srbiji koja je bila napadnuta od hrvatskog agresora. No, u duhu ekumene i kršćanskog poslanja, pozvao je „posvađanu braću“, Hrvate i Srbe na oprost, jer iako se ničim“ ne može opravdati ono što je našem narodu činjeno, moramo oprostiti, i moliti oprost one kojima je od ponekih od nas zlo činjeno. Patrijarh uvodi „zlometar“ , mjeru za hrvatsko i srpsko zlo, iako je ovo drugo, kako veli, gotovo sporadično, „djelimično“…(?!)
A došao je u manastir Krku, kako reče, da ohrabri narod koji je ostao na ovim prostorima, usprkos svih nevolja, i da poruči svima koji su otišli da se vrate ovdje gdje su stoljećima živjeli s braćom Hrvatima, kao što i priliči kršćanskom narodu. Ali, tu je bilo najmanje kršćanskog odnosa i postupanja, veli Irinej, i želio bi da se to više nikada ne ponovi ni nama ni bilo kojem drugom narodu. Srbima se dogodila još i veća tragedija, drži poglavar SPC-a, jer je srpski narod morao otići pod pritiskom, a još je gore bilo ono čemu je izložen na putu svoga progona, kazao je patrijarh.
Kiša rastjerala veći dio hodočasnika (Foto: Tris/H. Pavić)
Odluka o ukidanju ćirilice kao službenog pisma u Vukovaru za njega je iznenađujuća. Jer, svaki narod ima svoj identitet, a dio toga identiteta kod srpskog naroda je pismo, ćirilica. Beograd je, veli, preplavljen latinicom, i to ne smeta nikomu, a zašto Vukovaru smeta ćirilica, e to sebi ne može objasniti. No vrijeme će reći svoje i demantirati ovu odluku, a to neće biti časno, prognozirao je Irinej.
Poruke mira i podrške iz manastira Krke , u svojoj je propovijedi uputio i episkop Dalmatinski Fotije, poručujući lokalnom srpskom stanovništvu da na ovim prostorima može ostati i opstati, da se ovdje treba vratiti jer su stoljećima tu živjeli. Danas ih u Eparhiji dalmatinskoj nema više od 25- 30 tisuća, a prije rata ih je živjelo i do 120 tisuća. Ostala je tek petina i to mahom starijih ljudi.
Ostali hodočaste u zavičaj za blagdana i slava. Dođu, obiđu svoje kuće, prošeću poljima, sretnu se s nekadašnjim susjedima i prijateljima, pitaju za zdravlje, udahnu zrak rodnog kraja i s puno gorčine odlaze natrag. Malo je nade da će se vratiti. Prošlo je dvadeset godina…
Nije se inzistiralo na dvojezičnim natpisima (Foto: Tris/H. Pavić)
