Profesija novinar. U terminalnoj fazi. Strmoglavljena do dna. Nimalo prosperitetna, loše plaćena, podcijenjena, ponižena. Novinari su danas hibridna, GMO vrsta, koja funkcionira po principu „pet u jedan“. Produktivniji su i korisniji od onog izumrlog starog sjemena i prodaju se po popularnim, akcijskim cijenama. Pokrivaju klasičan novinarski posao, montažerski, snimateljski, propagandni i još k tome higijeničarski. Skupljaju informacije, sami snimaju i montiraju priloge, po mogućnosti tako da odmah imaju i reklamni, marketinški karakter, a sve što iznerede, moraju sami i počistiti. Sve češće o vlastitom trošku. A ako „nered“ nisu kadri sami sanirati, pa teret neutraliziranja štete padne na pleća poslodavca (vlasnika), za njih više nema nade. Njihova cijena pada preko noći. S izgubljenom parnicom na sudu, s protivljenjem nadređenom, s „krivom“ političkom intonacijom teksta koji pogađa narcizam kakvog moćnog poluinteligenta o čijoj dobroj volji ovise prihodi „gazde“. Snaga javne riječi svedena je na propusnu moć predurbane kanalizacije. Kanali su otvoreni, na sve strane smrdi, ali nikome više to ne smeta…
„Ja o novinarskom pozivu imam vrlo svijetlu, pozitivnu sliku: voltaireovsku, karikrausovsku. Stari Mehring, Plehanov, Franz Pfemfert, to su za mene idealni uzori publicistike, likovi koji doista svijetle u tmini“ napisao je još tamo daleke 1932. Miroslav Krleža, optimistički ogrijan lučonošama tadašnje žurnalistike, uvjeren u snagu javne riječi i njezinu sposobnost da mijenja svijet i čini ga boljim i poštenijim. Svim branama usprkos. Teško je vjerovati da 83 godine poslije u ovom progresivnom svijetu uznapredovale tehnologije, a navodno i demokracije koja je postala najrašireniji uvozni proizvod Zapada, taj Krležin afirmativni poged na volterovsku sliku novinarstva kao svjetionika u bespućima (hrvatske) zbilje, zvuči jednako naivno koliko i arhaično. Novinari danas ginu na civilnim (tržišnim) bojištima uvjerljivije i masovnije negoli su ikad pogibali na ratnim stratištima. Kao žrtve one uznapredovale demokracije koja je kapital, a ne slobodu, uzdigla na pijedestal najsvetije novovjeke boginje.
Žrtve istog egzekutora…
Boris Dežulović, Boris Pavelić, Elizabeta Gojan… pali su, Davor Krile, Dražen Ciglenečki… ranjeni su, Ante Tomić, Jurica Pavičić… u ime solidarnosti dobrovoljno su se predali, a svi su žrtve istog egzekutora. Poslodavaca, vlasnika medija, kapitala. Novinarstvo je postalo drugorazredna tema čak i u priči o vlastitoj nedostojanstvenoj sudbini. Ali nema tu straha ni od kakvih prosvjeda, šatora, prijetnji Vladi, premijeru, šefu države, Sabora, nasrtaja na organe reda i mira, neugodnih masovki i „parada novinarskog ponosa“. Tu se djelovalo preventivno, struka je destruirana izvana i iznutra, njezini nepotkupljivi trudbenici supstituirani su poslušnicima, neovisni pisci „ovisnicima“, drčni , borbeni avangardisti salonskim, preplaćenim komformistima i Zemlja se i dalje vrti, a informacije, makar sumnjive kvalitete i labave konstrukcije, razmjenjuju. Komu je još do istine? Ta svijet je ionako šarena laža i obmana, mahnita vrteška na kojoj samo beskrupulozni ostaju zaljepljeni za svoja sjedala…
A oni sa skrupulama neštedimice ispadaju na prvoj nizbrdici, jer se nisu ni poklonili ni priklonili nepisanim zakonima perpetuiranja lažnih veličina i stvarne moći.
Stvari odavno stoje loše. I svakim danom postaju sve gore. Novinarstvo proživljava krizu težu od grčke. Stvar je samo u tome što nam pažnju brže i uvjerljivije zaokupi zlehuda sudba kakvog zvučnog novinarskog imena, negoli cijela vojska anonimnih lokalnih žrtava žurnalističke profesije. A oni su doslovce zbrisani s „lica zemlje“ i bačeni na ulicu kao „tehnološki višak“ puno prije negoli su stradali, djelomično ili konačno, Dežulović, Pavelić, Gojan… Samo se nitko na to nije osvrnuo, ili su u najboljem slučaju dobili poneki pasus u godišnjem izvješću čelnika strukovnog društva ( HND-a) , u kakvom grafikonu s novinarskom statistikom, na nekom okruglom stolu ili tribini HND-a. I na njih se brzo slegla prašina. Pokrio ih je zaborav.
Restrukturiranje profesije
Ima tu i neke surove logike. Sitniš uvijek prvi strada. Ali, kad red dođe i na krupniju divljač to znači da je vrag doista odnio šalu. Da je u igri profesija sama, ne tek pojedini njezini, manje potentni akteri. Da kvaliteta i visoki profesionalni kriteriji ne znače ništa Da je na djelu restrukturiranje profesije. Suštinsko, funkcionalno. Po mjeri oglašivača, medijskih financijera. Novinarstvo više nema funkciju posredovanja informacija od javnog interesa, informiranja građana i razotkrivanja nezakonitosti, korupcije, kriminala i njihovih nositelja, promicanja pozitivnih društvenih vrijednosti, etičnosti, znanja, humanosti… Ono postaje talac oglašivačke industrije, alat za multipliciranje bogatstva i moći pojedinaca. A tko na tom putu smeta, otpada.
U prvoj fazi novinarske restitucije pometeni su lokalni mediji i dopisništva. Ne moramo svi biti informirani o svemu. Manje sredine, manje informacija, manje troška. I zadovoljni vlasnik. Dio novinarske odstrijeljene divljači prebacio se u politiku, svjedočeći kako su ova dva zanata oduvijek djelovala sinergijski… Dio se naprosto prekvalificirao. Trebalo je preživjeti, a ne birati. A onda su na red došli i nacionalni mediji. Gdje je također bespoštedno pometen višak. Pa je na red prispio i „manjak“.
Kad urednici skidaju gaće…
Elizabeta Gojan u paru s kolegicom Hloverkom Novak Srzić dobila je otkaz zbog nekonvencionalnog prijenosa inauguracije predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović, a za što ju je kod nadređenih , ali i javno, denuncirala neponovljiva Hlo. A taj je javni duel, ocijenjeno je u Upravi HRT-a, nanio štetu ugledu kuće, pa su otišle „ u paketu“. Zbog Elizabete Gojan mnogi su digli glas, a na adresu ravnatelja Gorana Radmana stigao je i originalni „damski zahtjev“ ( sve dame Gojaničina „Damina gambita“). Slučaj je, izgleda, još u postupku…
Dražen Ciglenečki iz Novog lista prisilno je „skinut“ s liste akreditiranih novinara koji izvještavaju o HDZ-u, jer izgleda, nije bio po volji Tomislavu Karamarku i njegovoj živopisnoj kamarili. Pa su od uredništva riječkog lista zatražili poćudnijeg izvjestitelja. I ono je brzo skinulo gaće…
Potom je uredništvo Slobodne Dalmacije odlučilo pojačati desni kolumnistički postroj na račun lijevog, i ušutkalo vlastitog Davora Krilu da bi prostor otvorilo „večernjakovom“ Tihomiru Dujmoviću.
E zatim, Županijski sud u Splitu presuđuje tekstu Borisa Dežulovića „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“ iz 2012. i kažnjava nakladnika Slobodnu Dalmaciju sa 150 tisuća kuna odštete u korist deset tužitelja koje je Dežulović, navodno, uvrijedio i oklevetao. Telefonskim pozivom glavni urednik SD otkazao je suradnju Dežuloviću, lanjskom dobitniku nagrade za najboljeg europskog komentatora. Bez puno premišljanja. Po naputku Uprave. Koliko je poznato, zbog objavljenog teksta nije stradao nijedan urednik, iako je po prirodi stvari“ njegova zadnja“. Dežulovića su skupo stajale – gnjide. A tko su i što su gnjide, objašnjava, precizno dijagnosticirajući bolest današnjeg novinarstva:
“Prema rječniku gnjida je osoba vrijedna svakog prijezira, a takvih osoba u Hrvatskoj u smislu javnog života imamo mnogo. Gnjide su preuzele politiku i društvo, one imaju mehanizme obrane. Mediji odavno nisu ono što bi trebali biti, posrednici između istine i čitatelja, alati su održavanja vladajućih i krupnog kapitala koji stoji iza svega. Prije 30-40 godina politika je bila ta koja je ljudima saopćavala otkaze, a danas to radi kapital koji je preuzeo sve medije, to je svima jasno”.
Ugrožena vrsta
S Borom Dežulovićem solidarizirali su se Ante Tomić i Jurica Pavičić, i dobrovoljno otkazali vlastite kolumne u SD, jer, kako je za Tris izjavio Pavičić, “neshvatljivo je da uredništvo ne stoji iza svojih novinara”.
I onda je red došao na Borisa Pavelića, novinara riječkog „Novog lista“. Prenio je u svom tekstu tvrdnju Josipa Manolića da je šef HDZ-a Tomislav Karamarko svojedobno bio suradnik Udbe, i inzistirao da se tekst objavi. Glavni urednik Nenad Hlača to je odbio, no Pavelić se nije do smesti pa je tekst osvanuo na on-line izdanju Novog lista. Doduše, na svega pola sata. Nakon čega je skinut s web-a. Ali i to je bilo dovoljno da mu Uprava izrekne izvanredni otkaz. Zbog pritiska na urednike. Sindikat se takvoj odmazdi usprotivio, ali tko „zarezuje“ sindikalno mišljenje. Ono je tek dio propisane procedure, no upravu ničim ne obvezuje…
Dosljedni novinarski profesionalci, časni i moralni pripadnici ove nekoć respektabilne i utjecajne, ugledne struke, danas su ugrožena vrsta. Gotovo endemska. Doimaju se naivnim. Neprilagođenim. Vrijeme ih je pregazilo. Urednici ih preeksploatirali, na njima i karijere gradili, a dočim bi im tkogod s pozicije vlasti i moći priprijetio sudom, začas su ih se odricali. Danas je prava rijetkost da urednik stane iza svoga kolege novinara vlastitom pozicijom i integritetom. Pa ako treba ginuti, ginut će zajedno. Toga nema. Naprotiv, kad stvar „krene po zlu“, urednik koji je od novinara naručio tekst i per fin ga bez kolebanja objavio, dospije li na sud, čime će potencijalno izazvati bijest s vlasničkog Olimpa, a možebitno dovesti u pitanje i svoju poziciju, taj će vam trenutno okrenuti leđa. S tužiteljem, bio on u pravu ili krivu, dogovorit će kako neutralizirati štetu za nakladnika, i za račun povlačenja tužbe pristati na sve, a onda u znak zahvalnosti , nerijetko kakvom suspektnom tipu koji vjeruje da ima svoje suce i svoju mjeru pravde, preporučiti neka novinara ( kojemu je urednik) slobodno tuži privatno! Toliko o solidarnosti i moralnosti u novinarskoj branši, napose unutar hijerarhije urednik-novinar…
Novinarska inkvizicijska “bujica”
No, tko je sljedeći?
S obzirom da je evidentno na djelu preventivno medijsko prestrojavanje koje polazi od anticipacije Karamarkove pobjede na parlamentarnim izborima, možda bi trebalo pitati šefa HDZ-a. Ako zna, mogao bi mnogim novinarima uštedjeti trud, da zaludu ne pišu, možda i da ponosno preduhitre svoje egzekutore ako imaju igdje skloniti glavu. Možda bi glasnogovornik režima „zna se“ , opskurni Bujanec, mogao jednom „bujicom“ , jednom kolektivnom „smrtovnicom“, apsolvirati cijeli posao novinarske inkvizicije …
Ali, zamislite da se kojim slučajem dogodi da Karamarko izgubi. Koliko bi vremena trebalo svoj toj sviti, koja se već prestrojava za novi establishment, da se ubaci u drugu kompoziciju? Pola sata, sat? Jer, nema ova priča o medijskim previranjima baš ništa s ideologijama. Samo o novcu se radi. A njima je svaki dobar, ma od koga dolazio. Samo neka ga ima. S njim se dade kupiti sve, i status, i bogatstvo, i lažni sjaj, ma i prvorazredna medijska slika, samo čast ne. Ali, komu je još do toga?!
